28. studeni 2011. godine

Guske

Čovjek seljak prevoli svoje domaće životinje.
Nije ni čudo. Kokoši zna od leženja. Zbog svinja  bdije kod prašenja. Kod telenja strepi za svako tele i požuruje dolazak veterinara.
A onda, kad svi oni dođu na svijet, hrani ih i čuva. I voli. Jer,... nisu oni susjedovi. Već njegovi.
                              & & & & & & & & & &
 - I životinjama treba i sunca i zraka. K'o i ljudima, govorio je moj  svekar kad bi jutrom otvarao sva dvorišna vrata, vratašca, „kapije“ i „kapijice“.
                              & & & & & & & & & &
S radošću sam se udala na selo, ali sam svoje dvorište zamišljala u cvijeću; stazicama  i gredicama; njegovanim lončanicama.
 – Mora do se oni toga nisu sjetili !, mislila sam tada. No evo, samo da ja skinem vjenčanicu.....
Bio to prvi sukob između mene i mog svekra.
– Kakvo cvijeće?!, rekao mi je dosta oštro. Nije ti ovo park!, rekao je još oštrije.
– A nije, bome, ni zološki vrt, oštro sam pomislila ja. Ali naravno, reći nisam smjela. Gdje ću? Pa ja juče došla?!
Ljutila sam se do prvih malih pilića. Iza njih su se izlegle patkice. Pa guskice. Mala žuta, nježna stvorenja  gegala su se za svojim majkama, nikoga se u dvorištu ne bojeći jer ih njihova mama čuva, a ona je, naravno, najpametnije i najjača. I najljepša. I u dvorištu najvažnija.(mislile su žute grudice, diveći se svijetu  na koji su došle). Najprije sam zavoljela te male žutuljke , a onda i ostale životinje, koje su nesmetano hodale po dvorištu, uživajući u suncu i zraku.(  jer im ono treba isto kao i ljudima.)
                               & & & & & & & & & &
Nakon jedno desetak godina od mog dolaska , rodila se i Mala Ladica, pa je i ona došla u tu kuću.
Od malena je jako voljela životinje: dragala piliće, prohodala za mačkom, igrala se s pačićima....
Samo se gusaka  jako bojala.
Nije ni čudo! Vratovi su im uvijek bili ratoborno isukani, ne znaš ni zbog čega, ne znaš ni na koga.
 - Stara, zatvori guske kad Mala Ladica ide u dvorište. Vidiš kako se sirotica trese od straha čim one naiđu.
( Opa?!)
Nagodinu ih nećemo ni držati, nastavi on svojoj Staroj oštro i zapovijedno. A ove pokolji čim im perje očupaš!!!
                           & & & & & & & & & &
Kad smo nedugo  iza toga vozili autom do susjednog sela, istrči na cestu nazimica (mlada krmača koja se još nije prasila) i dosta nam uništi prednji lijevi kraj. A auto baš nedavno kupili. Jedva.
- Stotinu im gromova i ljudima !!!!, grmio moj svekar kad smo se vratili bez prednjeg lijevog fara, slomljene maske , ulubljenog blatobrana.....
Je l' oni nemaju štala i kočanica da si zatvore te glupe životinje, a ne da ovako letaju po cesti i prave ljudima štetu  ?!!!!!! Bog zna koliko ćemo sad platiti popravak, nastavi  moj svekar glasno i bijesno.
 - Ne ljuti se dida, blago će Mala Ladica i uhvati svog didu za ruku.  (Odavno je osjetila da je ona djedu najvažnija)
Dobro smo i prošli. Šta bi tek bilo da im je istrčala guska , reče Mala Ladica, Pametno djedovo dijete.
                         & & & & & & & & & &
Stara od moga svekra je nabrzo očupala guskama perje i  poklala ih. U našem dvorištu više nikada nisu  istezale svoje vratove.
Ispričala sam ovu priču Maloj Ladici kad smo naišle na ovu šemu u jednom časopisu  za ručni rad.
–'Ajde onda da ja ovo izvezem.  Da im se iskupim.
I izvezla je. Vidite na gornjoj slici.

 

15. studeni 2011. godine

Sličice

 

I onda su djeca svašta sakupljala. Dečkići špekulje. Curice salvete. I jedni i drugi kojekakve sličice.
Pa onda i mi veliki. Za naše male. Da ih unaprijedimo. Da im udovoljimo. Da ih  razveselimo.
Našoj Maloj Ladici sakupljala cijela ulica. I pola rodbine.
                            & & & & & & & & & &
 - Diži djecu, strogo će moja svekrva, ouči jednog blagoslova  kuća.
Nek' ih poškropi sveta voda. A i nek se uče redu i običaju!
                           & & & & & & & & & &
Nakon blagoslova i zajedničke molitve, pruži svećenik svakom djetetu  po jednu svetu sličicu.
- Ja takve ne skupljam, reče Mala Ladica videći anđelka na sličici.
Al' svejedno Vi meni skupljajte i dalj! Ja ću se sa nekim mijenjati.
                           & & & & & & & & & &
- Nije dijete krivo, nego roditelji, mrmljala je moja svekrva još tri dana po dvorištu.
Ovaj puta sam samo ja bila ti „roditelji“, jer je odmah iza gornje rečenice slijedila i ona kako je ona svog sina odgojila u vjeri i poštenju, a za druge (valjda moje roditelje) ona (moja svekrva) ne može odgovarati ni pred Bogom ni pred ljudima.
.......A lijepo mu je govorila (svome sinu), da pazi koga joj vodi u kuću  .....Al' ne!  Nije slušao. Ni dao se naučiti.
Pa  oženio mene.......


 6. studeni  2011. godine

Samo ako nije preskupo

 

- Ne prenosi na nju naše probleme, govorio mi je muž.
Ona je još mala i za nju mora biti.
Ja sam pak mislila da se „šiba“ baš od mladosti savija, da  se zarana mora naučiti biti skromna, da od ranog djetinjstva mora znati da ne može sve imati.
- Uostalom, i ona će jednom držati tri ćoška nečije kuće, branila sam samu sebe pred sobom i pred mužem.
                                     & & & & & & & & & &
Gradili smo kuću, pa je novaca uvijek nedostajalo. Nastojala sam to Maloj Ladici dati do znanja na način primjeren njenoj dobi. Imale smo dogovor: u trgovini sama bira slatkiše koje hoće i koje voli, ALI SAMO JEDAN. Jer su dva preskupa.
                                     & & & & & & & & & &
Nabrzo zatrudni i moja sestra, pa ona i njen muž došli jednu veče  reći nam sretnu vijest.
- A šta bi ti voljela dobiti: bracu ili seku ?, upita moja sestra Malu Ladicu dok ju je dizala k sebi u krilo.
- I bracu i seku!, ispali Mala Ladica ravno iz srca.
Ako to nije preskupo, brzo se ispravi onako mala.
- Ma kakvi skupo, reče kroz osmijeh sestrin muž.  

 

 

9.travnja 2011. godine

Školska kuhinja

 

 

-Zatvaraj vodu dok pereš zube i sapunaš ruke,
-učili smo Malu Ladicu još puno prije ovih ekoloških katastrofa.
-Voda je skupa.Teško ju je platiti.
Mala Ladica bila oduvijek dobro i poslušno dijete, pa smo mislili da je slučaj sa vodom riješen.
Ali, nije bio.
Kad naša curica dorasla do prvog razreda osnovne škole,obrati se učiteljica cijelom razredu, s pozivom da se jave siromašni učenici koji ne mogu platiti školsku kuhinju, pa će oni dobivati besplatno.
Tu brže skoči Mala Ladica i podiže svoju ruku što je više mogla.
-Ali, ....iznenađeno će učiteljica; tvoji su roditelji oboje zaposleni. Oni mogu za tebe platiti školsku kuhinju.
- Ne mogu! Ne mogu! Pobrza Mala Ladica. Oni učiteljice nemaju novaca ni za platiti vodu.

 

 

Valentinovo 2011. godine

Papirnata slika u još papirnatijoj rami

 

 

 

Vjerovali ili ne, ovo sam Ja. Iz flomastera Male Ladice. Doduše, ja nisam nikada, ama baš nikada, stvarno nikada bila ovako vitka. Ni ovako uređena.
Ali, u potpunosti je pogodila boju kose.
Sunce mamino talentirano.
                               & & & & & & & & & &
Dobila sam to za jedan davni rođendan. „Uramljeno“ u ovu papirnatu “ramu“. Ramu je napravila od korica stare školske bilježnice. I to od cvjetnih korica.
Poklon je bio kompletan i potpuno spreman za upotrabu. Na poleđini „rame“ je bio kosi kartonski držač. Isto kartonski. Sa puno selotejpa. Da slika može stajati.

 

 

Iako je to bilo prije puno, puno godina, moj „ portret“ i danas stoji na našoj najljepšoj komodi. Znam da se, ovako papirnati, ne može razbiti ni ako padne. Ipak, čuvam ga bolje od kristalnih ukrasa i sa njega najčešće brišem prašinu.
I, samo Ja i Mala Ladica znamo da sam na ovoj slici zapravo Ja.

 

 

11. prosinca 2010. godine

Početak  škole

 

 

Mala je Ladica bila prevoljeno dijete. Koliko god nas je odraslih u kući bilo (a bilo nas je), svi smo se o njoj brinuli. Kako se približavala njena škola, rasla je naša  briga. Čak panika. Kojim putem će ići do škole? S kim bi joj bilo najbolje sjediti? Kakvu joj torbu kupiti da joj ne strada kralježnica.....
Mala Ladica  je izgledala dosta ležerno i nije pokazivala znakove nikakvog straha, pa nas je to malo tješilo.
- Sunce  djedovo !Pazi samo kako prelaziš cestu!, govorio je djed kada je krenula u školu. 
- Milo bakino! Hvala dragom Bogu da si se sretno vratila.
-Velika mamina curica; što je danas bilo u školi?, upitam ja, koja sam bila zadužena za  pomoć u učenju i pisanju zadaća.
- Kruh i pašteta! Sa čajem, ogovori Mala Ladica.

 

13. lipnja 2010. godine

 

Ruže   za   "svoju"   baku

 

Spremale se velike karmine u našem selu. To onda ide cijelo selo. Pola ih sjedi za stolovima, a druga polovina služi jelo onoj prvoj polovini. I ja i moja svekrva išle pomagati. Muški iz kuće išli baš i na samu sahranu, pa Mala Ladica morala ići sa nas dvije jer je nije imao tko čuvati.
- Nek se igra sa djecom u dvorištu, a nas ćemo  dvije malo pripaziti kad koja bude u prolazu, reče moja svekrva. Ona inače jako voljela Malu Ladicu, čuvala je dok sam ja radila, vodila je sa sobom i u trgovinu i u bašču, i u šljivik, pa me nije ni začudilo što ju je htjela povesti i na karmine.
- Ona je moj brošić, govorila je uvijek pokazujući na Malu Ladicu.
                                           & & & & & & & & & &
Dok sam ja dotrčala, svekrva je već  ljubila njena mala, razbita koljena i tješila je kako će to sada proći. ( Starija djeca gurnula  Malu Ladicu, pa ona zgulila koljena ). Ali, odmah se vidjelo da koljena nisu jedini problem .
- Jelde, bako, da ćeš i Ti umrijeti,  jecala je Mala Ladica sad već u sigurnom  krilu svoje bake.
Kad Ti umreš neću ni ja njima  dati onog soka koji šprica nos, nastavila je šmrcajući Mala Ladica.
- Ma umrijet će , Milo, i Tvoja baka, govorila je moja svekrva, dok ju je zaštitnički milovala po, sad već od suza prljavim obraščićima, kao da bi najradije sad umrla na licu mjesta samo da Mala Ladica po svemu bude ravnopravna tima koji joj nisu dali gaziranog soka.
- A bilo ga je pun podrum, vidjela sam!, govorila je drugi dan, još uvijek ljuto,  moja  svekrva.
                                        & & & & & & & & & &
Kad je nakon dosta godina i umrla, Mala Ladica je išla u šesti razred osnovne škole. Nabavili smo i mi za karmine  gaziranog soka. Koljena su joj bila čitava, nitko je nije gurnuo, ali je plakala tako neutješno da nismo znali što ćemo s njom.
- Baka bi sigurno znala, mislila sam. Ali je više nije bilo, da bude spremna i na mjestu umrijeti samo da utješi Malu Ladicu.
Kad su nekako prošle i te karmina na kojima je bilo cijelo selo, nagovorila sam je da za baku napravi ove dvije ruže.

 

 

Ja sam se taman tada bavila  izradom ruža od žice , perlica i najlon čarapa, pa sam imala pri ruci sve što je trebalo, a Mala Ladica je već bila dovoljno velika  da zna i što je sućut, i što je parno, i zašto crno. I eto! Napravila je ruže „za svoju baku“.   Stavili smo ih tada uz bakinu sliku i do dan danas tamo stoje. Kad se zapraše, ja ih samo stavim pod mlaz tuša  i vratim na isto mjesto gdje ih je davnih godina položila Mala ladica za svoju baku koja  je i umrijeti htjela samo da utješi svoju unuku.   

 

 

 

 

 

 

26. svibnja 2010. godine

Ruže

 

 

- Ja  sam sebi izabrala ove ruže, reče Mala Ladica dok smo prevrtale šeme i nacrte.
- Parne su ti za sućut, rekla sam joj zaboravivši koliko je ona još mala.
- Pa neće moje biti parne!, reče Mala Ladica. Jedna će biti crvena, a jedna žuta.

 

16. svibnja 2010.

- I ja ću štvikati, odlučila je Mala Ladica u vrijeme dok još nije mogla reći „R“.
Nametnula sam joj desetak očica na iglu i pokazala da ih drugom iglom samo treba skidati sa prve na drugu iglu, a onda nazad. I, bez imalo griže savjesti , ustvrdila da tako i ja štrikam.  
- Ali, mama, tvoje štvikanje vaste, a moje ne vaste, rekla je nezadovoljno  Mala Ladica i pružila mi svoje  pletivo na kojem je i dalje, što je reć' reć', bio samo onaj jedan početni red koji sam joj ja napravila.
- Ma narast će i tvoje; samo štrikaj!, umirivala sam je jer je bila previše mala da joj dodam klupko i učim pravom štrikanju.
I raslo je. Kad god bi ona otišla spavati, ja sam joj naštrikala par redi, pa je i njeno pletivo „raslo.“

 

 

 

 

 

 

 

 A ovo na gornjoj slici je njeno prvo pravo štrikanje. Sa „ R“ i sa klupkom. Sve je štrikala sama jer je sada već zaista bila „odrasla“. Pa joj je i pletivo raslo. Malo u duljinu, malo u širinu. Kako kad.

7. svibnja 2010. godine

Kad su mehaničke pisaće mašine zamijenjene električnima, i  Mala Ladica je dobila svoju pisaću mašinu. Mehaničku, naravno, ali je „baš za prave“ bila njena. To joj je silno imponiralo. Uostalom, i kako vidite na slici, sad je već zaista bila odrasla. Dobro, još su joj noge bile daleko od poda kad je sjedila na stolici, ali barbike i ostale djetinjarije takvoj djevojci zaista više nisu pristajale.
Pisanje je započela sa svih deset prstiju, udarajući gdje stigne i kako stigne.
- Ne smije se tako pisati, poučila sam je. Potrgat ćeš mašinu. Tipku stisni tek kad pronađeš slovo. Jednu po jednu. Tako ćeš i slova naučiti!

 

 

Nedugo iza toga Mala Ladica dobila neku virozu, pa sam je vodila liječniku. Poslušna i umiljata kakva je oduvijek bila, bez riječi je predurala sve faze pregleda, uključujući i štapić za grlo. No, kad je doktorica sjela za pisaću mašinu i brzo i vješto počela pisati recepte i uputnice, dobronamjerno „zakrči“ Mala Ladica kroz svoje upaljeno grlo:
- Doktorice, ne smijete tako bez veze  pisati. Potrgat će Vam se mašina. Tipku stisnite tek kad pronađete slovo. Jednu po jednu. A tako ćete i slova naučiti !

  

30. travnja 2010. godine

U našem kraju bilo samo dvije industrije: drvna i tekstilna. Ovu tekstilnu svi zvali „ Odjeća“ i u njoj radile sve ovdašnje žene. I moja strina, i muževe dvije sestre; i naše obje kume; i lijeva, i desna, i susjeda preko puta. I valjda sva naša ženska rodbina.
- Mama, kud ide ova glista?,upita Mala Ladica, pokazujući na  puzavo , crvenkasto stvorenje koje je polako, ali sigurno prolazilo kraj nas dvije.
- A, sigurni ide sa posla i sad se žuri svojoj djeci, odgovorila sam da joj bude zanimljivije. A, ruku na srce, i nisam znala  kud ide. Kad uveče došao moj muž, trči mu Mala Ladica u susret i još izdaleka viče: “ Joj , tata, da vidiš danas, išla jedna glista iz Odjeće.........svojoj djeci......!“
Nismo ni znali da je i Mala Ladica uočila da sva ženska stvorenja  iz našeg kraja rade u „Odjeći „ pa  je , tako mala kakva je tad bila, zaključila da ni ženske gliste ne mogu imati drugog zaposlenja nego u toj našoj „ Odjeći“.

 

24. travnja 2010. godine

- Najprije moraš odlučiti gdje će ti što stajati, dosta me strogo poučila Mala Ladica kada sam jedan dan došla sa posla. Jer,.... kad znaš gdje ti što stoji, tamo i nosiš.
- Pa istina, iskreno sam se složila sa njom, krenuvši u sobu odložiti svoje stvari. Ali,.... soba je bila sva u nekim naljepnicama, a naljepnice su bile polijepljene taman  nekako u visini Male Ladice, koja mi je već bila za petama.
-Tu crvenu torbu stavi tu gdje piše „ crvena torba“. I sve moraš tako, nastavila je odlučno, pa više nikad nećemo morati spremati kuću! Samo sve stavljaj na svoje mjesto, ponovila je za slučaj da mi nije jasno.
                                   & & & & & & & & & &
Svi smo prevoljeli našu Malu Ladicu, pa joj nismo htjeli kvariti taj njen novi ustroj na visini od nekih metar i deset , koliko je tada mogla imati. Trajalo je to neka dva tjedna. Prigibali smo se jutrom  prije posla, čitali nejednaka slova ispisana crnim flomasterom, pomagali jedan drugom u pronalaženju  naših starih stvari na njihovim novim, sada uglavnom nižim mjestima.
                                   & & & & & & & & & &
U međuvremenu je Mala Ladica odrasla  i otišla iz roditeljske kuće. Promijenili smo i nešto namještaja. Čak je i njena soba izmijenjena. No, ja i danas čuvam  jednu bijelu komodu iz njene sobe.  Ima tri ladice i uvijek ih sa velikom dragošću i ljubavlju otvorim.
Na  svakoj ladici je naljepnica,a na naljepnicama crnim slovima piše što se u tu ladicu sprema.
Na donjoj piše:  B A R B I K E
Na srednjoj piše:   S A M O      K N J I G E       I         K N J I Ž I C E
A  na gornjoj piše:      S A M O         K R Š

 

 

 

 

 

 

 

 

 

11. travnja 2010. godin

 

Jastuk   podsjetnik

 

Ovu smo djevojku precrtale iz jedne slikovnice jer je Mala Ladica odlučila da će kad odraste biti lijepa kao ona, pa da ima „zgled“  dok odrasta. No, da je ipak još bila jako mala, pokazuje ovaj cvjetić na glavi koji je sama docrtala i ovaj leptirić u gornjem desnom uglu jastučića, koji sam ja morala nacrtati po njenoj narudžbi.

 

 

 

Jastučić je godinama stajao na njenom krevetu, sve da je podsjeti  da treba odrasti lijepa kao ova izvežena djevojka.  Iako, i po meni, nije ni trebao, jer je  Mala Ladica  odrasla u još sto puta ljepšu djevojku, u što se ja, kao njena majka, mogu objektivno zakleti u što god hoćete.

 

20. ožujka 2010. godine

Ljekoviti   jastuk

 Ovo je ljekoviti jastuk. Još dok ga je vezla, Mala Ladica ga je namijenila meni jer me boli ta kičma.
Jer, kad si taj jastuk stavim pod leđa, odmah će me proći, govorila je.
Kad je cvijeće  već bilo izveženo i započeta golubica, iskrene moj muž ruku.
- Nemoj se, mama, ljutiti, ali...morat ću tati dati jastuk za pod ruku. Znaš, kad njega prođe ruka, opet ću tebi dati jastuk. Tebe ionako stalno boli kičma.

 

 

 

Kad je jastuk već bio pri samom kraju, ma evo, još  samo koji listić na granu, moja mama prebije nogu. Tata je, naravno, razumio ozbiljnost  bakine povrede.
Eto, netko se liječi čajevima, netko ljekovitim blatom,netko nečim. A  mi imamo ljekoviti jastuk.
U međuvremenu ga je Mala Ladica izvezla do kraja i doslovno trčala s njim na svaki jauk nekog od ukućana. No,....kad Nje nema u kući, kao da jastuk izgubi svoju ljekovitu snagu.
A kad Ona svakog drugog vikenda dođe, nekako nas sve prestane boljeti.

 

 

14. ožujka 2010. godine
                   

Uskrsni   tabletić   -   "opheklani"

Nismo pravo pospremale Božićne tabletiće, već se u  iglu trebao uvlačiti konac za Uskršnje.
- Ja ću sada sama opheklati svoj tabletić, zrelo je odlučila Mala Ladica.
I eto! „Opheklala je „ Istina,više obrubila jer...za pravu heklaricu je još bila premala.

 

 

 

6. ožujka 2010. godine

 

 

 

-    Joj, blago bratu, jelde mama ! On samo mora  naučiti sa tatom gledati utakmice, žalila je i sebe  i mene Mala Ladica dok je vezući čekala da joj se, najprije ispeče, a poslije ohladi tijesto za tortu.
-     Ma nemoj mi njih dvojicu ni spominjati. Kad nije rukomet, onda je nogomet... i ode im dan. A nas dvije ne znamo kud bismo prije, potvrdila  sam naš preteški položaj.
-     Joj da ! Od tolikog posla mene već boli kičma, uzdahnula je  Mala Ladica i primila se za svoju nogu.

 

 

 

- Najveća želja  Male Ladice bila je da što prije postane Velika Ladica. Pa da i nju boli ta kičma na koju sam se ja stalno žalila, iako tada još nije znala ni gdje je kičma ni što je to kičma. Ali, očito joj je djelovalo jako odraslo.

 

 

3. ožujak 2010. godine
Kad kuharica na majici još ima sliku medvjedića  u srcu, torta se ukrašava šlagom, grožđicama, žele bombonima  i dobro opranim lišćem.

 

 

 

I..., dok je dala jednoj baki, drugoj baki, ostavila za nedjeljno poslijepodne i odrezala nama svakom za uz subotnju  kavu, ostade samo dobro oprano lišće. I ova slika.

 

 

28. veljače 2010. godine

 

  -Ma istina, odgovorila sam kad je Mala Ladica rekla da će  te subote ona preuzeti kolače, a ja neka samo kuham ručak i da je najbolje da ispeče tortu.
No, kuhinjski pult  joj je bio do nosa. Kakva mala stolica pod noge riješila bi problem, ali bi onda ispalo da je Mala Ladica premala za pečenje kolača.

 

 

 

- Kao da se  torta baš mora peći na pultu, zadovoljno je govorila Mala Ladica dok smo prinašale  sve na dohvat njene ruke. Žene sve riješe,jelde mama, nastavljala je Mala Ladica.
- E teško majci koja kćeri nema, rekla sam joj tad i nekoliko milijuna puta do sada.

 

 

 

20. veljače 2010.
          

 

Sa nekih šest ili sedam godina Mala Ladica je počela pokazivati prvo zanimanje  za kuhanje. Pa naravno da je imala kecelju. Ne jednu. Koliko ja, toliko i Ona. I Božićnu. I Uskrsnu. I nekoliko za svaki dan. Ova na slici je svetašnja. Jer sam i ja imala jednu heklanu.
   

 

 

Nema dugo sam pregledavala njene prve recepte.  Evo jednog, pa da i Vi ponešto naučite:
Uzme se velika crvena džezvica i u nju nalije čiste vode skoro do vrha. Poslije se malo odlije. Staviš džezvicu i vodu na peć. Mora se paziti da se čovjek ne pofuri. Kad se na vodi počnu vidjeti da skaču mjehurići, onda se džezvica stavi na kraj peći. Sa kuhinjskom krpom uhvatiš ručku od crvene džezvice i te vruće vode preliješ u smeđu džezvicu koliko stane. Onda  u crvenu džezvicu staviš 6 malih žlica mljevene kave . Žličice moraju biti dosta pune.  Još se stavi 2 male žlice šećera. One ne moraju biti pune. To se onda sve pomiješa i vratiš tamo gdje je vatra jaka ( iznad vrata od peći ). Stalno se u to gleda, pa kad kava krene kao da će kipjeti, opet vratiš na kraj peći i naliješ onu vodu iz smeđe džezvice. Pomiješati i vratiti još malo  na sredinu peći. Servira se u šalice za kavu.

 

 

 

 

14. veljače 2010. godine

 

   Za   Božić 1990. godine  priređivao se u crkvi igrokaz. Za Mariju i Josipa bilo nebrojeno „ kandidata“. Mladi su se tada već jako okupljali oko crkve.
Ali za malog Isuseka nije bilo glumačke navale. A nisu htjeli lutku. Pa su nas došli pitati bi li možda Mala Ladica mogla uskočiti. Dopustili smo i obećali da ćemo je donijeti na misu Polnoćku. Naštrikala sam joj robicu. Od bijele vune. Debele. Da ne ozebe.
Te svete noći netko je u gradu isključio svu uličnu rasvjetu ?! Taj prijeteći mrak najavljivao je zlo. Samo  tada još nismo znali da će se ono zvati Rat.
U crkvi je bilo sigurno. Blaženo i sveto. Mala Ladica je mirno ležala u kolijevci, kao da je mjesecima vježbala za svoju „ ulogu“. Stajala sam u blizini i , bojala se za nju.Možda ipak nismo trebali pristati ?! Što ako ozebe, što ako se prehladi tako mala, što ako onaj Mrak kroz koji smo došli uđe kroz crkvena vrata?
-Ma  ne boj se , šaptao mi je muž . Imaj vjere. U crkvi smo. Dragi Bog je čuva.  Mrak je vani. Ne može ući u crkvu.
Ali ušao je . Za nepunih tjedan dana  minirana su crkvena vrata. Krv mi je stala u žilama kad sam vidjela da su krhotine došle i do mjesta gdje je samo prije nekoliko dana u kolijevci ležala moja Mala Ladica.
   

 

 

 

Nikada joj to nisam pričala. Bojala sam se da će mi zamjeriti .
Nekoliko godina kasnije, sama je izabrala šemu za gornju sliku.( Bogorodica nad Isusom )
-    Vidiš, mama, kako Majka Božja čuva svoje dijete. Tako i Ti mene moraš čuvati , rekla je dok smo joj na platno precrtavale šemu.
-    Čuvam te. Odgovorila sam tiho što sam tiše mogla.  

 

 
30. siječnja 2010.

 

 

Bile su nam to krasne zime. Mala Ladica je već vješto baratala iglom i koncem. Međutim, crtanje motiva za vez još je uvijek bio moj zadatak. Jer sam bila veća, pa bolje znam, govorila je  Mala Ladica.
A dobro! Veća sam bila, starija svakako, al ' da sam se svojim crtežima baš uvijek proslavila, to nikako.
Ovog Djeda Mraza precrtavala sam iz nekih novina. I...., od novina do platna, izgubi „čovjek“ nekih osamdesetak kilograma. Bila sam silno nezadovoljna crtežom i, kao veća i starija, čak i postiđena. Pa vidite i sami kako je tanak i strukiran. Da nema brade, prije bi bio Robin Hud, nego  Djeda Mraz.

 

 

 

 No, tu skoči Mala Ladica i stade me tješiti. Da se njoj debeli  Djeda Mrazovi baš i ne sviđaju, da je ovaj, baš ovaj koji sam ja nacrtala njoj najljepši na svijetu i da bi baš od  takvog Djeda Mraza voljela dobiti poklon i da sam ga baš prekrasno nacrtala i da je i bolje da je mršaviji jer... znam li ja uopće koliko Djeda Mraz mora  na svijetu djece obići i poklona podijeliti i da.... , i da....

Danas je Mala Ladica velika. Ali jednako dobra kao i kad je bila mala. Od ničega, baš od ničega i baš nikada ne pravi problem. Ovaj Djeda Mraz kojeg je izvezla po mom crtežu dokaz je tomu.  

 

 

 

20. siječnja 2010. godine

 

Mala Ladica danas polaže ispit, pa joj šaljem u pomoć njenog smeđokosog anđela.
-Hvala dragom Bogu što si me konačno izvukla iz tog mračnog ormara. Onako pritisnut raznim krpama  nisam mogao pomoći ni samom sebi, a kamoli nekom drugom, kako to priliči svakom poštenom anđelu. Uh, samo da stignem do ispita,  zabrinuto će anđeo i proleti mi  uz glavu  prema Zagrebu.

 

 

 

Vezla ga je sa nekih pet godina. Naravno, uz „ kavu“. Iznenađeno sam pitala zašto mu je kosu izvezla smeđim koncem.
- Pa zato što svi anđeli imaju smeđu kosu, odgovorila je sigurno Mala Ladica kao da je svaki dan sretala  bar nekoliko anđela.
- U pravu si, uzvratila sam joj i pogladila je po njenoj smeđoj kosi. Pravi anđeli zaista imaju smeđu kosu
              
 

15. siječnja 2010. godine

 

 

Nekako odmah iza rata, dok još u našem kraju nije bilo ni trgovina, ni konca, ni časopisa sa šemama, sama sam si na platnu crtala motive koje ću vesti. Naravno da je to radila i Mala Ladica. Sve što je Ona radila, bilo je „ za prave“. Nas dvije smo u svemu bile ravnopravne i jednake. Gotovo u svemu. Kada smo išle uramljivati svoje vezove, ja sam izabrala usku drvenu ramu. S razlogom. Što uža, to jeftinija. Ona je još sa vrata izabrala ovu koju vidite na gornjoj slici. Zaigrala sam na kartu naše vječne jednakosti.

 

 

 
-Pa onda i ti sebi kupi ovakvu krasnu i zlatnu, odgovorila je Mala Ladica. Pa ćemo imati jednake.
Onda sam ja rekla da ću ja ipak drugačiju jer bolje odgovara boji mojih vezenih cvjetova, pa sam   za sebe„ izabrala“ još užu i još jeftiniju ramu. Zapravo, najjeftiniju.
Danas uživam u ovoj slici i uvijek se iznova nasmijem kad se sjetim njenog uramljivanja. „Zlatom“ je uramljen  rad njenih malih ruku, baš kako je i izabrala. Još sa vrata.  Sada, kada je Mala Ladica otišla u svoj veliki život, u ovoj rami  zadržan je i uokviren dio njenog djetinjstva. I, dobro je da je rama zlatna jer mi ova slika znači kao da je cijela od suhoga zlata.

 

9. siječnja 2010. godine

 

Ovako se učila voljeti svoju kuću. Najljepše su nam bile subote. Željela je baš sve kao ja. Ja sam imala svoje viklere: žute, na čičak. I ona je imala svoje viklere: plave; na čičak. ( Danas koristi peglu.)
Ujutro bismo najprije oprale kosu, da nam se preko dana suši jer haubu nismo imale, a ni vremena za fen. Najprije bih ja „ nafrkala“ nju, a onda ona mene, pa potrči za poslom. Ručak, kolač, posteljina, usisavanje.....Padale smo s nogu i pri tome uživale  u tome. Dobro, ona malo više, a ja dosta manje.

 

 

 

A onda, poslijepodne, kad je većina posla već bila iza nas, pila se duga, duga, subotnja kava. Dobro, netko kavu, netko kakao, ali....šalice su bile potpuno iste; one za odrasle. Pri tom bi svaka uzimala svoju košaricu. „ Jer,....žene nikad ne dangube; jelde mama“, govorila je važno Mala Ladica, gustiozno ispijajući svoj kakao malim gutljajima između kojih je odlagala svoju šalicu na tanjurić, a onda, do slijedećeg gutljaja, vezla svoje prve tabletiće, pa i ovaj na gornjoj slici.

 

A ovako je to izgledalo sa naopake strane. Čuvam to kao najveću dragocjenost.