27. listopada 2011. godine

Ovogodišnji Sisvetski aranžman-2011.

 


 


Evo, ja sam to ovako napravila.Ove godine u narandžastoj posudi . U nju sam, kao i lani u košaricu, stavila najprije  prozirnu vrećicu  napunjenu zemljom, a onda u nju, što ubadajući, što lijepeći silikonskim pištoljem , slagala aranžman, pazeći na kompoziciju i boje.
Stavila sam u njega svega ponešto iz našeg dvorišta.
Ali, i granu čička.
Jer,...ipak  sam ga pravila za grob moje pokojne svekrve.

 

 

 

23. listopada 2011. godine

Svi „poslovi“ ruže penjačice

 


 

Ako niste, i nemojte  još obrezivati ružu penjačicu.
Ona treba baš svakoj kući.
Jednom je posadite i „radi“ za vas  godinama. Gdje nema drugog cvijeća, reći će:
- Ni ne treba. Imaju mene, da cvatem za cijelo dvorište.
A gdje ima i drugog cvijeća, skromno će reći da mu je ona samo pozadina.
Kad se u jesen umori ostalo cvijeće, kad se svi pupovi uplaše mraza, samo će ona hrabro  i stalno izbacivati  bar pokoji pup, tek da imate  još nešto živo u dvorištu. Kad zazimi toliko da ni na njoj  više nema pupova, ostaju lijepi, ogromni, crveni šipci.
                                  & & & & & & & & & &
Neke stvari naprosto ne možete kupiti, pa da ne znam koliko novaca imate. Tako na primjer, ako volite domaći paradajz ( ne onaj uz kojeg stoji takav naziv, nego onaj koji to zaista je, onaj iz kojeg curi sok dok ga režete), morate ga sami posaditi i sami uzgojiti.
Ne prodaje se ni  ovaj  veliki šipak ruže penjačice. Iako stalno treba.
Zato, ne obrezujte je, pa ćemo  do prvih proljetnih ljubičica koješta od njega napraviti i uljepšati si  jesen, zimu, bor, Valentinovo, svaki poklon koji iznesemo iz svoje kuće, kakav zasjenjeni kutak u kojem ništa drugo ne odgovara.......

 

 

24. listopad 2011. godine

 

Ovogodišnji   SISVETSKI ARANŽMAN

 

Bliže  se još jedne Sisvete.
Za žive? Ili za mrtve?
Reklo bi se za ove prve.
Nek „vidi“ onaj iz grobnice lijevo, ali bome i one desno. Nek vide i oni koji dolaze na grobnicu lijevo. Ali i grobnicu desno.
A, bome, nek vide i oni koje putem sretnemo. Dok hodamo prema groblju polako; s noge na nogu; samo da ih više sretnemo; jedva noseći sve što smo pokupovali za naše mrtve i njihove grobove.
Pa nek znaju i da imamo; i da nam nije žao dati.
Bome.
                                   & & & & & & & & & &
Ako ne morate tako kao ovi naprijed, napravite sa mnom aranžmane za svoje mrtve. Nek ti aranžmani ne budu ni za lijeve od njih; ni za desne od njih. Ni za one koje ćete putem sresti.
Nek to budu aranžmani  samo za one kojima ih nosite. I samo od vas ,koji ste ga donijeli i prethodno napravili.
Pup od ruže,koja je cvala i kad su oni živjeli. Jabučice sa stabla koje su oni u mladosti posadili. Nek „vide“ s Neba  da i danas rodi, da vam treba, da volite to što je iza njih (vaših mrtvih) ostalo. Donesite im na grob ono što su oni voljeli. Što bi si možda i sami na grob prinijeli kada bi makar jedan dan još zakoračili zemljom.
Ako ćete tako, mislite na njih (vaše mrtve), cijeli ovaj tjedan. Jer, ako ih se ne prisjetite, nećete moći, ni uspjeti  napraviti aranžman samo za njih.
I,...ne stidite se „polumetarskih“ cvjetova krizantema na lijevoj i na desnoj  grobnici.
Samo ih neka. Ako su kupljene lako, grijat će do neba duše kojima su kupljene.
Od onih kupljenih na minus,  sa karticom za koju nikad ne znaš kad će te izdati na nekoj blagajni, i kad je postrugala do samog dna, zebe duša i onih živih, koji kupuju, i onih mrtvih, za koje se kupuje.
                             

 

 


Ovo je moj lanjski aranžman. Grijao mi je dušu cijeli tjedan uoči lanjskih Sisveta. Dok sam ga osmislila; pa sve prikupila; pa sve posložila; pa odnijela na groblje.
Iza  Sisveta došle magle, mrazevi, kiše. Prvo uvenuli „polumetarski“ cvjetovi krizantema, pa onda polako i sve drugo.
Aranžman sa gornje slike sretno dočekao prvi lanjski snijeg.
Ovaj tjedan ću raditi ovogodišnji, pa....ako hoćete, možete sa mnom.

 

 

23.kolovoz 2011. godine

 

Moje torbe


Do sada su „ stanovale“svagdje.
Selile se sto puta. Najprije iz ormara na policu. Činilo se praktičnim. Ali samo neko vrijeme. Onda, sa police nazad u ormar. Pa na  drvenu prečku između dva ormara; pa.....
Gdje god bi se zaustavile i namjestile, nije bilo dobro. Ili bi smetale nama, ili bi smetale jedna drugoj i same sebi. Onda, nikad se nije znalo koja će sutra u grad. Pa kopaj i prekopavaj jednu ispod druge, jednu preko druge.
Gotovo redovno trebala mi najdoljnja. A kad je izvučem ispod svih, na sebe ne liči. Sva spljoštena i deformirana od tereta onih koje su bile iznad.
Onda sam kupila vješalicu.Ma ne za njih. Za kapute. Al', bilo ljeto, pa kaputi još „živjeli“ u ormarima.
Ja najprije okačila jednu torbu. Za dva dana na vješalicu sam odložila i drugu torbu. Treći dan uzela sa vješalice onu prvu torbu.



Divota. I vidiš je.(Torbu). I „čuješ“ je. I nađeš je. I lako do nje dođeš. A kad dođeš, ona sva prava i zdrava.
Tako su sve moje torbe konačno našle svoj mir i skrasile se zauvijek na ovoj vješalici.
A za kapute ću do jeseni kupiti novu

 

 

2. siječnja 2011. godine

Pahuljica od kave

 

Ma, šalim se malo. Nije od kave. Nego od konca (bijelog i zlatnog), ali je tako jednostavna da je zaista napravim za vrijeme jedne kave.
Nema tu neke posebne mustre. Ni brojanja. Ni šeme.
Jedna je ovakva! Druga je onakva!
Na kraju, i svaka pahuljica, kada bi se gledala pod mikroskopom, bila bi drugačija. Bar su nas tako učili u školi.
Pred Božić sam im heklala petljice da ih mogu objesiti na borove grančice.
U pakovanju od šest komada, poklanjala sam ih idući u goste. Po jednu „pahuljicu“ sam slala u svakoj Božićnoj čestitci.
Nakit  sa bora će se za malo skidati, pa končanih pahuljica više ne treba.
Ali treba podmetač za svaku čašu; treba mali tabletić ispod svake figurice: kako meni, tako i onima kod kojih idem ili koji dođu k meni. Iako, moram priznati, kava mi svakim danom sve više škodi pa ću dogodine ove pahuljice vjerojatno „praviti od čaja“.

 

 

Stara Godina 2010.

Anđeli od papirnatih salveta

 

 

Ovi bijeli anđeli pristaju uz svaki nakit za bor.
Rade se od bijelih, ali onih punijih salveta.
Salvetu raširiti i u samu sredinu staviti jednu kuglicu od vate, druge salvete ili papira. To je za glavu. Ali, kako su ovi anđeli lagani i kako nužno moraju visjeti na boru, kroz tu kuglicu, a na drugi dio salvete, treba provući konac ili kakvu ukrasnu traku za koju ćete objesiti anđela na bor. Kad to napravite, bijelim koncem omotati tu kuglicu i čvrsto svezati.
Onda salvetu treba „popraviti“ i izravnati na način da ona ostane presavinuta po pola.

 

 

 

I onda samo, krenuvši od  gornjih, krajnjih dijelova tako namještene salvete, lagano  gužvajte prema sredini i onda koncem povežite „ struk“. Još uvijek  liči samo na presloženu salvetu.
Ali, kad kistom na glavicu nacrtate zlatni krug , vaša se salveta pretvara u pravog anđela,koji samo čeka da se smjesti na vaš bor i čuva kuću vašu od svih zala ovoga svijeta.
Sretan  vam Božić svima. I onaj koji je već prošao, uz ispriku što nisam stigla ranije ( bilo gosti svaki dan), ali i onak koji će tek doći.

Badnjak 2010. godine

„ Zametene  komode“

 

 

Naravno, ovakvi bi „snježni“ nanosi  bili nemogući na kuhinjskom namještaju. Tamo bi, ne samo smetali, nego se, od topline peći sigurno i „otopili“. Ali, u regalu ili na kakvim komodama, bili bi lijepi, ne bi smetali, „ne bi se otapali“. Stvarali bi zimski ugođaj i vama i svima koji dođu k vama.
& & & & & & & & & &
Potrebna je samo bijela plahta, dvije do tri prazne kutije, ili pak plastične zdjele.
Najprije sklonite dosadašnje ukrase. Neka vam ne bude lijeno. Kad ih tamo, iza Nove godine, budete vraćali, činit će vam se da su novi. Vjerujte mi! Isprobano.
Na komodu postavite dvije, tri kutije ili plastične zdjele. Neka budu različitih veličina i nejednakog razmaka (a predstavljat će brda). Preko njih prebacite bijelu plahtu. Plahtu još malo nagužvajte, pa ćete imati „pravi pejzaž“. A onda slijedi zadovoljstvo slaganja zimskih ukrasa.

 

 

Ako ih nemate; ili,... ako ih nemate dovoljno, još ih doveče stignete napraviti.
Skočite do najbliže knjižare i kupite: bijeli hamer (3,6 kn), nekoliko „ čipkastih“ salveta za pod tortu( najbolje okruglih; 0,5 kn po komadu), nekoliko ping-pong loptica (1,00 kn/komad; one su za glavu, pa kupite onoliko koliko želite napraviti anđela), jedno ljepilo (najbolje je silikonsko, a ako ne, kupite  oho ljepilo) i jednu „zlatnu“ srmu  (5,00 kn).
E da! 'ajd' kad već idete, kupite i paket čisto bijelih salveta, po mogućnosti mekših. (6,00 kn).
Kad sve to pribavite, napravit ćemo anđele.

 

30. listopada 2010. godine

 

Šareni,   jesenji   nadstolnjak

  

 -Eto, dao sam ti i srce! U njega trpaj veselje, reče dragi Bog Čovjeku.
-A gdje da nađem veselja?
- Ima ga, brate, posvuda. Stvorio sam te da hodaš po zemlji. Pa po njoj i hodaj. Gledaj pod noge i oko sebe. Svagdje ga ima. Ne gledaj visoko! Tamo sam smjestio ptice. Ne traži  previše, ni preskupo, ni prepuno, pa ćeš uvijek biti sretan i zadovoljan.

 

 

 

Kad se zajesenilo, htjela sam komadić jeseni unijeti i u kuću.
Ali molim! Bez magle, kiše i blata.
I evo! Metar i četrdeset ovog lanenog platna postalo je stolnjak (29,00 kn/ m, dupla širina).
Jedva sam čekala donijeti ga kući. Još „jedvije“ da vidim kako će izgledati .
Meni prekrasno. No, to je stvar ukusa. Ali, jedno je sigurno: sad je stol zanimljiviji, drugačiji, posebniji, pa mi nerijetko skrenu koraci prema njemu i kada ne trebam u tom smjeru. Samo da vidim kako izgleda. A kad ga malo "izgustiram", jedva ću čekati dezene zelenih borovih grančica, bijelih pahuljica i debelih snjegovića ogrnutih u raznobojne šalove.
& & & & & & & & & &
-Dobro, reče dragi Bog. Stalno  ti je srce puno veselja. Zato sam ti ga i dao.

 

23. listopada 2010. godine

 

Sisvetski   aranžman - dovršetak 

 

Evo, ja moje košarice napunila.

 

 

 

Najprije sam sa silikonskim pištoljem nalijepila crvenkaste listove na donji rub one crne, zemljane površine za aranžiranje. Listovi su od neke penjačice. Ne znam čak ni kako se zove, ali ih je Jesen tako lijepo obojala, da sam ih odmah  nabrala. Peteljke im lagano otpadaju, pa se u njih nisam mogla uzdati i zabadati ih u zemlju, već mi je silikonsko ljepilo bilo sigurnije.

 

 

 

Ruže penjačice imaju ovaj krasan, ogroman, ciglasti šipak. A njega ima! Gdjegdje sam ostavila i malo lišća od ruže. Lijepo je. Zeleno i kožnato, al' i u njega se lagano uvlači Jesen. Grane sa šipkom, uz malu pomoć škara ili noža, lako se zabadaju u vlažnu zemlju podloška i dugo će trajati. Onda pokoji češer; malo oraha, malo lješnjaka, što još u lišću, što u ljusci, dvije zelenožute  grane hortenzije, dvije jabuke i dva ružina pupa (što se dalo zabosti, zabola sam, što nije, zalijepila ljepilom).
Na kraju dvije rozete čuvarkuće. Njih sam ubrala sa korijenom i pažljivo korijen ugurala u zemljani podložak. Pa nek žive.

 

 

 

Za groblje treba sve  stavljati parno : zato su dvije jabuke, dva ružina pupa, dvije čuvarkuće, dvije grane hortenzije.
& & & & & & & & & &
Eto vidite da nije bilo ni teško, ni skupo.
No, ima još nešto  važnije. Svi moji pokojni kojima ću slijedeći tjedan nositi košarice na groblje,sadili su jabuke  sa kojih sam ubrala i ove dvije. Kupili su orahe ispod istog orahovog stabla  ispod kojeg sam ja pokupila  ove u košarici. Tko zna od koje rodice se uzeo pelcer za hortenziju sa koje sam ja danas ubrala ove dvije grane.
Pa onda, nek se razvesele njihove duše kad s Neba prepoznaju sve to što su nekad voljeli.

 

 

21. listopada 2010. godine

 

S i s v e t s k i    a r a n ž m a n – Drugi  dio

 

 

Ovo crno u košarici je zemlja. Za razliku od spužve, ne košta ništa.
Ali je teška. Zato košaricu treba malo učvrstiti špagom.  Treba izdržati ručka dok je budete nosili na groblje i sto puta stali da se pozdravite sa rođacima i poznanicima koje niste vidjeli od prošlih Sisveta.
Iz tri cvjetnjaka u kojima je jutrošnji mraz pofurio ovogodišnje ančice, istresla sam zemlju u one dvije najlonske vrećice od pet litara. Stavila sam jednu u drugu da bolje drže zemlju, ali i grančice koje će trebati zabadati u  tu  zemljanu podlogu. Zemlja je bila mokra i tako treba jer se onda lakše modelira prema unutrašnjosti košare.
Onda sam sve još umotala u crnu foliju i povezala gumicom. Taj dio sa gumicom treba  okrenuti prema dnu košarice, kako zato da se ne vidi, tako i zato da bude sigurnije jer, ako bi vrećica pukla, zemlja ostaje u košarici.
Ovako upakovanu zemlju, rukama lagano pritiskati prema dnu košarice, pa mokra zemlja poprima oblik košarice.
I evo Vam postolje za aranžiranje.
Najprije se malo izmaknite,  zamislite kakav bi oblik trebao imati Vaš aranžman, pa najdulje grančice zabodite u zemljanu podlogu tako da čine upravo željeni oblik.

 

 

 

20. listopada 2010. godine

Aranžman   jeftiniji   od   lampiona   

     

Bliže se Sisvete. Vesele se duše naših mrtvih. Gledat će s Neba što ćemo  donijeti na njihove grobove; kako ćemo ih ukrasiti.
A kod nas Dolje, prevelika kriza i neimaština. Skupo cvijeće u lončanicama. Skupo i ono rezano. Skupo i umjetno.
Ma zapravo! Ni nije to toliko jako skupo, koliko mi jako nemamo.
Ako je kriza i Vama došla do gole kože, napravite sami aranžman za groblje. Ja sam ga napravila i pokazat ću Vam kako. Košta slovom i brojkom devet kuna.
Najprije kupite ovakvu košaru.

 

 

 

Pa ne možemo baš sve napraviti sami. Lani koštala 5,00 kn. Ove godine bome 6, 90 kn. No još uvijek neuporedivo jeftinija od  kupovnih aranžmana. Trebate još dvije prozirne  najlon vrećice od 5 l i jedan štapić za silikonski pištolj.
Sve ostalo „ prodaje se „ za badava. U prirodi. Već  osušeno i obojeno  baš kako treba: u žuto; u smeđe; u narandžasto. I čeka vas.
Eto, za danas toliko. Kupite košaru, pripremite vrećice, silikonski štapić i u kuću unesite sve što vam se čini zgodno i prebojano u jesen. Da se osuši do sutra, pa ćemo nastaviti dalje.

 

 

12. listopada 2010. godine

 

Vjenčić   dobrodošlice.   Da  li?

 

Ovaj vjenčić dobrodošlice napravila sam odmah iza rata. Tada su novom bojom obnovljena i ova vrata.

 

 

Napravila sam ga lako. Možete i Vi. Ako se osjećate tako. Jedan drveni kolut, puket umjetnog cvijeća, i jedna krpena mašna, sve pazeći da Vam se boje slažu sa bojom staze ili tepiha u hodniku, kojim se stiže do ulaznih vrata na kojima će stajati Vaš vjenčić dobrodošlice.

 

 

 

Danas se pitam imam li još pravo držati ovo na vratima.
Čini mi se da imam.
Iako, ljudi su kao mačke. Idu tamo gdje dobiju jesti.
Ali, ljudi ipak nisu mačke. Pa mogu misliti. I trebaju misliti. Da ne dođu u nevrijeme. A ako već dođu (u nevrijeme), da ne ostanu do sudnjeg dana.
Jedno pivo se može piti sat vremena. Ali i petnaest minuta. Ne možeš se izgovarati na pivo. Pivo nema glavu. A ti imaš.
Uostalom, nisi došao kod piva, nego kod onog tko ti ga je dao.
Stoga, ne izderavaj se na ženu ako te požuruje kući. Ona je samo prije tebe prepoznala da ste došli u nevrijeme. Nenajavljeni. Nepozvani.
A kad zašuti zrak iznad stola, diži se i idi bez obzira koliko ti je ostalo u flaši. Pa će se ovo „Dobro došli„  na vjenčiću odnositi i na tebe. I drugi put. I treći  put. I uvijek.

3. lipnja 2010. godine

 

Potpuno   novi   namještaj   za   samo   24,00 kn/m

 

Dobro ste pročitali! Nisam zaboravila niti jednu nulu. I na pravo sam mjesto stavila zarez.
& & & & & & & & & &
Još se na svijetu nije rodila žena koja ne voli mijenjati namještaj. Zadnja rata od prošlog namještaja još ni na vidiku, a kamoli da bi bila plaćena, mi bismo već novi.
Netko prizna, netko ne prizna, al' to je istina i sve smo takve. Bez izuzetka.
& & & & & & & & & &
Sjećam se kad sam iza rata ugledala u jednom salonu ovu moju bijelu kuhinju.
-Nju i ni jednu drugu, rekla sam mužu .
- Bijela je; dojadit će ti, brzo će se mazati; s vremenom posivjeti; pokušao me odgovoriti.
- Ne, samo nju! Prat ću je i neće mi dojaditi. Bit ću s njom zadovoljna  do kraja svoga života. Vidjet ćeš. A i obećajem!, ispalila sam cijeli rafal uvjeravanja, samo da je što prije kupimo i da mi je ne bi netko tu ispred nosa, tako divnu i tako bijelu, odnio. Kakvi dojaditi !?!
Ali, još se nije ni prvi puta zamazala, već mi je dojadila. I od tada još pet stotina puta. Ma zapravo, pet stotina tisuća puta. Kuma je kupila divnu bordo crvenu kuhinju. Šogorica je kupila  adria plavu.  Nećakinja  dala napraviti kod nekog privatnika tirkiznu; visoki sjaj; kao da gledaš u planinsku rijeku dok je glancaš. A moja bijela. Ma, da je bar bijela. Nego neka  siva.  No, nisam to ni smjela ni željela priznati mužu. A i da sam priznala, džaba bi mi bilo. Znala sam da za novi  kuhinjski namještaj nema novaca, pa upravo da daju na petsto rata.
- Eto, mi smo, hvala dragom, Bogu, kuhinju riješili, znao je reći moj muž kada bi se  sa prijateljima ili rodbinom  pričalo o namještaju. 
- A...., rješenja!, mislila sam. Svi imaju kuhinje u boji, samo mi imamo ovu sivobijelu, nastavila sam nezadovoljno. Misliti.
- Moja žena prevoli  našu bijelu kuhinju, nastavio  bi moj muž hladni rat sa mnom. Baš je sama birala, ono...., za do kraja svog života.
-E tako mi i treba! Je l' me pitao hoće li mi to biti kuhinja do kraja života?! Nije; rekao čovjek samo kako će mi dojaditi.  Pa što si se onda zaricala i zaklinjala, luda ženska glavo?! Sad sam se  u mislima već i svađala sama sa sobom. A  na sve strane nude nove, divne kuhinje: na rate, na gotovinski popust, na čekove, na kartice... Samo vozi...
& & & & & & & & & &
Mada, što j' reć' reć', kuhinji ništa ne fali. Čvrsta je; prostrana je; sve u nju stane što treba stati.
E samo da nije bijela. Ali je! Malo i siva. Al' druge nema.
No, riješila sam to i sada sam silno  zadovoljna. Ne, nismo kupili novu. Zapravo, kada bismo smjele biti iskrene pred našim muževima, zaista dojadi samo boja. I zapravo, moram priznati da bi bilo i grehota ovu bacati van, a drugu  kupovati, dovoziti i umještati. Kao da mi ona druga ne bi dojadila?!
Kupila sam plastificirani materijal za stolnjake (po narodski: vikslajm). Metar košta  24,00 kn. Širina mu je 1,4 m pa sam isto toliku duljinu kupila za stolnjak. Dakle, sad imam za stoljnjak kvadrat 1,4 x 1, 4 m.

 

Onda sam kupila još  1,5 metara za  tu nesretnu bijelo- sivu viseću kuhinju. Taj sam komad  prerezala po duljini jer je širina  daske na donjim elementima   60 cm. Ja sam rezanjem dobila dvije trake  širine 70 cm ( jer je ukupna širina bila 140 cm ), pa mi se malo i preklapa preko  daske. No, to me ne smeta i mislim da je bolje  tako. U protivnom bi se mrvice zavlačile pod nju.

 

 

Dakle, kupila sam ukupno 2,9 metara i to platila 69, 6 kn.
Prezadovoljna sam i jedva čekam da mi dođe kuma , šogorica i nećakinja da vide moju  N O V U  kuhinju, koja nije više onako dosadno bijela kakva je bila prije.
& & & & & & & & & &
No, koliko novaca , toliko i glazbe. Ovo svakako nije vječno. S vremenom će izblijediti boja; možda se i prorezati, svakako namreškati. No, taman će mi do tada i dojaditi pa ću si lijepo kupiti novi „ vikslajm“. Danas ima jako puno dezena i boja.
I eto: svi zadovoljni: moj muž što nema kupovanja nove kuhinje; moja kuhinja što ostaje na svom mjestu jer joj baš ništa ne „fali „. A i ja jer ta kuhinja sad drugačija. Življa i ljepša nego je bila do juče. 
& & & & & & & & & &
Dok mi je trgovkinja rezala sve to, „zape“ mi oko za ovaj puketić  (15,00 kn). Pa kud sve, pomislim, bit će i za puketić.  Tako sam i njega donijela kući i vidite kako se lijepo uklopio u sve to.

 

 

22. svibnja 2010. godine

 

Divna   zelena   dekoracija   uz   cvjetnice

 

Možda  ste Vi i znali, ali ja do sada nisam. Ni kako se zove, ni gdje da ga tražim, ni kako da ga opišem prodavačima cvijeća.
To nepoznato zelenilo sam vidjela uvijek samo sa ceste na balkonu jedne gospođe iz okoline.
Za nju se oduvijek znalo slijedeće: da će sigurno i ove godine pobijediti na takmičenju za najljepšu okućnicu. Kao i svake do sada. Dalje, da sve zna o cvijeću. I na kraju: da nikom ništa neće reći. E pa onda, uspori koliko možeš i,...koliko si vidio, ...vidio.

 

Kad ja juče kod jednog cvjećara prepoznam tu biljku. Tri me sunca obasjala, pa reko', da je odmah i Vama pokažem, da je i Vi sebi možete nabaviti  ( 6,00 kn ). Ako je do sada niste znali, kupovali i sadili, kupite  si jednu , meni za ljubav. I na moju odgovornost. Makar za probu.
Ta gospođa o kojoj sam Vam uvodno pričala, stavi na balkon jednu crvenu pelargoniju, jedno ovakvo zelenilo; onda opet crvenu pelargoniju, pa ovo zelenilo i tako sve do kraja balkona.
Pa ću i ja ove godine tako. Krošnja ovog cvijeta razgrana se do ljeta jednako široko kao i krošnja pelargonije, pa se pelargonija  jako lijepo ističe.

 

 

 

18. svibnja 2010. godine

 

Ukrasni   jastučići   s   umetkom   iz   kartonske    kutije  od   vina

 

Imamo samo jedan jedini život. Kao da dobiješ kristalnu kuglu. I moraš je čuvati. I paziti da ostane uvijek tako lijepa, sjajna, prozirna, bistra i čista.
Može li se to?! Ako može, kako?
A može li se to u dvoje ?
Pa da ta dragocjenost što se zove Život ostane lijepa do njegova kraja?!
Zagledajte se u sebe i zapitajte se: da je Život zaista kristalna kugla, i da  možete u životu  dobiti samo jednu jedinu kuglu,....da li biste se usudili dati je nekom? Da li bi vjerovali onomu tko živi sa Vama da će paziti na nju, da je neće uprljati, da je neće zagubiti, ili ne daj, Bože, razbiti ?
A Život je nemjerljivo vredniji od kristalne kugle. A dali ste ga nekom, s povjerenjem. A imate samo jedan Život.
Ali, i Vama je netko dao svoj Život. Iako ima samo jedan koji prolazi sa svakim novim danom.
Opet se zagledajte u sebe. Da li pazite na taj njegov Život; jedini koji on ima i koji mu prolazi sa svakim novim danom?
Kako se onda živi u dvoje ???
Tako da paziš na onog drugog više nego sam na sebe. I samo tako. Nikako drugačije. Ako nije tako, zaprljat  će se kugla tugom. Prebojit će se razočarenjem. Ili će se, ne daj, Bože, razbiti. A ima samo jednu. I  Život mu je samo jedan !

 

 

I  ova slika pokazuje kako se živi u dvoje.
Odavno smo u našu kuću spremili svoje kristalne kugle. Da budu zajedno do kraja  života. Ni jedna nije veća od druge; ni jedna nije vrednija od druge.
Pa se iz kuće izlazi bez straha . U birtiju, ....u birtiju.
Pa se u kuću vraća bez straha.
Iz birtije,..... iz birtije.
Jer,......oboje imamo samo jedan  Život.
Tako jednom, vraćajući se iz jedne birtije, bez straha od moje ljutnje, muž, sav sretan, još s vrata počeo pričati o jednoj super ideji. Čuo tamo od ljudi da je staniolski balon u kartonskoj kutiji, vina kojeg on troši, zgodan umetak za ukrasne jastučnice, pa je odmah, onako usput, iz šupe ponio dvije prazne kutije, koje još nisu bile bačene.
Ja se oduševila idejom, ali i njegovom gestom, pa ih odmah obukla. Stoje kao ukras, pa mi više ne zauzimaju prave jastučiće na kojima se može ležati.
Tako smo  oboje jedan drugom uljepšali dan jednog jedinog  Života kojeg imamo, a koji prolazi svaki dan.

 

24. travnja 2010. godine

Amarilisi

su kao  veliki ljudi. Rekao bi čovjek da mu ni dobar dan ne smiješ reći, a on posve jednostavan, pristupačan i skroman. Usprkos svom položaju i postignućima.
Baš je tako i sa amarilisom. Pogledajte te prekrasne, otmjene cvjetove.

 

 
Ako ih u vašem prozoru još nije bilo, bez ikakvog straha od uzgoja nabavite samo jednu , jedinu lukovicu.  Od susjede: za jednu lijepu jutarnju kavu. Ili u trgovini: za , ako se dobro sjećam, nekih 13,00 kn. Posadite je  tako da joj jedna trećina viri iz zemlje; stavite cvijetnjak uz prozor, u toplu prostoriju. Uredno zalijevajte i čekajte  da  vam procvate. Najprije idu listovi. Vrlo ubrzo vidjet ćete i zeleni pup koji je najprije uz samu lukovicu, a onda se, kao dizalicom, na svojoj posebnoj peteljci, diže prema prozoru i za koji dan procvate.
I ništa više. I stvarno ništa više. Nema  lisnih uši; nema opkidavanja; nema osipanja; ne treba prskati ni raditi sto drugih poslova koje  treba raditi oko drugog cvijeća.
Pa zar onda da ga samo na vašem prozoru nema ??????
Kad ocvate, još neko vrijeme, pa i do kraja ljeta, zalijevajte jer će vam dati podmladak. Makar jednu mladu lukovicu . Izvirit će ona uz ovu sa kojom ste počeli. Ali, bit će mala i neće cvasti već iduće godine. Nju stavite poslije u odvojeni mali i bilo kakav cvjetnjak. Ako je stavite u dvorište ili na terasu, imat ćete sa njom i još manje brige. Voli biti vani, iako ne na najžešćem suncu. Kad vam i ova mala  lukovica naraste, kad se zaokruži i okrupnja, pozovite susjedu na kavu i poklonite joj lukovicu, pa neka  kroz neko vrijeme i na njenom prozoru procvate amarilis.
Sve vam to pričam jer mi je  godina i godina prošlo u uvjerenju da: “ Ma gdje bih ja mogla  uzgojiti takav cvijet?  Pa to moraš biti cvjećar, a ne ja !“
Stoga, meni za ljubav i na moju odgovornost, nabavite si lukovicu ovog otmjenog cvijeta koji rado i ne tražeći puno, živi sa nama običnim ljudima.

 

 

 

 

 

 

 

 

8.travnja 2010. godine

                

Nije   baš   ručni   rad,   ali... važno   je

Istina, teško bi se ove odrezane grane mogle smatrati i podvesti pod ručni rad i ovu rubriku. Iako, rukama sam držala škare dok sam ih rezala. Bilo kako bilo, ovo Vam naprosto moram ispričati, a mislim da ćete to u ovoj rubrici najprije naći. Važno je!
Dok se ovih dana vozim na posao, na mnogim prozorima i balkonima gledam cvijetnjake sa lanjskim muškatlima ( lizama, pelargonijama ). Iznijele ih žene iz vlažnih podruma i mračnih hodnika, sretne i ponosne što su ih preko zime sačuvale. One sačuvale, pa sad čekaju sunce da ih oživi, da povuče iz tih grana nove pupove i ovogodišnje lišće.
– Ne valja tako, odavno mi je rekla jedna starija žena kad sam pažljivo optrgavala suhe listove sa lanjskih stabljika. To su ti ipak stare grane. Listat će narijetko, cvasti još rjeđe.
- Pa kako ću onda ?, upitam  glasom čija je boja govorila da se to nje baš i ne tiče.
No, ona zgrabi jedan moj cvijetnjak, desnom rukom pridrži cvijet pri korijenu, onda prstima  izrahli i ukloni staru zemlju sa korijenja. I...nisam se još ni stigla staći u zaštitu tih lanjskih grana, ona iz svog džepa dohvati vinogradarske škare,odreže te lanjske grane do pedalj iznad korijena, a preostalo, zajedno sa ovogodišnjim pupovima, vjerovali ili ne, baci. Onda stavi škare u džep, pa uze nož i opet preda mnom, onako zabezeknutom, razreže korijen na dva dijela, onako uzdužno, da na svakoj polovini ostane korijenčića.

 

 

 

- Evo ti ! Sad  stavi drugu zemlju i imaš dva. Ali prava. Iz ovoga će izrasti mlada, bujna, tamnozelena krošnja i puno, puno, puno ogromnih, zdravih i dugotrajnih cvjetova. I vjerujte, bilo je tako.
Stoga, meni za ljubav, a i na moju odgovornost, napravite i Vi tako sa svojim muškatlima, lizama, pelargonijama ili kako se već zovu. Nećete požaliti.
10. ožujka 2010. godine
                 

Treba   kupiti   ukrase   za   Uskrs

Zadnji je čas za kupnju Uskršnjih ukrasa. Dok im cijene ne postanu Uskršnje. Na ovoj hladnoći  kroz koju pada snijeg, malo tko već misli na Uskrs.
Ali treba!
Ja sam ovu pačju družinu kupila u trgovini „ sve po 12 kn“. Ove dvije male što su se ovako „ razletjele“ su zaista toliko i koštale, a ovaj patak je bio 15,00 kn.

 

 

 

Ispod svake figure napišem datum kupnje ili datum  kada sam figuru dobila ; i od koga sam je dobila. Kad prođe nekoliko godina, svaka figura za mene dobije još jednu dodatnu vrijednost. Naravno, ne novčanu.  Jer, kad  „ netko krene“ od 12,00 kn, teško će dostići kakvu visinu. Ali, ako se vrijednost mjeri uspomenama, onda ta vrijednost raste svakodnevno. I nije proporcionalna novcu.
Otkako su djeca otišla od kuće i oni za svaki Uskrs nešto prikupe, pa kad mi krenemo dekorirati, nastaje uvijek ljepša, raznovrsnija  i zanimljivija Uskrsna bajka i uvijek novo, zajedničko veselje.
Ja sam ove godine nabasala  na jednu rasprodaju materijala. Vječni i nepoderivi lasteks. Kupila sam 15,00 metara ovog Uskrsno zelenog , pa sam već raskrojila i porubila za  stolnjake, fotelje, za draperije i komode.
Iako ginem za ručnim radom, vjerujte da se sa platnom  postiže ljepši efekt. A k tome je i brže.  Pa kad se u istu boju presvuče, makar i privremeno , samo Uskrsu u čast, cijela prostorija i kad kroz ovo nježno zeleno platno uđu  sunčeve zrake, sve izgleda prekrasno.

 

 28. siječnja 2010.

      

                              S R C A         N A         T A N J U R U       

 

Ma kakvo zlo?! Zlo je za druge; nas čeka samo dobro, mislila sam dok smo pred oltarom stavljali jedan drugom vjenčani prsten na ruku i zakljinjali se da ćemo se voljeti i pomagati u dobru i u tom zlu, sve dok nas smrt ne rastavi.
Dok smo te, sada već davne 1981. godine prilazili oltaru, mnogi su naši gosti ostali pred crkvom, moleći pred njom toga Boga iz te crkve da ih nitko od poznatih ne vidi kako su došli na crkveno vjenčanje. Nije to tada bilo „in „.
Prilazili smo skrušeno i ozbiljno, moleći za brak dok nas smrt ne rastavi. I dobili smo Božji blagoslov. Danas u šali pitam kako sam se u mog muža mogla zaljubiti dok nije bio sijed jer, po meni, sijeda mu kosa baš dobro stoji. I, kako koji životni period nešto stavi na nas dvoje, onom drugom se to baš sviđa.
Ali, bilo je i tog zla. Kad smo renovirali kuću, mene za malo ubila struja. Tri  operacije, tri anestezije, tri smrtna straha da se neću probuditi i preživjeti. Dva žučna kamena  već čekaju svoju operaciju.Kuću nam najprije palili, pa onda  rušili ono što nije uspjelo izgorjeti.  O logoru da ne pričam.
Danas znam da nas Božji blagoslov iz 1981. godine nije mogao  spasiti od zla, bolesti, starenja...., ali  nam je sačuvao srca sa kojima smo došli na vjenčanje. Da se imamo čime boriti protiv zala na koje smo nailazili. Pa smo danas jedan drugom skoro i ljepši ovako punačkiji nego  kad nije bilo ni grama viška.
Meni jutro počinje sa goptenom od 2 mg (tableta za povišeni tlak). On pije iruzid od 12,5 mg. Kad njega ukliješti u kralježnici, drva donosim ja. Kad mene boli žuč, dijetno jedemo oboje. Na stolu naše naočale; jedne uz druge; ja kratkovidna, on dalekovidan. Raspelo stoji u našoj kući i samo ono zna kad će nas rastaviti.

 

 

 

Ovaj tanjur sam napravila da zadržim na njemu bar nekoliko naših srca. Tanjur je plastičan i lagan, pa može ići i na zid. Izrezala sam jednu našu sliku po konturama tijela, dobro je zalijepila  na tanjur, nacrtala nekoliko srca i zalijepila  prešane grančice čempresa.
Ako vam se sviđaju naša srca, nema nikakvog razloga da na neki raspareni  tanjur ne nacrtate  i vi svoja srca. Valentinovo je na samom pragu.

 

15. studeni  2009. godine
                             J E D V A         Č E K A M       S U T R A

 

 

 

Nedjelja je . Za samo dva tjedna počinje Advent i ja mu se od danas krećem veseliti. Znak za početak toga veselja uvijek mi da  kaktus Božićnjak. Imate li ga Vi? Ako nemate, hitno ga nabavite.  Moj je star već devet godina. Preklani sam ga presađivala, pa malo više izmrvila staru zemlju i oko korijenja, pa mi lani nije cvao.No ove  godine  crveno okašce koje najavljuje pup bilo je valjda na svakom zelenom izdanku. Uvijek se sama sa sobom  provjeravam da li sam ga možda prerano unijela u toplo, da li sam ga stavila preblizu uz prozor. Sve je to jako važno, jer ... kad krenu pupovi, ne smije se više premještati. A nije  svejedno kad će procvasti.  On svojim cvjetovima mora dočekati  Badnjak i bor. Ako ga ne unesete na vrijeme u toplo, od cvjetova ništa. Ako ga  unesete prerano, prerano će i procvasti.
No, to je ipak samo  moj cvijet . Neće biti kraj svijeta ako  procvate prerano. No, ako procvate na vrijeme, moje veselje će  biti do kraja svijeta.
Ako imate Božićnjak, provjerite da li Vam daje znak za  početak predbožićnog veselja. Pa, ako i Vaš već ima pupiće, krenut ćemo  zajedno, a ako ga nemate, hitno ga nabavite , pa ćemo opet krenuti zajedno.
Sutra je ponedjeljak. Kupite malu  limenku bronze, pokoji kist, rukavice, pa ćemo krenuti.
Jedva čekam sutrašnji dan. I to je najvažnije. Jedva čekati. Stalno nešto jedva čekati. Imati plan za sutra. Veseliti se tome planu i tome poslu. Znam da u trgovinama ima svega: dekoracija, gotovih kolača, aranžmana. A L I   T A MO     N  E    P R O D A J U     V E S E L J E .
Zato, ne zaboravite sutra negdje usput kupiti  malu limenku bronze ( lani  je  koštala 12,00 kn)

6. studeni  2009. godine

 

                             
S I T N I C E        Z A    S V A K I        D A N

Za većinu ljudi život, srećom, traje dugo. Kad prođe vjenčanje, rođenje djece, zaposlenje i useljenje u neki svoj dom, lagano se prorjeđuju neke velike sreće.
A čovjek sreću treba svaki dan, ali baš svaki dan. Kao kruh. Kad se ona ( sreća) prestane događati sama od sebe, treba je svaki čovjek praviti sam. Sitnicama. Svakodnevnim. Za ljude oko sebe. Ali i za sebe.
Ovu malu, simpatičnu kokoš kupila sam pred lanjski Uskrs za 9,00 kn. Najprije sam se veselila što sam je , takvu zgodnu našla, onda sam se veselila noseći je „ njenoj novoj kući „, onda sam se veselila tražeći joj pravo mjesto. I  bome „ odužila „ mi se. Pomaže za svaki gostinjski ručak. Držati čačkalice. Pa i to netko mora. I još  k tome , uljepšava stol. Kad „ ne radi“, sjedi  na ovom tabletiću sa velikim crvenim cvijetom ispred sebe , koji sam izvezla samo za nju. Neka se i ona veseli. Veselja u kući ionako nikad previše.
Razveselite i Vi sebe ovakvim sitnicima. Lakše ćete i ljepše proživjeti dan pred sobom.
Ide zima. Za malo će se izlozi napuniti malim zimskim figuricama. Uz malo platna (ne mora biti vezeno ) prigodne boje, krasit će Vašu kuću, činiti je  posebnom i samo Vašom, „ čekati“ Vas  da dođete sa posla i da ih pogledate. Ako ispod njih još nalijepite naljepnicu sa datumom kada ste je kupili, od koga ste je dobili, za koju prigodu je stigla u Vašu kuću,imat ćete i kronologiju svojih uspomena i nikad nećete biti ni sami ni tužni. Probajte pa ćete se uvjeriti da je tako.

 

 

 

17.listopada  2009. godine

             N A S M I J A N A        T I K V I C A

 Jesen je . Tikvica raznih vrsta na sve strane. Uz malo boje i vremena i Vi možete napraviti jednog ovakvog veseljaka.

 

 

 

L I S T O P A D S K I              P O D S J E T N I K

Dok  je vrijeme još lijepo nagrabite si u  stare kante zemlje. Ja najbolje volim sa krtičnjaka jer mi  je  tamo već rahla. Trebat će nam najprije pred Božić za izradu  aranžmana. Vidjet ćete, ja ne koristim spužvu za aranžiranje, već u dvije plastične vrećice natrpam zemlje,  dobro zavežem, pa mi je to praktična podloga za sve što trebam  za taj aranžman. Kako tu redovno dolaze i grane bora, kroz rupice u vrećicama to zalijevam , pa budu dugo svježe; bolje nego da su u vazi.
Iako je Božić daleko, zadnji je čas za ovaj posao. Ja sam to napravila juče. Kante sam  samo zanijela u podrum   pa nek čekaju. Što zemlje ne potrošimo za  aranžmane, trebat će već početkom ožujka za sjetvu       sjemena.Kad vrijeme sjetve dođe, ima se i vremena i volje i  već proljetnog nestrpljenja za novo cvijeće. Bude samo jedan problem: vani je snijeg , pa ne možeš do zemlje.
Sad bi valjalo prošetati po nekoj aleji kestena i nakupiti jednu vrećicu sjajnih, lijepih  plodova. I oni će tako dobro doći da sa jednom kapi silikonskog ljepila popune svaku nepotrebnu prazninu našeg aranžmana.

 


 

U k r a s n i      t a n j u r i


Sad  sam već imala regal, pa i držače za tanjure. Dobila sam na poklon i jedan tanjur. Ali, jedan k'o ni jedan.Morala sam nešto „pricrtati“ i sama. I jesam , ne časeći časa . Evo jednog tanjura. Bio je običan , kuhinjski, nezanimljiv, složen iza novijih ,modernijih i ljepših, korišten samo u onim prilikama kada  ima više gosti nego  tanjura. Pa i onda samo za serviranje nekog  jela „koje će ga pokriti „.
Htjela sam u jednom imati ukras i uspomenu. Mislim da sam uspjela. Odabrala sam sliku,izrezala je prema konturama lika osobe sa slike , a potom je zalijepila  na tanjur.To se mora dobro osušiti, nečim čak i pritisnuti da se slika dobro zalijepi u cijeloj svojoj površini. Nakon toga se  oko nje crta ili lijepi  prešano cvijeće ili lišće.Valja paziti na sklad boja i uglavnom boje na fotografiji  određuju i boje cvijeća ili lišća oko fotografije.Na mom tanjuru  prevladava  sivo ,roza i plavo jer je u takve boje obučena  i moja rođakinja sa slike.Umrla je prije nekoliko godina , ali sa mog tanjura se smiješi i danas upravo onim osmjehom zbog kojeg sam je voljela , družila se s njom  i zbog kojeg  sam htjela sačuvati uspomenu  na nju.Mnogo toga o čemu pišem na ovoj stranici naučila sam upravo od nje. Nikad, baš nikad me nije pitala zašto ne dolazim češće , gdje sam u međuvremenu, kako da nisam zvala. A,...kada god bih došla , uvijek sam bila dobro došla.Osjećala sam to od ulazne „kapije“do krpica koje mi je pripremila „jer ću ja to za nešto upotrijebiti“,preko opranih boca neobična oblika „koje će mi sigurno  trebati za crtanje...“ Ovo pišem jer se i to treba naučiti od Nje . Ja nekad uspijem , ali počesto i ne. A trebalo bi. Tako bi sutra trebalo čekati svoju djecu i unuke ,...jer...samo tako će nam dolaziti, samo ako već od ulazne „ kapije“ budu osjetili koliko su dobro došli bez obzira kada su zadnji puta bili i nazvali.

 

 

 

 

Labuđa  princeza Odet


U to vrijeme moja je kći bila još djevojčica. Svakodnevno je gledala (tada još ) kazetu o labuđoj princezi  Odet .Naravno, željela je i ona biti labuđa princeza. Nije bilo nekog razloga da to i ne bude.Tanjur smo imali, fotografiju odabrali,jezero i labuda nacrtali, a krunu napravili od „zlatnog“ staniola. Zajedno smo to radile: ja one zahtjevnije i „ odgovornije“ linije , a ona podlogu.
Danas je Ona odrasla , nije više sa mnom, ali je još uvijek moja labuđa princeza. Ostao je naš zajednički  tanjur sa kojeg me umilno gleda i sjeća  na prelijepe dane kada je svaki dan bila sa nama.
Sada se veselimo i željno čekamo svaki njen dolazak. Nadam se i želim da već  sa ulazne „ kapije „ osjeti koliko je dobro došla i koliko je željena.
Napravite i Vi svoju labuđu princezu Odet jer će i Vaša djevojčica brzo odrasti i otići iz roditeljske kuće.

 


 

Imam još jedan tanjur. Najljepši; prekrasan; prevažan; neponovljiv; predragocjen. Dočekao nas je  jedno jutro  na kuhinjskom stolu sa divnom čestitkom za godišnjicu braka. Napravila ga je naša mala „ labuđa princeza Odet“.

 

 

 

 

A ove svijeće su mi divna uspomena na sina i njegovo odrastanje. Kad sam dobila crni regal, kupila sam ovaj svijećnjak i  zamislila si u njemu baš crne svijeće, da mi „pašu“ sa regalom. Svijeća svakakvih, ali crnih nigdje.“Majo, riješit ćemo to!" , kaže  moj, uvijek poduzetni  sin i otrča iz kuće.Vratio se sa kutijicom crne boje za metal. I evo: riješili smo .To jest, riješio je On. Najobičnije bijele svijeće obojio je crnom bojom i sad mi stvarno „pašu“ uz ovaj svijećnjak i crni regal. To je bilo prije nekih trinaest godina i, kao što vidite na donjoj slici, još i danas lijepo drže boju. Perem ih pod mlazom vode ( bez sapunice i puno pritiskanja).

 

 

 

  R A Z B I J E N E   B O C E

I   ovaj ukras su napravile male ruke. Prodavali su ih  učenici jedne osnovne škole . Kako bi se moglo rekonstruirati, radi se o razbijenoj staklenoj boci  čiji su  lomovi onda zaštićeni silikonom  i uronjeni u boju.

 

 

 

 

 M O J        S T O L

A ovo na slijedećoj slici je moj stol. On ima   e l e k t r o  porijeklo, ali o tome na kraju,da ga ne gledate s predrasudom.
Nerijetko sam bila u gostima gdje vidiš da su te pozvali s dragom voljom, i vidiš da su svašta  fino napripremali, ali im je stol mal i uzak. Nisu ljudi krivi. I danas su saloni puni takvih stolova. Za njega stane tvoj tanjur (nekako, ako nije prevelik) i ručni zglobovi. Nikako laktovi  koje svaki čovjek voli  nasloniti na stol i koji istovremeno  pokazuju koliko stvarno i zaista treba  ostaviti  prostora za svaku osobu za stolom. Tanjura stane, ali ne i ljudi. Sigurno ste i Vi bili u prilici vidjeti  prekrasno serviran stol  sa kojeg  gosti sami kupe svaki drugi tanjur sa stola i , „dok je još čist“,vraćaju domaćici koja  ih prima , ali je oblijeva hladan znoj gdje će onda sjesti svi oni drugi za koje su ti tanjuri stavljeni , a koji još nisu došli.
E, a ne može litra vode u politrensku bocu, koliko god bi to netko želio.
A onda dalje, rekla sam : stolovi su uski. Tanjuri s jedne , tanjuri sa druge strane.'Ajde,čaše su u istoj širini sa tanjurima , pa ne zauzimaju dodatnu širinu. I juha nekako prođe : samo je zdjela . Ali kasnije, stavi Ti ako možeš na takav stol  tanjur s mesom , zdjelu s prilogom , košaricu za kruh, bar jednu vrstu salate , te svakom njegovu bocu pića. Nemoguća misija.A kad se  ručak pritjera kraju , jedni  već  pitaju za kolače , a drugi  još  žvaču  pa im se ne bi trebalo odnijeti  taj komplet ispred njih ( znači, i tanjur s mesom , i zdjela s prilogom , i zdjelica salate, i košarica za kruh ), što ćete onda , jadni ne bili,kamo još i sa kolačima?Ako bi još k tome voljeli staviti i nekakve dekoracije (pogotovo za Božić ili Uskrs ), bit ćete taman toliko nesretna domaćica koliko sam bila ja sa svojim ranijim  stolovima.
Problem je riješio moj muž. Na jedan običan , ali čvrst stol, pričvrstio je drveni kolut koji elektraši koriste za namatanje kablova.Onda sam ja kupila  po 6 metara raznih tkanina(sa zečevima za Uskrs, sa snjegovićima za Božić itd....tkanine danas zaista nisu skupe:ima ih već po  4,oo kn po metru ),razrezala ih na komade od po 3 metra , potom tako dobivene komade sašila uzdužno, iskrojila kružno, opšila obrubnom trakom  i nastao je prekrasam stol za kojim se lijepo servira , a još ljepše sjedi.I stanu dekoracije.Na slici je stolnjak  napravljen od „ zlatnog „ skaja. Na stolu izgleda kao saten , a tako se lijepo održava i briše najobičnijim i to mokrim sudoperom .

 

 

 

N A D S T O L NJ A K

I njega   sam   napravila  od  skaja. No  izgledao je neuredno i nedovršeno pa sam ga opšila ukrasnom trakom od „zlatnih“ resica ( 9,00 kn /m).To se tako dobro složilo sa „zlatnim „ skajem donjeg stolnjaka i sada sam silno zadovoljna. Bit će mi tako do jeseni, a onda ću potražiti nešto žarko narandžasto : kao bundeva, kao zrelo sunce na zalazu. Tad krenem  u svoju predzadnju  godišnju  berbu . U njive .Zajedno sa vjetrom prolazim kroz  suhe stabljika kukuruza i berem zaostale klipove.U šumu. Po žir i kesten. U livadu. Po suhe vlati trave.  No, o svemu tome u  jesen.

 

 

 

 

  Ako je stan mali, pa ne stane  veliki stol ?

I tada domaćini moraju misliti  o udobnom smještaju svojih gostiju. Naravno, niti će se zbog gostiju mijenjati  stan , niti će se kupovati  veliki stol ako ga se nema kuda smjestiti. Ali onda treba zvati manje grupe gostiju. Da ih je onoliko koliko  ih stane , a da im bude udobno i da  svaki njihov lakat lagano stane na naš stol. Istina, tada ćemo  više puta u godini morati  zvati goste ( jer nam neće svi  koje želimo ugostiti  stati odjednom ) , ali  samo  će tako  svaki naš gost vidjeti i biti siguran da je stolica na kojoj sjedi namijenjena upravo njemu, a tanjur ispred njega da nije prekobrojan. Osjećat će se ugodno, imat će i mjesta i vremena uživati u  jelu  i boravku kod nas  i uvijek će se odazvati pozivu.  Osobno mislim da se u ovakvim slučajevima ne smijemo  ni  tješiti , ni opravdavati  iza  one „gdje  čeljad nije bijesna ,ni  kuća nije tijesna „.Jer, ako mi volimo biti udobno smješteni kod drugih,sigurno da i oni to vole kod nas.
Ako  su nam prostorije male , a , daj Bože , imamo dvorište ,i problema nema. Ali ,onda  ne treba zvati  goste u zimu kad u prostorijama  nema pravo mjesta ni za sve nas  ukućane. Tada moramo prevlačiti  kauče i trosjede s jednog mjesta na drugo, pri tome nužno  izgrepsti parket  ili laminat , i opet nismo ništa napravili osim sebi dobrog posla i „rusvaja“ još tri dana iza gosti.
Stoga,valja uzeti  lijepo kalendar, baciti  oko i na raslinje u svom dvorištu ( znamo već kada što najljepše cvate ) i pozvati goste  u vrijeme kada svi lijepo možemo biti  ispod brajde , suncobrana , u hladu nekog lijepog stabla. Sada kada su vremenske prognoze tako točne ,i s tim se treba pomoći i paziti i na vrijeme. Subota ova ili ona , svejedno je vama za pripremu ,a gostima za dolazak.

 

S T O L I C E

Kad su na red došle stolice , još uvijek  nije bilo novaca za bacanje, ali se već imalo i posla , i čekova, i kartica. Htjela sam nekakve stolice, nekakve , ali ni sama nisam znala kakve. Trebalo je , da se na njima dobro sjedi i da su udobne; da budu crne jer mi je regal crn ; ali da ne budu precrne  da ne bude sve crno. Internetom sam obišla  sve salone , ali takvih nekih ni sama ne znam kakvih , nije bilo. Takve nekakve ni sama ne znam kakve još nisu proizveli. Pa sam to učinila sama . Bila sam oduševljena i još sam uvijek. To su te nekakve , ni sama ne znam kakve stolice. Baš takve sam željela i baš takve mi se sviđaju.Nisam odmah imala viziju kako će izgledati. Kupila sam  crni pliš sa elastinom (19,kn/ m). Najprije  sam  mislila kako ću napraviti presvlake koje se mogu  skidati i prati. Ali, toliko vješta ipak nisam bila . Onda sam iskrojila  po dva jednaka četverokuta za svaku stolicu : jedan za naslon , drugi za sjedalo.  To je onda tako dobro išlo : zbog elastina pliš se tako dobro rastezao svagdje upravo onoliko koliko treba , mogla sam slagati falde na poleđini naslona.  Šivala sam spojeve velikom iglom i čvrstim koncem , pazeći da se ne vidi, a možda sam mogla lakše tapetarskom klamaricom.  Kad sam mojim  starim stolicama na kojima  se dobro sjedi( , ali su bile  tako dugo i dosadno plave ) tako obukla  naslon i sjedalo, nije to baš bilo nešto .  Onda sam dodala „cigovane suknjice“.Sad mi se već  sviđalo , ali je sve nekako bilo precrno. A onda  sam za svaku stolicu kupila buket umjetnog cvijeća. Najprije samo jedan : ovaj žuti, koji sada vidite na slici. Ali, jedan k'o ni jedan .Koštaju samo 19, 00 kn , a brzo dojade . Pa sam onda kupila svakoj stolici još po jedan puket. I sada sam već bila jako oduševljena  mojim stolicama. Bile su baš onakve kakve sam željela. Sada  usklađujem  prigodu sa bojom stolnjaka , boju stolnjaka sa tanjurima , ruže na stolicama sa bojom stolnjaka.... pa se uvijek iznova veselim i divim novom izgledu mog uvijek istog elektro stola.Najljepša je božićna kombinacija:  bogata umjetna božićna ruža na naslonu svake stolice,crveni  lak stolnjak ,bijeli tanjuri sa naslikanim granama božikovine  i božićni aranžman o kojem ću  Vam pričati u prosincu pa ga možete zajedno sa mnom raditi.(O tepisima, kako je vidjeti na slici, još ne razmišljam ; ali hoću ).

 

 

 

„T  E  P  I  S  I“

Evo, došli su i oni na red.Početni problem bio je u tome što moj „elektro „ stol ima promjer  1,8 m pa kada se k tome sa svake strane doda širina stolica od po o,6 m i njihovih „nacigovanih suknjica“, svaki bi tepih, bez obzira na svoju veličinu, pretežitim dijelom bio sakriven, i to u svom najljepšem dijelu. Nastavno bi taj pokriveni dio samo nepotrebno sakupljao prašinu  i  teško se usisavao.
Uz to, volim kad se vidi parket, ali ako na njemu baš ništa nema, djeluje nedovršeno i asocira na krečenje.
Našla sam rješenje sa kojim sam  izuzetno zadovoljna, pa eto , neka bude za ideju.Možda Vi , ponukani mojim rješenjem, smislite i nešto ljepše.
Kupila sam „mebl štof“ za samo 19,oo kn/m(to su trgovine u kojima tekstil ima tek pokoji i to rijedak „feler“,koji se krojenjem lako izbjegne.) Ima ga u  raznim bojama. Tamno zeleni  sam iskrojila u obliku listova, a bordo crveni  u obliku krugova, pa sad mijenjam kombinacije nakon svakog čišćenja. Ovaj „štof“ima gumiranu podlogu, pa se ne frče i stabilan je na podu , baš kao  mali tepisi, što sam zapravo i trebala. Izrezivanje sam obavila cik-cak škarama: niti se „cufa“ ,niti treba rubiti. Prije čišćenja poda ih lako dignem, još lakše isprašim, prebrišem pod, uvijek drugačije složim i to je upravo ono što sam željela.Pod stolom i stolicama ih ne trebam, već ih rasporedim na okolni prostor  koji sad više ne izgleda  nedovršeno.
Ni tepisi danas nisu skupi, kao ni namještaj. Sve ide na kartice i na rate.
Da, ali onda u kući imaš zapravo salon namještaja: ono što je netko drugi smislio i ono što je nekom drugom bilo lijepo.
A rate samo stižu, stižu. Svaki mjesec. Bez „ preskakanja“.I tako jako „fale“ od male i sve manje plaće.A ovako, kad nešto sam napraviš, ne možeš se nagledati  toga. Osjećaš zadovoljstvo i ponos, a tvoja kartica mirno leži u novčaniku ,sretna što nije morala „ umočiti noge u minus“.
Dakle, evo mojih „ tepiha“.

 


 

S K A J

Što vele ljudi, sve jedno drugo veže.  Veliki stol je sjajio punim sjajem : imao stolnjak do zemlje, nadstoljnjak i oko sebe 6 lijepo dotjeranih stolica. A na drugoj strani prostorije bio niski stol .Dok nisam uredila veliki, nisam ni primjećivala koliko je ovaj mali star i derutan.(Made in Caritas).Svojevremeno sam ga dala prebojati, a onda je s vremenom ta  boja lagano otpadala. Za njega se na kraju moglo samo reći da je još čvrst.
Opet je u pomoć priskočio skaj. Kupila sam ga u istoj onoj trgovini gdje sve kupujem  po 19,00 kn/m i vjerujem da oni već misle kako ja tu njihovu robu preprodajem dalje.Odabrala sam dvije boje koje se tek malo razlikuju , pa mi je jedna stolnjak, a jedna nadstolnjak.Meni izgleda fantastično i jako sam zadovoljna.Nema  više ni štirkanja ni peglanja stolnjačića.Lijepo se održava i briše mokrom krpom , sve na njemu možeš odložiti, a boji se jedino  prejake topline pa ispod šalice čaja ili kave uvijek stavim tanjurić.Eto, ako imate stol „koji je već krenuo ka izlaznim vratima“ Vašeg stana  i ako Vam se sviđa moja ideja, kupite skaj. Vaš četveronožni starac još ne mora iz kuće, a i Vaša kartica će vam biti zahvalna što je niste na brzinu „prepeglali“.

 


 



 

Jedan podsjetnik:


Srpanj je. Vrijeme žetve. Prošećite, ako ste u prilici, već pokošenim žitnim poljima i uzmite sada  malo slame. Trebat će nam za božićne dekoracije. Slamu , u količini koja nama treba, možete uzeti sa svake pokošene njive jer i kada je pokupe ili izbaliraju, ostane dovoljno za jednu košaricu. A ta košarica će pred Božić biti „cijeli imetak“; podsjećat će nas na ljeto i bit ćemo zadovoljni što smo tako pravovremeni i dobro organizirani.
&&&
Sada već u kuću treba unijeti lukovice amarilisa i do kraja kolovoza samo ponekad i sve manje zaliti.
&&&
Vrijeme je za sadnju mladih izdanaka Kalahoe.No, oni niti ne daju da se na njih zaboravi.Korjenčićima koji su već izrasli pri dnu svake mlade grančice i sami podsjećaju da svaku grančicu  treba otkinuti tako da se ne ošteti  mladi korijen, a potom posaditi u zasebnu posudu.Do kraja ljeta  sve treba ostaviti vani. Mlade biljke će se primiti, formirati svoju krošnjicu i kada ih u jesen budemo unosili u kuću,moći će podnijeti  promjenu i biti spremni za cvatnju  već početkom veljače.
&&&
I maćuhice koje smo posijali u svibnju možemo sada pikirati u jogurtove čaše ili manje cvijetnjake. U njima će čekati jesen i svoje mjesto u bašči, ravatli ili cvijetnjaku. Sad i da hoćemo, nemamo ih kud staviti. Sve je prebukirano. Cvatu  kadife, gladiole,mađarski gerberi,dragoljubi......Tek kad oni ocvatu i naprave mjesta, moći će se posaditi maćuhice.

 

    Z A V J E S E

Srpanj je i vrućine su strašne. Moja kuhinja i boravak imaju prozore na istoku, balkonska vrata su mi na jugu, a prozori spavaće sobe na jugozapadu. Preko dana, za najvećih vrućina smo u kuhinji i boravku, kad sunce „tuče“ najžešćom toplinom. I dok ja pospremim stol i suđe iza ručka i krenem malo odmoriti u spavaću sobu, sunce je već tamo.
Spasila sam nas ljetnom garniturom zavjesa za cijelu kuću. Napravila sam ih od tkanine za  p o d s t a v u. U ovoj trgovini gdje ja kupujem, košta samo 9,00 kn / m. Izabrala sam boje koje odgovaraju ostatku namještaja, iskrojila komade u visini prozora( po dva komada za svaki prozor: dupla je širina 1,4 m  pa takva dva na jedan prozor daju i veći hlad i više nabora; sa strane je ivica, pa tu nisam ni rubila ), porubila sa obje strane i sa jedne našila traku za zavjese. Sa strane sam napravila draperije koje se bojom slažu uz zavjese, pa to jako lijepo izgleda, mada se zbog gustoće zavjese draperije niti ne moraju navlačiti, ali sa njima prozor izgleda ljepše.
I sad, ne samo da nema vrućine, već je u prostorijama  tako ugodan hlad, a nije mračno.Ta podstava  propušta svjetlost  i „ boja“ tu svjetlost upravo u onu boju koja odgovara prostoriji.
Kad zajeseni i kad dođu magle pa svaka zraka sunca bude dobro došla u stanu, skinut ću ovu ljetnu prozorsku „postavu“ i vratiti obične, klasične zavjese, a ove spremiti za iduće ljeto. Moram na kraju dodati da ove od 9,00 kn/m na suncu gore jednako kao i one od 109,00 kn/m. Možda čak i sporije  jer je tkanina gušća. Pokušajte makar na jednom prozoru. Nećete zažaliti.

 


 

 

27. rujna 2009. godine
V E L I K A        „ V A Z A „  O D      „ D U N S T F L A Š E „

Svaka žena obožava šoping. Donijeti kući svega, što više, što ljepše;  onda to slagati i raspoređivati po  stanu. No, malo je sretnica kojima to nije popraćeno makar sa blagom grižom savjesti. Kartica  danas šuti i ne odaje, ali...račun će stići. Samo što nije. Dođe, proklet bio ( račun) ,tako brzo da na te kupljene stvari još pravo ne padne ni prva prašina. A kad nešto  napravimo sami, ponosu,  samozadovoljstvu i samopoštovanju nema kraja. Takvi osjećaji  stvaraju  svakodnevno potrebnu životnu radost, a pri tome ne stradava  novčanik kao kod šopinga.
Pa stoga, ako baš nemate veliku vazu za suho cvijeće i stabljike na čije branje Vas stalno nagovaram i podsjećam, uzmite praznu „ dunstflašu“, zamotajte je  u tkaninu ( nešto što  Vam se po dezenu sviđa , a više  u to ne stanete; znam slučaj ) kakvim ljepilom malo zalijepite tkaninu uz  otvor boce ili, ako ste vještiji iglom, malo „ priheftajte“ na par mjesta, a potom  ukrasite kakvom  ukrasnom trakom, špagom , vunenom vrpcom. Na platno se  silikonskim pištoljem lako lijepe suhe grančice, jesenji plodovi, kamičci , školjke i sve što Vama padne na pamet  i što se lijepo uklapa u Vaš, već postojeći interijer.
Bit će to divan, originalan, jeftin i samo Vaš ukras. Kada god budete u prolazu, „ poletjet „ će Vam oči ( isprobano ) u pravcu Vaše prelijepe vaze.  Moja je već jako  stara i sada, kada sam već vještija i iskusnija, ljepše bih je ukrasila.  No evo njene slike, kakva je takva je, samo da imate plastičniju predodžbu kako bi to  Vi mogli napraviti. Jesen je idealno vrijeme za to. Ja bih sada odabrala jutu.

 

 

 

 

Jedan podsjetnik:


Iako još peče, i baš zato što peče, treba već sjeme kupiti. Ja sam danas  spremila sjeme od kadifa ( velikih i malih),  vrbena i mađarskih gerbera .Stavljam ih u papirnate  omotnice, a onda sve omotnice u  kartonsku kutiju. Tu sjeme lijepo „diše“.

 

 

  5. kolovoz,  2009.

J u t r o     s v i ć e   i   z b o g   n e v a ž n i h    s t v a r i . A L I     S V I Ć E !

 

Sinoć se ugasio jedan ljudski život. S balkona se bacila žena mojih godina. Kažu, nije se dalo primijetiti ništa čudno.
Zaista?
A to što nije imala cvijeće na balkonu? Koje bi danas čekalo vodu iz njene ruke da ga spasi od  žege ovogodišnjeg kolovoza. Nije li to čudno; pitam se danas gledajući u njen balkon. Kada se sada u mislima vratim unatrag, ne sjećam se da se na tom balkonu ikada sušio ručni rad; pa čak ni sunčala posteljina.
Istina, bez svih tih stvari se može. Em u stanu nisu nužne, em  tabletića ima za 10,00 kn. Čak i manje.
Ali, moramo znati živjeti i kad djeca odu; kad u njihove sobe skrene tek pokoji pauk; kad više ne treba toliko kuhati; kad treba tjedan i pol da se nakupi vešmašina bijelog veša. Moramo znati živjeti i tada: zbog nas,da nam i ovaj dio života ima smisao; ali i zbog njih.
Kad telefonom pitaju kako nam je, VOLE ČUTI DA NAM JE DOBRO. Kad nam dođu u svoju roditeljsku kuću sa svojim familijama, vole da imamo urednu frizuru, da smo čisti, da smo raspoloženi ....Kad nas pitaju za zdravlje, ne žele pri tom da im pokazujemo kvrge i vene na našim nogama. Iako pitaju. Vjerujte. Uostalom, samo se prisjetite nekad sebe. Svojoj su djeci, svojoj ženi ili mužu, pričali kako im je djetinjstvo bilo sretno, roditelji složni, kuhinja uvijek čista i mirisna. Nikad nam ne bi oprostili ako to sve ne bi bilo tako i sada kada dovedu svoje najmilije u tu roditeljsku kuću, k nama. Stoga, moramo biti dobro. I zbog njih. I kada dođu, i dok su kod nas, i kada odu. Da odu slobodno. I spokojno. U svoj život. Rješavati svoje probleme. Ako mislite da pretjerujem, samo se sjetite sebe kad  ste Vi bili dijete koje je odlazilo svojim roditeljima. Ako je bilo iz reda i obaveze, ako ste se vraćali tužni, nevoljeni, jer....mogli su se potruditi da bude čišće, da prođe bez svađe.....pazite još više kako ćete Vi dočekati svoju djecu.
Sada i oni imaju svoju kuću, svoju fotelju, svoj Badnjak i svoj Uskrs. Ako su to sve ostavili da dođu vama uljepšati vaš,  obavezni ste, dugujete im da sve bude krasno i kako treba, da vi budete dobro  i sve ostalo uz vas da bude dobro: od ulaznih vrata  do posteljine u njihovim  sobama .
Da bi u svemu tome uspjeli, treba sačuvati duh, životnu radost, znatiželju, raspoloženje, volju. Zato su važne te, naoko nevažne stvari. Da bi naš svaki slijedeći dan imao razlog za svitanje, a mi razlog za ustajanje. Nema nevažnih poslova, ni nevažnih hobija, ni nevažnih zanimanja  ni nevažnih  aktivnosti. Ako to netko voli, znači da je i važno.
Sutra, tog važnog sutra: netko JAKO mora u lov, a netko NEIZOSTAVNO u ribolov; sutra netko OBAVEZNO mora na probu  crkvenog zbora; sutra netko mora HITNO prikoliti gladiole; netko jedva čeka da svane jer sutra ide na hodočašće.....sutra.... se mora .... sutra.... hitno.... obavezno..... čim svane..... sutra. Svako to sutra ima korjenčić sreće i mora ga imati da bi svanulo.
Žao mi je što nisam  bila prisnija s tom sirotom ženom  koja nije imala zašto čekati današnje jutro. Da smo juče ujutro „nametnuli nešto na igle“, popodne bi se mučila sa onim teškim prvim redovima pasice. Legla bi sinoć misleći kako ujutro mora nastaviti sa mustrom . A ovako, nema je više....

 

 


20. rujna      2009. godine

RUJANSKI PODSJETNIK

Za zimska, a posebno Božićna aranžiranja, pored pupova  zadnjih jesenjih ruža, od izuzetne je važnosti jedna biljka koju u mom kraju zovu brizgavac. Cvjećari je, čula sam, zovu  papigica. Ne znajući kako je Vi zovete, uslikala sam je da je prepoznate. Treba je ubrati vinogradarskim škarama, ali tek za jedno tjedan dana kada se te „papigice“ otvore. Prije unosa u kuću  izvadite iz njih one divne svilenkaste vlati i sjeme, a potom  ih , bez posebnog prekretanja spremite na suho. Radi Vaše orijentacije, za jedan bogati adventski aranžman, potrebno je i do osam  papigica (pod jednom podrazumijevam samo onaj jedan,'ajde da kažem „kljun“). Kad već berete, uberite si i malo sa dugim peteljkama. Godinama mogu neizmijenjeni stajati u velikoj vazi; ako im k tome dodate i sušene  grane hortenzije, pa još malo posprejate bojom kakav Vam je namještaj, imat ćete prekrasan ukras u stanu.
Sada valja nakupiti i češera. Pred zimu će nam zlata vrijediti.(pogotovo ako ih nasprejamo zlatnom bojom; malo šale.)

 

 


 

 

Adventski vijenac - izrada

Uskrsna jaja - izrada

 

 

Povratak na glavnu stranicu

   Djelovanje Ladice pomažu:

Sviđa Vam se stranica?

Preporučite nas prijateljici, prijatelju, ujni, tetku...

 

Pisma u Raj

Znaš, ...

Tekstovi za čestitke

Ako želite napisati nešto posebno, za nekog iznimnog,... pročitajte ponuđene tekstove za razne prilike!

Katalog čestitki

Onima koji vam puno znače, izrazite na poseban način  svoje osjećaje,želje i čestitke. Čestitke jedinstvene po tehnici...

Suveniri

Stvorila sam „Josipa i Katicu, Slavonca i slavonsku snašicu, koji su u crkvu krenuli, za misu se odjenuli  

Cjenik

Cijene suvenira i čestitaka

Pokloni

Kakvi? Da ne koštaju puno; da obraduju; da ne omalovaže, ali ni prezaduže onoga kome  nosimo 

Ručni radovi i rukotvorine

Što oči vide, ruke naprave...  

Priče iz moje kuhinje

Tajna „ oružja“ u kuhinji :
Ja sama probala ili čula od drugih pa „šaljem „dalje.

Pola života je iza nas. Dobro, možda i malo više.
Pola života je ispred nas.Dobro; možda i malo manje.
Ali, u prosjeku, negdje smo oko sredine.

Kad te teškoće pritisnu

Točno prije godinu dana obolio sam od teške i ozbiljne bolesti, tzv. Non Hodgingov limfom, od koje se još uvijek liječim.

Zdravlje iz prirode

Ljekovito bilje, biljni pripravci, zdravstveni potencijal namirnica

 Mala Ladica

Iz ruku i pera moje kćeri 

Četvrti ćošak

Postoje takozvani "muški" i "ženski" kućanski poslovi. U ovoj će se rubrici pisati o "muškim" poslovima, i ja ću, kao novi član "uredništva",  pisati o njima

Priče s naslovnice

... o ljudima i događajima iz naše, ali i vaše okoline.

Oglašavanje na Ladici

Do novih kupaca preko naše stranice