Paprikaš od divljači - ili - Srneći paprikaš
Obožavam ovaj specijalitet. Osim što ga volim
jesti, volim ga i pripremati pa je jelovnik mojih kućnih zabava bez te
delicije nezamisliv. Isto
tako, vrlo rado se odazivam pozivu na kušanje tog specijaliteta kad god
ga
spravljaju neki drugi majstori. Koristim tada svaku priliku da s njima
izmjenim iskustva pa sve ono što smatram dobrim unosim u svoj recept, i
tako lagano, ali sigurno, koračam prema savršenstvu.
Nedavno mi se pružila takva prilika i naravno da sam je
iskoristio. Lovci iz nekoliko društava s područja našeg grada su
odlučili, povodom dana grada, počastiti građanstvo lovačkim paprikašem
pa sam i ja s fotoaparatom u džepu krenuo na punkt gdje se to događalo.
Izigravao sam tamo čovjeka na zadatku, trebao sam biti nešto kao
novinar, slikao, razgovarao, a zapravo najvažnije mi je bilo kad će se
početi djeliti taj paprikaš.
Lovački paprikaš se priprema prilično
dugo, a dok se to radi, šire se mirisi koji otvaraju apetit i kako bi se
lakše preživjelo vrijeme dok on bude gotov, mora se imati nešto u
rezervi pa su lovci donijeli i neke druge proizvode, čija je proizvodna
baza ista kao i kod paprikaša. Rezuckalo se tu svakojakih suhomesnatih
proizvoda, koji su kao odlično hladno predjelo, činili vrijeme čekanja
paprikaša podnošljivijim.
Kuhalo se u tri kotla i svaki kotao je imao
odgovornu osobu za kvalitetu pa iako to nije bilo zamišljeno kao
takmičenje, svaki od njih je maksimalno ulagao sebe u povjereni zadatak i
potajno priželjkivao da gosti pohvale, baš njegov uradak, kao
najbolji.
Kod jednog kotla s kuhačom u ruci je stajao Vinko. Lagano
mješajući dodavao je zadnje sastojke i vidjevši moj čeznutljiv pogled,
uz smješak dobaci: „Još pet minuta“ . Nisam odmah zgrabio porciju,
glumeći nonšalanciju i blagu nezainteresiranost i to me skupo koštalo.
Nakon još par fotografija i nekoliko riječi s ostalim sudionicima,
nehajno se okrenem Vinku da vidim kakva je situacija, kad tamo
„redčina“. Rekoh u sebi: „E budalo, tako ti i treba, jel´ nisi mogao
malo pričekati, tko zna šta će sad tebi ostati“. Ali, šta je tu je,
pomirivši se sa sudbinom, stadoh u red sa svojom porcijom, oboružan
strpljivošću čekao sam da se „šeflja“ prevrne u moju zdjelu. Dočekao sam
i taj trenutak.
A onda, kada smo stupili na scenu mi kušači,
isprobavali smo parikaš iz svakog kotla i nakon svake ispražnjene
porcije, pristupili smo kuharu i rekli: „Čuj, sve sam probao, ali tvom
nema premca“. Naravno da su nas pročitali i smješkajući se prihvatili
ovu kurtoaziju, ali nismo ni mi bili u krivu, jer su zaista sva tri bili
toliko dobri, da nije bila neistina, kada smo rekli kako je baš taj
najbolji.
Ipak, ne bi bilo u redu, a ne reći da je meni, uz sva
uvažavanja drugih, najbolji bio Vinkov paprikaš. Možda sam subjektivan i
možda sam podlegao utjecaju javnog mišljenja, po kojem je on prvo ime
među majstorima paprikaša na ovim prostorima, gdje je uvjek bilo, a i
danas ima, pravih umjetnika u spravljanju ovog specijaliteta.
Evo,
to je priča o lovačkom paprikašu, o jednom događaju, gdje smo se
skupili, proveselili i na svoj način obilježili dan našeg grada. Na
kraju, s ciljem da vas nagradim, za posjetu stranici i za potrošeno
vrijeme na čitanje ovog članka i da vas malo podmitim za dobru kritiku,
dat ću vam Vinkov recept za ovu fantaziju.
Dao ga je bez trunke
krzmanja i straha da će od njega biti netko bolji, jer osim recepta, u
jelo svaki kuhar ugradi još nešto, nešto svoje, posebno, specifično, što
čak ne zna ni reći, niti objasniti, ali ono iz čega se isčitava njegov
potpis i njegova osobnost.