Na nebu sunce.
Ogromno.
Lijepo.
Sjajno.
Toplo.
Veliko.
I davati im radost.
Najprije pola vremena onima sa jedne strane kugle zemaljske,
a onda pola vremena onima sa druge strane kugle zemaljske,
smislilo si sunce.
Tako će i jedni i drugi biti,zdravi, sretni, zadovoljni, siti, složni.
&
A ispod tog velikog sunca, jedan tor.
Isto veliki!
Ne kao sunce.
I ne kao nebo.
No, za životinje u njemu više nego prevelik.
Puuuno, puno više.
Životinje male.
Nekad u danu ne uspiju ni prehodati cijeli tor.
Niti im se ide.
A i zašto bi?
Kakva trava tu, takva je i tamo dalje.
Najedu se pa legnu i drijemaju.
Svakako im ne treba toliki tor.
Ali, taj tor i nije pravljen samo za njih.
No, sve ima svoj red.
Najprije je trebalo napraviti tor, a onda ga, malo po malo nastanjivati drugim životinjama.
&
I, došle druge životinje;najprije one iste vrste.
Samo malo mlađe.
U tor koji je veličinom napravljen i za njih.
Čak, i ne samo za njih.
&
Nasta tuča, vika, dreka.
Leti perje svud naokolo.
Stare tuku ove nove.
Nemilice.
Jer, sad im NAJEDNOM treba cijeli tor.
I cijelo sunce.
I cijelo preveliko nebo.
I sav žubor rijeke,koja teče kraj tora.
I hrana u svim hranilištima.
(A hranilišta na sve strane.)
I,...ne bi čovjek vjerovao, ali vjerujte: rasporedile se stare po svim hranilištima.
I jedu.
Jedu.
Jedu.
Koliko im treba i ne treba,
samo da ne ostane za novopridošle životinje.
Nit’ znaju pričati,
nit sa tim svojim malim glavama slove za najpametnije.
Al’ eto, na svakom hranilištu po jedna stara.
I ne da prići ni jednoj mladoj.
Novopridošloj životinji iste vrste.
&
Kako je to moguće?
I zašto je to tako?
Pa, one su samo životinje.
U izobilju nije za očekivati ovakva neprijateljstva ni kod ljudi, a kamoli kod životinja.
&
Donedavno bio u tom toru jedan gizdavi pijetao.
Rijetko lijep.
Sve i jedno pero bijelo kao snijeg.
A krijesta crvena.
Ljepotan.
Ponos tora.
Al’, i njemu sve trebalo.
Njemu.
Samo njemu.
Sva hrana.
Sva voda.
Sva trava.
Divna bila juha od njega.
Sa domaćim rezancima.
&
Zašto je to tako?
&
Tko je?, kad je?,zašto je sreću počeo praviti od tuđe nesreće ?
Nek se ja i prejedem, samo da ne ostane za druge.
&
Živi na svijetu puno ljudi.
Al’ svijet i za njih prevelik.
Ne stignu ga ni prehodati.
K’o ni moje kokoši u svom toru.
Oni, odavno presiti,ne miču se sa “hranilišta”.
Presiti, al’ čuvaju za poslije.
Za ove druge nema poslije.
Umiru od gladi.
Sad.
Žive na ulicama.
Sad.
Bolesni.
Sad.
Bezvoljni.
Sad.
Jadni u svakom pogledu, ne znajući što su skrivili da se ni najesti ne mogu.
Prazan želudac prilijepio im se za zgrbljena leđa.
&
A ovi drugi, što zauzeli “hranilišta”još uvijek jedu.
Jedu.
Jedu.
Jedu.
Samo, da ne upadnu u lonac.