13. veljače 2011. godine
Vunene grude
Kad bi se birala najdomaćica, ja bih odmah nominirala moju strinu. Šije. Štrika. Peče. Kuha.
Al' kad, to nitko ne zna.
Kako?
To nitko nikada nije vidio. Niti hoće. Jer,....ta nikom neće pokazati ni kako se konac u iglu udijeva.
& & & & & & & & & &
Pričala to meni moja mama, al' ja nisam vjerovala. Ma, one su šogorice, pa se međusobno natječu koja će bolje, pomislila sam. Ja nisam iz njihove generacije. Ja sam drugo. Meni će pokazati. Ali sam se prevarila. Nisam bila drugo. I nije mi pokazala. Strinača škrta.
A htjela sam da mi samo pokaže kako se pravi gruda od vune. Imala sam već jako veliki stomak i svaki dan isčekivala rođenje svog prvog djeteta. Kapicu sam već naštrikala, ali grudu nisam znala napraviti. – Ječam, ječam, mislila je negdje strina. Što ja znam, ne moraju znati i drugi.
& & & & & & & & & &
Sjetila sam se toga ovih dana dok mi je još vuna u rukama, pa pravim ukrasne grudice. Naučila me na kraju moja kuma. Da ne dobijem ječam, naučit ću i ja vas. (naravno, to se odnosi samo na one koji ne znaju).
Dakle, ovako:
Najprije od kartona izrežite ovakva dva kruga kakva vidite u donjem desnom uglu slike. Najbolje je to napraviti od hamera; ili npr. od korica obične bilježnice. To stoga što morate izrezati i ovu rupu koju vidite( a ako je karton pretvrd i predebeo, to je onda teško napraviti i ispadne neuredno). Stavite tako napravljene krugove jedan na drugi ( ma ne moraju biti milimetarski jednaki), pa onda u iglu za vunu (onu sa velikim ušicama) duplom niti ovijate oko tih krugova. Počinje se tako da lijevom rukom samo pridržite početak niti (dakle, ne pravi se nikakva kvržica), pa onda preko tog početka obavijete jednom (i sada Vam je pričvršćen i taj početak) te jednakomjerno obavijate konac oko tog kartona, dok ne popunite unutarnji krug. Da gruda bude čvršća, treba i to obavijanje biti deblje, pa nekad treba i tri puta uvući novu vunu. Kad to obavite, odrežite uz gornji rub oboda. Onda malim i špičastim škarama lagano razrežete sve niti idući škarama po gornjem rubu oboda, između dva kartončića. Kad je sve razrezano, lagano razmaknite kartone jedan od drugoga. Pažljivo. Trebali su biti tanji da sve do sada lakše napravite, ali sada bi se mogli poderati od snage vunenih niti, koje jedva čekaju da postanu gruda. Dakle, pažljivo i polako. Razdvojiti treba tek malo i tek toliko da provučete između njih dvojice vunu ili konac. Kad uspijete među njih zavući vunu ili konac (čvršći, dupli, bolje konac nego vunu), čvrsto svežite i dva puta, da Vam se kasnije ne razveže. E, onda lijepo treba poderati i ukloniti papirnate krugove. Imate grudu. Ako neka nit strši (to bude kod početnika kad ukoso obmataju, pa te kose niti poslije budu dulje), škaricama je skratite da se uklopi u okruglinu grude.
Zgodno ih je napraviti i imati. Pa kad na brzinu nekud krenete, boca sa pićem, ili nekakav paketić kojeg ste odlučili ponijeti, bit će ljepši i posebniji sa dvije tri grude na sebi.
Stjepanje 2010. godine
Papirnati anđeli
Na bijelom hameru uz pomoć šestara (, ali može i plitkog, malo većeg tanjura), napraviti nekoliko krugova. Svaki taj krug izrezati škarama, a onda ga još prerezati po pola. Potom na isti način napraviti i nekoliko manjih krugova (veličine npr. tanjurića za kavu), pa i njih prerezati po pola. Za jednog anđela treba polovina većeg kruga (za haljinicu) i dvije polovine manjeg kruga (za rukave).
Na svaku polovinu tih krugova treba nalijepiti „čipkastu“ salveticu za pod tortu. Tako će, kad završite haljinicu, izgledati da je vaš anđeo u čipkastom ruhu.
Dakle, sada već imate jedan veći i dva manja polukruga prelijepljena „čipkom“. Sva tri tako pripremljena polukruga treba učvrstiti u „fišek“, stožac, bilo klamaricom, bilo ljepilom. Kod savijanja većeg polukruga ostavite mali otvor kroz koji ćete gurnuti i zalijepiti čep (za vrat), a manje polukruge treba čvrsto srolati bez ostavljanja bilo kakvog otvora. Potom, dakle, kroz veći polukrug ugurati i zalijepiti čep za vrat, a na čep onda ping-pong lopticu ili kuglicu od stiropora. Dodati male „fišeke“ za ruke. Tek kada nalijepite „ruke“, treba na lopticu stavljati srmu (jer „ruke“ određuju položaj „glave“, a time i areuole). Odozada nalijepiti komad hamera u obliku mašne (krila), koja se presavije po pola, pa se na „leđa“ anđela zalijepi samo na tom presavijenom dijelu. Isto to napraviti i od čipkaste salvete, ali sada nemojte zalijepiti „čipku“ na hamer, nego neka budu dvoslojna krila: jedna od hamera, a jedna odozgora od „čipke“, pa se stvara dojam da krila lepršaju.
Pogledajte, gdje sam ih ja stavila!
11.rujna 2010. godine
Gospa u cvijeću
Ja, na svoju veliku žalost, ne znam crtati. No, k'o što se obad uporno zabija u staklo, tako se i ja stalno hvatam nekakvih kistova. No, sreća je što sam svjesna svog neznanja, i što ga priznajem, pa se onda u biranju motiva ipak držim onog najlakšeg. Najdraže mi je cvijeće. Ali, i njega radim onako školski i najjednostavnije: u sredinu žuti kružić, a oko njega latice. Uspijem i pokoji listić. Koliko god se trudim, ipak to nije nešto.
Ipak, ima ljudi koji znaju prekrasno crtati. Onda ja od njih „malo posudim„ , pa pridodam onom svom i budem jako zadovoljna.
Ovu sam Gospu još prije nekoliko godina izrezala sa kalendara, potom je nalijepila na ovu tamnu bocu od maslinovog ulja. Obrubila sam je kistom i plavom bojom, s obzirom da joj je plašt plavi, onda sam joj žutom bojom docrtala areuolu. U pogledu ovog cvijeća, zabune nema: uradak je moj.
Neka se ne smiju oni koji to znaju puno bolje napraviti. I neka se ne ljuti pravi slikar, koji je nacrtao sliku Gospe. Izrezala sam je s divljenjem, baš zato što ju je tako lijepo napravio. Pa neka bude ponosan; a ne ljut.
A ovo, neka bude za ideju svima koji bi nešto i sami voljeli napraviti, ali ne znaju baš od početka do kraja.
Bitno je lijepo utrošiti vrijeme.
Ova Gospa stoji već nekoliko godina na noćnom ormariću u mojoj spavaćoj sobi. Svako je jutro molim da mi čuva djecu. A ona, sa ovim raširenim rukama i umilnim licem, kao da kaže:
- Pa znaš da hoću. I ja sam majka.
I onda odem mirna na posao.
23. lipnja 2010. godine
Grozd na kuhinjskoj dasci
Kad jednom djeca odu, pa se pospremi kuća od podruma do tavana;kad više ne treba kolača, ostaju nam naši dani. Njih treba znati živjeti; da nam ne postanu navika; da se u svakom uživa; da ni jedan ne dojadi.
Ne volimo svaki dan isto jesti, bez obzira koliko je ukusno. Zato ne treba svaki dan ni isto raditi ( mislim na slobodno vrijeme).Jer..., dojadi ako se ništa ne promijeni. Iz dugogodišnjeg hobija ishlapi užitak. Kreativnost još puno brže.
Ovu je kuhinjsku dasku oslikala moja prijateljica Marija. Ona je inače majstorica od igle. No, s vremenom joj to dosadilo, pa se dohvatila kista. Precrtala jednu šemu na novu kuhinjsku dasku, a onda to obojala. Amaterski, ali lijepo. Kad se dobro osušilo, premazala lakom. I tako kistom osvježila jedan dan svoga života; istjerala jednoličnost i naviku iz njega. Onda odmah pozvala mene: da vidim i da mi kaže kako bih mogla i ja. Pa smo u to ime popile jednu kavu dok je ova daska bila pred nama da joj se možemo izbližega diviti. Pa mi je na odlasku dasku i poklonila jer da će ona sebi napraviti drugu.
Iz kupovnih dasaka se diže ljutina luka koji sjeckamo; pri tome nam ne pada na pamet misliti tko ju je proizveo, kako i zašto se toga dosjetio. Ninašto nas ne podsjeća. Kad završimo rezanje, mahinalno je gurnemo pod mlaz vode, a onda isto tako mahinalno prekrenemo na cjedilnik. I godinama tako. I godinama nismo ni svjesni da to radimo kao što nismo ni svjesni da trepamo.
A iz ove daske izvire uspomena. Na njoj je sadržaj jednog dana moje prijateljice Marije. Kad god je pogledam, sjetim se tog njenog dana u kojem sam i ja sa njom popila lijepu kavu i na kraju dobila uspomenu.
Fertuni
Volim ih nositi i tako zvati. Iako više nisu moderni, uvijek , pa i danas , najavljuju dobru, vruću kokošju juhu sa domaćom taranom , „ leber“ noklicama ili domaćim rezancima .Volim i starinske zdjele : one bijele , rebraste, one koje svojom dubinom i širinom kazuju :“ Grabi koliko god hoćeš , ima još! Samo se najedi! Baš mi drago što si došao i što ti prija„
Juha u modernoj rosfrajevoj zdjeli izgleda kao mačak u vreći : nit vidiš kolutiće mrkve(a važno je ima li ih );nit vidiš koliki su kolutići ( , a to je , bome za svaku domaćicu još i važnije; nek se vidi kakvu bašču ima gazdarica) nit vidiš ima li peršinovog lista , koliko ga ima i kako je isjeckan ( , a sve je važno ;itekako)
Bijeli fertun odiše čistoćom, gostoljubivošću,dokazuje da je tu , u toj kući , sve lijepo i „na tenane“ pripremljeno, pa su se i fertuni iz ormara izvadili na vrijeme, preprali, uštirkali i opeglali, sve u čast Vama i Vašem dolasku.Uvijek nosim fertun. Pred kakve goste najprije svežem taj bijeli ( izvađeni, preprani, uštirkani, opeglani ). Ali, do gostiju još sto poslova, pokreta , pranja ruku i tko zna čega , pa preko njega prevežem šareni , da sačuva bijeli. A kad zakuca prvi gost, brzo odvezujem šareni i ostajem u bijelom.
Eto , i to je jedan ritual od kojeg se prave uspomene , jedan običaj , nešto što veseljem popunjava moj život koji je običan kao i svačiji drugi , ali ga nastojim uljepšati sitnicama , pa i ovom o kojoj sam vam naprijed pričala.
Imam puno fertunova: puno više nego ih trebam i puno manje od onog koliko ih želim.
Svaki je neka uspomena , neko poznanstvo, neki poklon.
Prije desetak godina upoznala sam jednu gospođu koja je veliki ljubitelj ručnog rada.Ništa čudno, nebrojeno je takvih. Ali , za nju je zanimljivo da nikad , ama baš nikad nije kupila niti jedan drugi konac osim bijeloga. Gledala sam njene radove.Bili su tako ukusni, profinjeni. Uglavnom vez , iako je čak bilo i toleda: bijeli vez na bijelom platnu.Toliko me to dojmilo da sam brže ja sebi napravila bijelo bijelu kombinaciju. Bijele margarete na bijelom šifonu.Sad me taj fertun uvijek podsjeti na to lijepo poznanstvo.
Ovaj slijedeći sam dobila na poklon od jedne gospođe koja štika mašinom. Ja to nisam nikada uspjela naučiti.
Toliko volim fertunove da ih stavljam kao ukras i na boce.
I ja sam poklanjala fertunove. Zgodni su pokloni za naše inozemce:lagani za u avion ; ne razbijaju se ;pa nisu ni skupi ; svima možeš poslati jednako da ne bude ljubomore ;a vezom se nešto može i poručiti.Ljetos sam ih slala devet.Složila sam i slogan koji je trebalo izvesti na gornju kocku fertuna.Nastojala sam u tih pet redaka i dvije sličice poslati im odavde sve što je njima važno, što su ovdje ostavili i za čim čeznu. Devet komada ne bih stigla izvesti rukom , a i ne bi bilo tako uredno, pa sam naručila mašinsku izradu. Akcent je ionako bio na poruci , a ne na izradi .
Zahvalili su mi pismom i rekli da ih nose na sva obiteljska okupljanja, ali i vanjska izletnička, gastronomska ,uvijek kad sa gornjih par riječi žele reći svijetu u kojem sada žive : tko su , od kud su i kakvi su .
16. kolovoz 2009.godine
Slike od slame
Sad ima slame, pa tek da Vas zainteresiram.Valja je pribaviti, a onda , ako baš i nema sada vremena ( kako uglavnom i nema ) ,nek slama čeka zimu. Ja sam radila od tri vrste slame: pšenične, koja je srednje žuta, ražene, koja je gotovo bijela i zobene, koja je zlatno žuta. Unutar tih vrsta boja, još se kraćim ili dužim peglanjem dobiju nijanse. Motivi cvijeća i ptica su najzahvalniji, pogotovo za početnike ( ja od te faze i nisam dalje odmakla) jer se latice za cvijeće i pera za ptice taman lijepo kroje od ispeglane slamke.
Ja sam u tome bila samouk, pa nek ne zamjere oni koji su možda znali i bolje načine izrade. Namakala sam slamu jedno pola dana u vodi . Potom bih je izvadila iz vode, rezala komade između „članaka“ slamke, pa i dosta prije članka jer na članku je slamka puno uža i tvrđa pa se sa tim dijelom ništa ne može. Tako narezane slamke žiletom sam rezala po duljini, potom ih sa nutarnje strane peglala; neke samo da budu ravne , a neke i više, da ih malo zatamnim i dobijem više nijajnsi za sliku. Ove kružiće u unutrašnjosti suncokreta krojila sam sa jednom metalnom cjevčicom, pa su zato tako jednaki , a i bilo je brže. Na ispeglanu slamku stavim cjevčicu i udarim čekićem. Latice sam krojila malim škarama, pinceta je obavezna, a lijepila sam karbofiks ljepilom. Ono je dobro: lijepo se i kontrolirano nanosi , a dovoljno je i dugotrajno jer se slika obavezno uramljuje pa i staklo drži slamke. Pokušajte!
17. rujna 2009. godine
Moja vjenčana slika
S kućom je izgorjelo i sve što smo u njoj imali: ručni radovi još od moje bake, moj miraz, svjedodžbe, recepti za kolače, pa i slike.
1996. godine, nakon Bljeska, a potom i najnužnije i najgrublje obnove, vratili smo se u kuću. Prikupilo se i nekog namještaja, što iz donacija, što iz obnove. Željela sam i trudila se da sve bude što je moguće sličnije onome kako je bilo prije rata, prije vatre. I..., zamalo sam i uspjela. No naša vjenčana slika koja je, povećana i uramljena visjela iznad kreveta u našoj spavaćoj sobi, nestala je u vatri nepovratno i zauvijek. Tako sam tada mislila i jako se rasplakala zbog toga.
Ali, već sutradan se pokazalo da to nije ni nepovratno ni zauvijek. Moja, tada već sedmogodišnja kći, nacrtala je novu. Onda sam se opet rasplakala; sada od sreće i prevelikog ganuća.
Danas njena slika, odnosno moja vjenčana slika, opet, kao i prije rata, visi na zidu iznad našeg bračnog kreveta. Ne daj, Bože, opet vatre ili rata, mislim da bih iz kuće prvo tu sliku spašavala.