
Bok Ljudići
I ja se ovih dana ljutim k'o i moja baka. Opet idemo kod bake od mame za Božić. -Nije opet!, rekla je moja mama. Lani si bila kod druge bake za Božić. -Nije ona meni druga, rekla sam ja. Nego prva. I
Sve objavljene priče · 904 priča

I ja se ovih dana ljutim k'o i moja baka. Opet idemo kod bake od mame za Božić. -Nije opet!, rekla je moja mama. Lani si bila kod druge bake za Božić. -Nije ona meni druga, rekla sam ja. Nego prva. I

Oprosti mi, Bože, samo se ljutim ovih dana. Najprije kupila ove anđele. Uz svakog anđela dobila končić. Svakako prekratak za bilo kakvo vezivanje. 'Ajd' dobro. Valjda nisu stigli povezati. (Kinezi).

Oprala sam sve vane, veliko suđe i kantu za mast. Nju sam dobro i osušila krpom. Čistom i kuhinjskom. Šta ja znam je l' se to s Neba vidi ili ne vidi. Pa kad ja umrem i odem Gore, da me svekrva opet

U nekoj šumi živjelo puno životinja, pa i jedna Lastavica. -Aaaa, ako je meni dobro, mora biti i ptićima, govorila Ona dok su druge ptice svakodnevno popravljale svoja gnijezda; da budu sigurnija, da

Krenuo jedan Čovjek u neke goste. I sa sobom, naravno, poveo Jezik i Želudac. Veselili se obojica. -Jedva čekam da stignemo, reče Želudac. U gostima uvijek ima pun stol svega. -Halapljivče nezasitni,

-Nisi valjda luda graditi u zajednici?!, rekla je moja mama, kad smo nakon svatova počeli razmišljati gdje ćemo stanovati. - Nisi valjda luda kraj ovoliko naše zemlje i prostranstva davati nekome suh

Upravo ovih dana iz Sretne zemlje dolaze k nama Božićne vile. Jedna od njih se zove vila Vanilija. Nije najljepša među vilama, ali je jako, jako dobra i donosi sreću. Dok leti zrakom iznad sela i gra

–Joj, pa kako Vi to sve stignete, govorila sam zadivljeno jednoj susjedi, dok je u toploj, ručkom mirisnoj i pospremljenoj kući iznosila uoči jednog Božića pred mene Božićne kolače. - Ma

- Jeste oprali prozore?! Niste? Pa kako niste?! Kad mislite?! - Pusti, ženo, ljude! Oprat će! Gledaj svoja posla! - Pusti ti mene! Ja sam Anđelica! Baš su ljudi „moja posla“. – Ma znam! Al', stignu j

Kolinje sam „diplomirala“ na Katedri moje svekrve. Uglavnom plačući. - Iskroji krpa od starih posteljina! Zato se i ne smije ništa bacati. Valjda te je makar to mater naučila, rekla mi je svekrva moj

(Mašinski zlatovez Ljilje Ivić iz Golog Brda) Bilo to jako, jako davno. Toliko davno, da živi ljudi i ne pamte. Živio na svijetu Čovjek i njegova Motika. Imali u kući i ića i pića u izobilju. Al', Mo

Bilo je lijepo dolaziti kod Marije Forman. I,....bila je čast. Na stolu divan stolnjak. Uštirkan. Naravno. I kad god dođem, drugi. Naravno. Na njemu porculanska posuda za kolačiće. A u njoj kolači. U

Možda nećete, ali..., molim vas, vjerujte. Rezika i Marija posjećivale svakog bolesnika u selu. I za svakog imale tanjur toplog jela. A uoči Božića i Uskrsa, pekle kolače po cijele noći, a onda ih ra

Marijini jastučići Od toga dana, privile se Rezika i Marija jedna uz drugu, ko najrođenije majka i kćer. Da lakše požive život, da lakše poobave sve kućanske i seoske poslove, da lakše podignu one dv

Kroz nekih par dana dođe im u kuću jedna stara žena. Dopješačila ona čak iz susjednog sela. Ništa u rukama imala nije. Donijela samo mir svoga srca. Da sa njim utješi njihova. Da ih podigne. Da ih oh