Ručni radovi - oni koji to nisu

Ručni radovi ili rukotvorine

Očita i potpuno razumljiva kovanica.
Ovo su ljudske ruke sklopljene na molitvu ili pak zahvalu dragom Bogu što im je takvu moć dao. I ovaj gipsani reljef je rukotvorina. To nisam ja radila. Prije mnogo godina dobila ga je na poklon moja kći i od tada ga čuvamo. Visi iznad njenog uzglavlja i sam za sebe govori sve što bi trebalo reći kraj uzglavlja jednog djeteta, pa makar i odraslog.

M O J A Š I V A Ć A M A Š I N A

Nakon toliko metara i metara sašivene tkanine, želim Vas upoznati sa mojom mašinom. Prije rata sam imala modernu, električnu, sa puno operacija. No, izgorjela je u ratu, kao i sve drugo što sam u kući imala. Nakon rata ovu mi je mašinu poklonila jedna moja starija prijateljica uz ono: “Ako se nećete ljutiti, imam ja mašinu moje pokojne sestre!?“
Ne samo da se nisam ljutila, već sam ostala zapanjena vrijednošću i dragocjenošću onoga što primam. Uz mašinu sam dobila i limenu kutiju sa stopicama za kompliciranije zahvate, knjižicu koja je sadržavala upute za upotrebu. Ali, moja je prijateljica sa njom dala i uspomenu na svoju sestru.
Bilo ih je tri. Kada su se početkom prošlog stoljeća spremale za udaju, njihov je otac iz štale prodao tri krave i kupio tri šivaće mašine; za svaku kćer po jednu. Pa sad vidite koliko je tada vrijedila, ali i trebala šivaća mašina. Danas ih nude na sve strane, na milijun rata, ali ih nitko neće i nikome ne trebaju.
Ova moja je proizvedena 1928. godine. Njena vlasnica, sada već pokojna Marija, sestra moje prijateljice, dobila ju je 7.4. davne 1936. godine, što je napisala na prvoj stranici knjižice uputa. Zapisala je i cijenu: 5.825 dinara.
Ja sam je dobila 14.7.1998. godine, pa sam i ja to upisala odmah iza zabilješke prve vlasnice.
Dok radim za njom, nerijetko se pitam koliko li je posašivala novih haljina za nadolazeće svece, koliko li je pokrpala nogavica na dječačkim hlačicama, koliko li je volančića našila na haljinice. Ona je (mašina) nastala u vrijeme kada nije bilo ni kartica, ni čekova, ni dozvoljenih minusa, ni rata. U njeno vrijeme vrijedilo je pravilo „da zakrpa kuću čuva“. Žene su bile pri kući i za kuću: smirene, za sve obučene. Jutrom bi na prozor iznosile posteljinu. Što ranije, to bolje. Onda bi, za hlada otišle u bašču ili, ako je nemaju, zalijevale bi cvijeće i opkidale žute listove. Onda, kad bi sunce već postajalo jače, ulazile bi u kuću pristavljati ručak. Svaki dan (ručak); svaki dan svježi i dugačiji od jučerašnjeg (ručka). Nisu imale (žene) depresiju niti stres. Ispraćale su i dočekivale svoje ukućane i bile u kući nezamjenljive.
Ja ustajem u pola pet ujutro. Ni kreveta ne namjestim. Što bih nekad i stigla, ne volim ga namještati kad posteljina nije izzračena. Putujem svaki dan 40 km na posao da plaćom platim struju za sve aparate koji rade umjesto mene, dok ja nisam kod kuće. Vraćam se sa stresom, bez snage, pospana jer,...davno je bilo pola pet ujutro. Opet vozim 40 km, sada prema kući, jedem, malo odmorim, operem se, opeglam ono što mi treba za sutra i idem rano spavati kako bih mogla i sutra rano ustati jer do posla imam 40 km..........,.........,.......
Sretna? Ravnopravna? Emancipirana?

L A P T O P

I, kao što u mnogim dvorištima pas i mačka nerijetko žive u slozi i ljubavi, tako uz moju mašinu stoji laptop. On iz ovoga stoljeća, ona iz prošlog. Nema ljubomore, ni svađe, ni netrpeljivosti. Kad se okrenem k mašini, on odmara i drijema. Kad nas dvije nešto sašijemo, on to „baci“ na stranicu.
I ova difenbahija tu mora biti, iako ponekad smeta. To živo lišće koje podrhtava, ili u taktu tastature, ili u taktu moje singerice, sjeća me na zelenilo sela koje više nemam i na bašču koju takođe više nemam.