Adventski vjenac - izrada  

12.prosinca 2010. godine

Cvjetovi Božićne zvijezde od „zlatnog“ papira

- ' Ajte, teta, samo još meni!, govori svatko tko se na ulaznim vratima moje roditeljske kuće pojavi sa krepom za ruže "Božićne" zvijezde.
Evo kako izgledaju „zlatne“.
Svi koji smo tih dana bilo kojim povodom  naišli dok ih je moja mama radila, tvrdili smo da  ne idu zlatne kuglice na zlatne latice i da se to neće ni vidjeti, a kamoli isticati, i da će te ruže izgledati kao slijepe, i da žali, Bože, maminog truda, i da.....
No, mama  htjela udovoljiti mladoj ženi koja je donijela papir i baš ovako ih zamislila.
I,.....vidite i sami. Skoro da su i ljepše od crvenih.
- Neka ti ne padne na pamet, strogo mi je rekla mama. Ti si već dobila. I to najviše.
-Ma dobro, nisam ja ni mislila za ovu godinu, odgovorim ja . (A mislila sam.) 

5.prosinca 2010. godine

Djed Mraz za 44,00 kn ! Ali, u naravnoj veličini.

Ako imate kakav slobodan kauč, fotelju, ili stolicu, „svratite“ Djeda Mraza. Nek odmori. Iako izgleda kao ljudina od Djeda Mraza, lagan je, pa fotelja može biti i neka stara, potrgana

Prije nekoliko godina, uoči poklada, birala sam masku u jednoj kineskoj trgovini. I našla masku u obliku lica Djeda Mraza. Za samo 5,00 kn. Tad mi nije ni trebala, ni bila prikladna za to vrijeme, ali sam je kupila, kako stoga što je bila jeftina, tako i stoga što se tako nešto rijetko nađe.
Onda je daljnjih nekoliko godina u ormaru stajala maska, a u mojoj glavi ideja.
Pokrenula sam je tek ove godine, našavši, pa čak i u jednoj boljoj trgovini „kostim Djeda Mraza“. Ni više ,ni manje.
- Može li se otvoriti?
 - Naravno da ne može! Osim ako ću ga kupiti.
Kostim je koštao 39,00 kn, pa sam ga i kupila. I to bez otvaranja. Pa sam tako i prošla. To nije bio nikakav kostim, već samo gornji dio. Prekratak. Preuzak. Pretanak.
A lude li mene, mogla sam to i sama sašiti. A tko bi znao?

Dok sam pravila ovog Djeda Mraza, nije baš izgledalo da će uspjeti. Nisam znala ni što ću, ni kako ću, ni od čega improvizirati. Imala sam samo taj crveni  kaputić i masku za lice. Ništa više. Zato vam i nisam slikala etape. Jer nisu ninašta ličile. No, sad kada sam ga nekako „skrpila“, opisat ću vam kako sam ga napravila.

Počela  sam od nogu: prijateljica mi posudila radne hlače (crvene, iz Konzuma), svoga zeta.Uzela sam četiri  jastučića i lagano ih rukom sašila po duljini (svakog posebno). Tako sam dobila četiri tuljka i njih ugurala u te hlače.Dakle, dva su bila podkoljenice, a dva nadkoljenice. To je baš ispalo dobro i ohrabrilo me.
No, dalje nije išlo baš tako lako. Još bi se neko tijelo i složilo, ali na što nataći tu masku? Maska ima samo rupe na mjestu za oči.
Izgledalo je nerješivo i najavljivalo odustanak.
Ja imam predivnog muža. U svemu mi je pomoć i podrška.
- Možda bi  mogao on...., pomislila sam.
Ma neee, smrzao bi se tu na stepeništu do Božića. A i treba mi muž. Po svim pitanjima.
'Al kako onda?
Sjetim se neke stare lutke. Ta više nije imala ni noge, ni ruke, već samo trup i glavu. Ali i  pokretne oči. Tu mi odmah skoči samopouzdanje, ustrčim na tavan po lutku, onda lutku pod tuš, onda oko lutke povežem jedan jastuk, da bude šire, i to učvrstim iznad već napravljenih nogu. Pa, baš i nije bilo nešto. No,'ajde, sad kad sam već došla do pola, probat ću završiti. Za odustajanje uvijek ima vremena.
Na to pola lutke obukla sam crnu vunenu majicu. Izgledalo je bolje. Ali su rukavi bili prazni.Ništa zato, uzet ću još četiri jastučića, pa ću kao i noge. Ustrčim uz stepenice po još četiri jastućića, i ,....vjerovali ili ne, potepem se o praznu  plastičnu bocu od mineralne.
– Plastične boce, to je rješenje!-povičem sama sebi.
Brže ih nađem četiri, vrelim čavlom  probušim po dvije rupice na dno svake boce, provučem  kroz rupice špagu, svežem dvije po dvije, i tako sam dobila  u rukavima ruke koje su se čak mogle pregibati „u laktu“. U super. Time sam bila oduševljena i sva sretna što je neka budala ostavila tu plastičnu bocu tu gdje joj nije mjesto. Inače, ja i moj muž sada živimo sami. A on boce uvijek  spremi u  vreću za prazne boce i on  nikada ništa ne ostavlja gdje mu nije mjesto.
Onda sam masku natakla lutki na glavu, tako da se vide oči,dodala vreću  (u polj. apoteci 2,9 kn), vreću napunila kutijama za cipele. Dvije kutije sam umotala u ukrasni papir, povezala ukrasnom vrpcom i stavila kraj Djeda Mraza.
Ne budite prekritični. Znam da su oni kupovni neuporedivo ljepši. Ali, najjeftiniji koji sam vidjela, koštao je 65o,00 kn.
Stoga, tko može, neka si kupi  u trgovini, tko ne može, neka napravi ovako kao ja.

3. prosinca 2010. godine

Božićne   kape   za   stolice

Ove „kape“ su u nekom „prošlom  životu“ bile moje suknje.
No, nekako, nije nam išlo. Naprosto, nismo se slagale. Što sam ja više bila na dijeti, to su se one više  skupljale.
Ja sam optuživala njih da se previše stišću i skupljaju i da to nije fer. One su krivnju prebacivale na mene i vikale da su mi džabe sve moje dijete kada sam sve šira i šira.
Onda su one otišle visjeti u neki stari ormar. Tamo su se nabrzo  počele nešto domunđavati sa moljcima. Ali, to ih je za malo stajalo glave. Ha, nisu one  znale što su moljci.
Onda su opet izaglasa zvale mene. Neka ih obučem. Da će se razvući koliko god budu mogle, da ne moram zakopčati „rajfršlus“, da nikad  i nikom više neće pričati da sam debela. Neka ih samo izvučem iz tog starog  ormara, da svoj krpeni život ne skončaju u njemu.
Ja nisam loš čovjek. Barem mislim. Hoću pomoći. Ali, kad me netko ujede za srce, dugo pamtim.
Ne bi ih više obukla ni da se duplo rašire u struku. Dobro, kad bi se troduplo proširile, možda i bih.
 - Hoćete biti Božićne kape za moje stolice?
- Hoćemo, hoćemo, povikale su.
– Ma čekajte, poviče ona najtješnja. Tako ste se i s moljcima dogovarale k'o bez glave. Samo brže, brže, pa smo skoro nastradale. Moramo vidjeti što nam se to nudi! Što su to uostalom kape?!
- Ovo, pokažem ja  jedan inozemni časopis za uređenje interijera.
–Lijepe su! A 'oće boljeti?, nastavi opet ona najtješnja.
-Hoće, ali samo malo. I kratko. Samo dok vas prekrojim.
I pristale su. I postale Božićne kape za moje stolice.

Sad  takve  kape vidim i kod nas. Al' od nekog tanjušnog materijala. Pa ne može kapa biti od crvene podstave. Kapa treba zimi. Zima traži topli štof.
- Od kakvog smo mi!, povikaše u glas moje kape.
 – Baš od kakvog ste vi, odgovorim ja.
I eto; jako se slažemo ja i moje kape. Već sam ih stavila na stolice i bit će tu do Sveta  Tri Kralja.
Divi im se tko god uđe u kuću, a one ni mrtve ne bi priznale da su nekad bile obične suknje.

2. prosinca 2010. godine

Davorkin adventski vijenac

Evo još jednog adventskog vijenca. Njegovu sliku poslala je gospođa  Davorka Hadjina iz Zagreba, i ja joj se zahvaljujem na tome.Uz sliku šalje i pisamce:

Eto, i to je „ jedno slovo“  za našu zajedničku Božićnu bajku. Da svi skupa ljepše, veselije i „ zajedničkije“ dočekamo Božić.
Hvala gospođo Hađina! Vijenac vam je prekrasan. Upravo  sa njega pokušavam naučiti kako se pravi anđeo od slame.

27. studenoga 2010. godine

Adventski vijenac sa  cvjetovima božićne zvijezde

Isprika  što me juče nije bilo. A obećala sam.  Imala sam goste. No, vjerujem da ste se snašli i bez mene. Ma,....niste ni vi od juče. Uostalom, sve je slično onome što smo radili lani. Plastična zdjela u boji koja vam odgovara, dvije prozirne najlon vrećice od pet kg . Staviti ih jednu u drugu da budu čvršće. Onda u njih vlažnu zemlju , vrećice zavezati  gumicom, ali  skoro pri kraju vrećice, da se može lakše  modelirati zemlja .  Gumicu okrenuti prema dolje, da se ne vidi. Rukama rasporediti zemlju prema unutrašnjosti plastične posude. Tako se dobije podložak u kojeg najprije na obodu pozabadaju borove grančice. Kako je zemlja vlažna, bit će nam dugo svježe i neće se  osipati.  Četiri  cvijeta božićne ruže  zabosti  na jednake razmake,  potom četiri svijeće (pogledajte kako smo lani u svijeće ubadali vruće čavle, da ih imamo sa čime utaknuti u zemlju). Na kraju, popraviti latice . I gotovo.
Evo    mog ovogodišnjeg adventskog vijenca.

25. studeni 2010. godine

Cvjetovi Božićne zvijezde od krepa i folije

 - Moram,branila se moja mama, kad je još uz ljetne kave počela praviti cvjetove Božićne zvijezde. Imam ja vaaas.
Pa istina: dvije kćeri, dvije unuke, sestra, šogorica, nećakinje. Pa onda: susjeda lijeva; susjeda desna. Pa kolegice sa posla. Latica je bilo po cijeloj kući. Žica. Ljepila. Kutija u koje je to spremala.
- Samo  nek radi, govorila sam ja sestri i sestra meni.
Ljepše joj vrijeme prolazi. Iako, nama dvjema to niti treba, niti smo za to zainteresirane.
Kome trebaju "zvijezde" od krepa?
No, kako se počeo primicati advent,mi se zainteresirale.
Počele i mi prinašati  papira. Kakvoj koja boja odgovara. Moja sestra  si zamislila da će ih  pričvrstiti na  bor. Ja bih sa njima napravila adventski vijenac.
 -Radite sa njima što vam je volja, govori zadovoljno moja mama. Važno da sam ih napravila.
Ovo dolje su moje.

Ako Vam se ideja sviđa, još stignete napraviti sebi. Vidjela sam kako to moja mama radi, pa ću prenijeti i Vama.
Kupite  krep papir, ALI   ONAJ DEBLJI. Boju izaberite sami.  Mamina  lijeva susjeda prinijela narandžasti  krep ? No, valjda zna zašto si je to baš tako zamislila . Ja sam kupila ovaj sjajni od folije. Možda je mamina lijeva susjeda  već pričala svome mužu kako je ona kupila lijepi narandžasti, a ja neki sjajni crveni i možda se čudom čudi  kako će se meni te ruže uklopiti ,kad nisu tako lijepo narandžaste kao njene.
Što vele, o okusima se ne raspravlja. Kupite onakav kakav se Vama sviđa. Ovaj sjajni košta  27.00 kn, a  onaj od krepa 10,00 kn. Trebat će i jedan tamnozeleni( za listove), te  malo  žice za vezanje. Ima ih  u poljoprivrednim apotekama. I koja perlica. Za unutrašnjost.
Iskrojite najprije  latice. Moja mama je u jednu "zvijezdu" stavljala 12 latica.

E sad, ako imate ovaj sjajni papir, lakše je jer onda   i samu laticu možete oblikovati i presavijati kako Vam odgovara. Ako imate krep, onda se latica presavije po duljini ( po sredini), po dobivenom pregibu namažite ljepilo i u taj pregib položite ovu zelenu žičicu.Opet presavijte laticu , tako da žičica ostane u  njoj i ostavite makar malo da se osuši. Kad se osuši, rastvorite laticu i lijepo je popravite. Žičica se kroz nju ne vidi, ali omogućuje da  laticu savinete koliko hoćete jer zapravo, savijate žicu, a za njom ide i krep. Donji dio žice ujedno  služi za učvršćivanje latice u cvijet.
Kad   napravite tako 12 latica, njihove  žičane „ peteljke“ opet povežite žicom. Ima tamnozelenih ljepljivih traka, pa to sve možete obaviti takvom trakom, da se žice ne vide, da bude trajnije, da bude urednije.Ostalo vidite na slici. Na kraju zalijepiti u ružu par zlatnih perlica( ili u onoj boji koja odgovara vašim ružama)

Eto, što je znala moja mama, saznala sam i ja. Što sam saznala ja, sada znate i Vi. Ako ćete sa ružama praviti adventski vijenac kao i ja, imate do  subote još vremena .Četiri "zvijezde" ćete stići napraviti. 
Ja sutra počinjem praviti svoj adventski vijenac. Ove godine sa ružama koje vidite.  Ako ćete sa mnom, bit će mi jako drago. Pa ćemo u nedjelju zajedno upaliti prvu svijeću na vijencu.
Pozdrav do sutra.
I, sretan imendan  svim Katicama, Katarinama i Katama.
                                          Vaša   Ladica

24. studenog 2010. godine

S  v  i  j  e  ć  a

 
– A šta ja znam, gospođo, je l' to za van  ili nije, odgovorila je mrzovoljno trgovkinja dok sam obijala oko velike svijeće.
- Možda ima kakvo uputstvo?!, pokušala sam ponovno.
- Pa ima. Na njemačkom, odgovori  trgovkinja. Ako znate njemački? Ja ne znam.
Nisam znala ni ja. Svijeća je koštala 149,00 kn. Na dnevnom svjetlu je bila potpuno neugledna. Jedan metalni tuljak obložen materijalom sličnim onom zelenom na sudoperu-spužvi. Samo je ovaj materijal, naravno, bio crveni. Preko toga je bila (od istog takvog materijala, ali bijelog) imitacija leda; ili možda još prije, voska, koji se slijeva niz svijeću. A unutra žaruljice: prozirne. Nemaš ih što vidjeti. Te neće, mislila sam, preživjeti ni prvu kišu, a kamoli snijeg. Crvena boja svijeće i nije bila baš božićno-crvena. A onda se u taj tuljak utakne isto takav plamen. Žice iz svijeće, onda odvojene žice iz plamena.
Ma ništa. I jedno i drugo: ništa. A nisam ni mužu rekla da ću to kupiti.
I odem ja.
                                       & & & & & & & & & &
- A  da mi je probate uključiti?, zamolila sam trgovkinju, kada sam se, nakon nekoliko krugova, po srećom velikoj trgovini, opet vratila radi svijeće.
– Ne može, veli, jer onda bi morala potrgati papir,kojim su obložene žice. 
- Jedino, ako ste vi sigurni da ćete je kupiti?!
- Jesam, odgovorim ja, stjerana u kut.
Onda ona zguli papir sa  žica i utikača i uključi svijeću.
A ono: opet ništa. Vidiš da je u njoj nešto malo zasvijetlilo (ne treperi), al' nije vrijedno spomena. A kamoli  149,00 kn.
Što će mi muž reći ? Toliko prečih stvari, a ja kupujem svijeću.
– Ma to vam je, gospođo, za izloge. To bi vam se vani sve razlijepilo, najedamput se propametila trgovkinja. Ne vjerujem ja ni  da su te žaruljice za van. Pa vidite, male su .
No, za unutra ili za van; razlijepila se ili ne, svijeća je sada bila moja.
Onda sam je donijela kući. Onda je moj muž rekao sve što je na kraju rekla i trgovkinja. Ali, ponovio je i moje riječi; zapravo misli: „Mi imamo toliko prečih stvari za kupovanje, a ti kupuješ svijeću !“
                                  & & & & & & & & & &
Sa puno  nade (zadnje), ali i puno  zebnje u novo razočarenje, uključila sam je kad je pao mrak. Pogledajte:

Prekrasna. (Iako ovo nisam slikala po mraku, već samo u zamračenoj prostoriji). Malo je reći: prekrasno. Svi smo u kući bili zadivljeni, svi smo u kući bili složni da se veće ujutro, dok ih još ima, kupe još tri, kako bismo na balkonu  od četiri svijeće napravili  adventski vijenac. Svatko od ukućana je bio spreman iz nekog svog  „crnog fonda“ dati  149,00 kuna za , makar jednu svijeću.
I, sve je to bilo prije tri godine. Ništa se nije razlijepilo. Ništa se nije potrgalo. Žaruljice nisu pregorjele. Svijeće su za van. Tako je vjerojatno i pisalo na uputstvu na njemačkom jeziku. Ne smeta im kiša, snijeg ih još dodatno ukrasi.
Ja sad na balkon stavljam zelenilo. Pa mašne. Pa iza svake mašne po jednu svijeću. Pa ,za svaku  adventsku nedjelju upalimo po jednu svijeću.

Stoga, ako je vidite u trgovini, ako ne znate njemački, ako je trgovkinja ljuta i na sebe i na vas, a još k tome ni ona ne zna ni njemački, slobodno je kupite.
A, ako ne možete, ne budite tužni. I mašne su lijepe. Po danu skoro i dovoljne .
No, naći će vas Božić i bez mašni i bez svijeća. Samo morate biti kod kuće. I voljeti jedni druge.

23. studenog 2010. godine

V e l i k e      b o ž i ć n e      m a š n e

Ja se veselim Božiću od temelja do krova. Od poda do tavana. Od pete do glave.
Prije nekoliko godina kupila sam 2 metra  plastificiranog materijala za stolnjak (vikslajm). Bordo crvenog. Naravno. Bio je širok 1,4 metra. Presavila sam ga  po širini i dobila „duplu traku“  koja je sada  bila  široka 70 centimetara.  Onda sam tu duplu traku rezala na širinu od 40 cm i , kako je bilo 2 metra duljine, dobila sam  5 duplih pravokutnika dimenzije 70 x 40. Onda sam  te pravokutnike sašila, kao da će biti jastučnice. I, baš kao za jastučnice, ostavila   otvor za punjenje.  Napunila sam ih najlon vrećicama (da ne prokisne), onom plastičnom folijom sa mjehurićima i  starim plastičnim vrećama za krumpir. Vjerojatno bi bilo dovoljno jedno od toga, ali  treba dosta natrpati jer, to će biti mašna, pa...što je bolje napunjena, to bolje izgleda. Raskošnija je.
Kada sam te napunjene bordocrvene jastučiće preko sredine čvrsto prevezala špagom (tako da bez daha ostanu), odmah su se pretvorili u mašne. Špaga treba biti dulja da mašnu možete svezati tamo za kud ste je namijenili.
Dakle, sada sam imala četiri mašne. Onaj peti  dupli pravokutnik razrezala sam po pola (uzdužno) i dobila ukupno četiri trake  dimenzija 70 cm x 20 cm. Svaku traku  sada treba  pričvrstiti na mašnu.
Prvo je lagano presavijte da nađete njenu sredinu. Onda tu sredinu novom špagom (ne bojte se, neće se vidjeti sa balkona) privežite na sredinu mašne. Možete to  i prilikom prvog vezanja. Popravite dobivene krajeve i,....kako vam oni traže, tako ih lagano namjestite na mašnu i lagano  sašijte za jastučić mašne jer će u protivnom vjetar klatiti njima, „vikslajm“ će se na vjetru preokrenuti na naopaku stranu, biti bijel, a ne crven kakav treba biti.Tako je sve bilo kod mene prve godine.

Moja je mašna već stara, pa  su njeni  krajevi kod mene već prišiveni, a sredina nije.
I onda lijepo, na balkon prvo zelenilo. Ako imate novaca za kupovne borove grančice, odlično. Ako nemate, prirodne su još  ljepše. Ako nemate ni borove grančice, bršljan se u šumi „ prodaje“ za ban badava. Preko zelenila učvrstite mašne onim krajevima špage.
Takve su mašne dovoljne velike da ukrase balkon, ulazna vrata, daske ispod prozora. Dovoljno su crvene da  budu „jedno slovo“ u Božićnoj bajci, koju pišete za svoju kuću.
Takve mašne  se „ne boje“ ni kiše, ni snijega, ni leda. Sve im to, tako crvenima, čak lijepo pristaje.  One su dugotrajne, ali ih poslije, kad ih skinete, morate malo rasporiti, izvaditi iz njih sve one plastične materijale, dobro osušiti, da vam ne popljesne, i onda čekati za dogodine.
Eto: ni teško; ni skupo; a lijepo.
Nek vidi Božić da mu se veselite!

21. studenog 2010. godine

„S l o v a“   z a    B o ž i ć n u   b a j k u

Tko hoće vidjeti Božić, mora biti kod kuće. Spremati, ložiti vatru, peći kolače , kuhati  Božićni ručak. Jer,...
Božić ne jede u  šoping centrima i ne odsjeda u kafićima. Ako budete tamo, nećete ni znati da je bio Božić.I, ako budete tamo,Božić vas neće naći.Neće znati ni gdje stanujete. I kako će onda dati blagoslov vama i vašoj kući ?
Ma znam da je kriza! Kako ne bih znala?!
Al', nije vam On (Božić ) zahtjevan.  Zadovoljan je i sa malo. I sa jednostavno. Al' voli sjesti za k u ć n i  stol. I ne voli biti sam. Hoće da i vi svi sjedite za  k u ć n i m stolom.
Ipak, prevelik je On i prevažan gost. Trebamo se potruditi. Urediti. Tko kako zna i umije. Nek vidi da mu se veselimo.
'Ajte sa mnom i ne bojte se troška! Već me poznajete.  Moj se novčanik jako teško otvara. A i kad ga otvorim, uzmem samo koliko je najnužnije.
                                  & & & & & & & & & &
Za početak, pregledajte  sve što vam je u kući crveno. Rat nam je bar toga naplavio sa svih strana svijeta. Sve što više nije za nositi (ili nikada nije ni bilo), sve što se ispralo, mjestimično poderalo, iskrojite u komade raznih veličina. Kako vam ispadne, samo nek je crveno. Ako ste pri vremenu i mogućnosti, porubite to. Jer, daj nam, dragi Bože, još puno Božića. Pa nećemo onda svake godine raditi isto.
Sjećate se:
Lani smo napravili snjegovića.

Kulise i lutke za  dječju predstavu.

Pravili smo i „ obiteljsko srebro“ od bronze ,češera i suhih ružinih pupova.

Tko nije napravio lani, neka pogleda kako smo to radili, pa nek si napravi ove godine.
Zamalo ćemo  vaditi i naše „Božićno posuđe“. Sjećate se ?! Ipak ćemo dokupiti makar jedan komadić nečega. Može i plastično.
   Sve su to „S L O V A“  za božićnu bajku koju ćemo „pisati“ svatko u svojoj kući.

20 studenog 2010. godine

Advent - Anđeo

Vidio sam noćas s neba,
Djed Božićnjak već se sprema!
Pa,.....morali bi onda i mi!

&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&

&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&