14. prosinca 2009. godine
B O Ž I Ć N A B A J K A Z A O D R A S L E
Upravo ovih dana iz Sretne zemlje dolaze k nama Božićne vile. Jedna od njih se zove vila Vanilija.
Nije najljepša među vilama, ali je jako, jako dobra i donosi sreću. Dok leti zrakom iznad sela i gradova, sve popravlja na sebi što se u letu može popraviti, da ne dangubi putem. Vijori za njom bijela štirkana kecelja sa izvezenim grančicama božikovine, a u rukama joj preteške vrećice, cekeri, košare, mreže. Sve joj se urezale u njene bucmaste vilinske ruke. Napakovala sreće koliko god su joj krila mogla ponijeti, samo da joj izmogne za svaku kuću, za svaki stan, da budu sretni ljudi na cijelom svijetu.
Sleti ona u svaku ulicu. Sjedne malo na tu svoju prtljagu, otpuhne svoju vilinsku kosu u stranu, pa krene očima prelaziti po svakoj kući, po svakom prozoru, da zna kamo da krene i gdje će moći ući u kuću.
-Ovih na uglu opet nema. Tako im lijepa kuća, a nikad nisu kod kuće. Ni dima iz dimnjaka, ni svjetla sa prozora. Šteta, a toliko sam im sreće ponijela iz Sretne zemlje, žalosno će vila Vanilija, pa preleti u drugo dvorište. Uf, zape joj jedan ceker za ogradu.
- Joj, kod ovih je krasno. Tu ću se lijepo zagrijati, reče vila i uđe.
Kad ono, u zraku miris vanilije, miris od kojeg ta vila živi. Domaćica s pregačom oko sebe u toploj kuhinji peče krancle i valja ih u mljeveni vanil šećer. Sa peći miriše ručak. Rastrči se vila Vanilija, sve joj vijori njena nevidljiva kosa, istresa po cijeloj kući sreću iz svojih košara. Onda izleti neprimjetno kako je i ušla i odleti dalje niz ulicu.
-O, Bože, ovi se siromaci i ove godine svađaju. Bojim se k njima ući, reče vila Vanilija i uplašeno pobjegne sa tog nemirnog praga.
-Joj vidi, tu ću ući. Ova žena peče kekse na mašinu. To nisam vidjela dugo, a prevolim ih. I tu ću se lijepo nauživati mirisa vanilije.
I tako,od praga do praga, od kuće do kuće, raznosi mala Božićna vila Vanilija sreću ljudima. U prazne kuće ne zalazi i ne ostavlja sreću njenim ukućanima. Jer,U GLADNIM I HLADNIM KUHINJAMA SREĆA BI IONAKO OZEBLA, PA POBJEGLA.
Stoga, prije nego krenete na skijališta i druga odmarališta, pitajte da li tamo dolazi vila Vanilija. Da ne
ostanete bez sreće.
Ja mislim da ne dolazi.
P. S.
Ako ste s početka pomislili da sam pogriješila rubriku ili temu, sad vidite da nisam.
Pripašite kecelju, izvadite vagu, pripremite modlice, pa da krenemo. Vila Vanilija je možda već na početku naše ulice.
19. listopada 2009. godine
I J A S A M I N T E R N E T
Sustigne me nekidan jedna moja mlada rođaka, pa kako smo zajedno prvo došle do moje kuće, pozovem je na kavu i one dvobojne kiflice o kojima sam naprijed pisala. Uz to joj kažem da ću joj dati recept.
„A ne treba“, veli ona.“ Ja sve recepte skidam sa interneta“. Nije imala ni vremena za kavu, pa sam ja sama ušla u kuću.
Pa istina. Odavno je nastala pošalica da čega nema na internetu, to niti ne postoji. No, iza raznih sadržaja kojima obiluje internet, stoje neki ljudi. Pa i ja: niska, bucmasta i srednjovječna gospođa. Iako nisam dojmila moju rođakinju.
Sve te recepte na internetu najprije su smislili, po sto puta isprobali , a potom na internetu objavili neki ljudi.
Internet je koristan, sveznajući. Ali, on ne zove na kavu. Stoga, trebamo čuvati čovjeka u sebi. Da se ne pretvorimo u bića koja tipkaju i bulje u monitor.
