Modu je teško pratiti. Gotovo nemoguće sustići. Ona je lijepa. Mlada. Bogata i vitka.
I,...samo smišlja i izmišlja. Nema spavanja. Sad se nosi ovako. A sada  onako. Jedne je godine ljubičasta. Druge već  potpuno žuta. Pa onda crvena.
Ja osobno nisam nikad upoznala Modu. Ona nije prolazila ulicama gdje su se gradile kuće. A bome ni gdje se brao kukuruz. Nije dolazila na perušala. Ni čijala. Ni kolinja.
Čula sam o njoj tek kad je Mala Ladica počela donositi da joj nešto prekrojim; naštrikam; produljim.
A onda, početkom ove jeseni, okrene se Moda prema meni, malo zastade i reče:
- Pa teta! Znate štrikati. Napravite nešto i sebi! Pokazat ću Vam. I pričekati Vas!
                                     & & & & & & & & & &
I napravila sam ovo na slici. Moda mi pokazala. Al', otperjala brzo dalje, pa je nisam stigla pitati je l' to zamislila kao šal; ili kao kragnu; je l' se nosi na kaput? Ili pod kaput?

 

-Ne znam ni ja, vikala je iz daljine Moda.
Smislila sam sama! Šta ću?!
Štrikala sam ovo (ne znam što), skoro dva tjedna. Lako je njoj (Modi). Ona na brzinu zamsili, nacrta i ode.  Da je nešto i sama nekad šila ili štrikala, ne bi to tako brzo bacala i mijenjala.
Ja sam ovo ipak doživjela kragnom.
Pa su sad sve moje obične majice postale neobične. I ljepše.
-Znate štrikati. Napravite i Vi sebi!

 

 

 22. listopad 2011. godine.

Prije su šalovi bili od vune ili štofa. Štitili su nas od vjetra i hladnoće i, ...jedino što su  se svojom bojom nekako morali složiti sa kaputom.
Danas su moda.
Nekoliko „metara“ šala moraš ujutro obmotati oko vrata, pa dalje šta stigneš.
Početkom  listopada „zavukla“ sam se u svoje vune i  izabrala štrene sukladnih boja.
I počela.
No drugog posla još uvijek puno (ribaj, kiseli, spremaj, sadi, beri, čisti......), pa sam svaki dan napravila samo  po jedan red. Usput  tako i noge odmorila.

 

 

I tako: red po red, na kraju drugog tjedna „ispade“ šal. E da, ali samo jedan. A dvije cure. Ovaj prvi je ipak dobila snaha, a već poslijepodne  započinjem drugi: za kćer.
- Ma, nećeš se ni okrenuti, proći će  dva tjedna, pa će već u drugu subotu biti gotov i tvoj, tješila sam je.

 

Kad  sam ga oprala, bio puno ljepši, podatniji, ispravile se rese, ljepše se obmatao, ali ga snaha odnijela još polumokrog, pa  ga nisam stigla ni slikati.
A meni bilo baš drago što ga odnijela i prije no što se osušio.
Način izrade:
Debelom heklaricom napravila sam dugi lančić; tako da se može obmotati ležerno oko vrata, i onda da još sa svake strane viri po komad šala. Heklala sam stupčiće sa dva nameta, ubadajući heklaricom u svaku drugu  očicu. Eto, dobar način da se „pospremaju“ načete klupke  od kojih se više ne može napraviti nešto veće.
A bit će Vam zahvalne i Vaše noge ,kad u danu sjednete bar toliko da napravite  jedan red šala.

 

13. rujna 2011. godine

Lančić

Negdje početkom prošlog stoljeća, imala jedna žena kćer. Pa joj napravila lutku sa dugom kosom i strukom uskim k'o u ose. Nazvala je (lutku) Barby. Sašila žena za lutku puno, puno haljinica, a kćer sve pocupkivala oko nje od sreće što joj mama to radi za igranje.
Onda žena napravila Barby za najbolju prijateljicu svoje kćeri. Pa i za tu lutku sašila puno haljinica. Onda napravila istu takvu lutku za kćer svoje najbolje prijateljice. Onda za kćer svoje prve susjede. Pa za kćer svoje druge susjede.Pa treće. Pa četvrte. I onda pete.
Nabrzo pola grada imalo takvu lutku, a žena koja ju je napravila postade uskoro i svjetski slavna.
Danas  se Barby lutka proizvodi industrijski, ali i nježno čuva ova lijepa priča o njenom nastanku.
                            & & & & & & & & & &
Mislila tako i ja sa lančićima.
 Onaj prvi, crni, dovršavala sam mojoj kćeri na veliku brzinu. Baš joj trebao za izlazak uz neku crnu majicu sa dubokim „ve“ izrezom.
-Super će mi stajati kad pocrnim!, govorila je dok sam radila bijeli.
Baš joj dobro došao i tamnoplavi sa bordocrvenim cvjetovima. Zelenkasta stakalca u sredini tih cvjetova “pašu“ joj, veli, uz oči.
-'Aj'd dobro, odgovorim ja, mada sam ga namijenila baš za njenu najbolju prijateljicu.
Ovaj ljubičasti sa gornje slike sam završila sinoć, a danas ga šaljem poštom kćeri u Zagreb jer,....baš joj  baš ide uz neku haljinu, pa da ju još malo pronosa dok  je vrijeme lijepo.
-    I,...kako da ja onda  postanem slavna i svjetski poznata ?!
 

 

 

18. svibnja 2011. godine

Treći lančić sa krugovima opheklanim vunom

- Ne stavljaj sad one svoje ptice i leptire!, reče moj muž, kad sam  pravila ovaj treći lančić.
Vidiš da dijete ne voli.
- Pa nisam ni mislila!; branila sam se neiskreno, a u sebi pomislila: lako je njemu reći. A kako ću ja na oči onoj drugoj kineskoj ptičici, kojoj sam potrgala kavez i obećala da će i ona ići u Zagreb?

                       

 

 

 

- Odlično!
Ovaj je bez greške, povikala je Mala Ladica kad ga je vidjela.
- Jesam ti rekao?!, pobrza moj muž.
Tek da njegova bude zadnja. I da on bude pametniji!

 

 

8.svibnja  2011. godine

 

Izrada lančića od krugova opheklanih vunom

 

 

 

-Spakovat će ti mama u jednu bocu sa dobrim čepom, poskočila sam radosno kad je Mala Ladica prvi put došla kući iz velikog grada i rekla da nigdje vode kakva je u našem bunaru.
- Ma daj, mama! Pa nisam to mislila. Neću valjda vodu vući od kuće. I to još vlakom!
S vremenom prestala nositi jelo.
- Sramotiš je!, govorio mi je muž dok sam trčala za vlakom i dovikivala joj da sarme razreže kad ih bude grijala. Nabrzo prestala nositi i kolače.
Cijeli sam je život spremala za život. Da sve zna. I sve nauči. Da bude samostalna. I odlučna. Ali, u odnosu na taj život. I druge ljude. A ne mene. Ja sam joj mama. Voljela bih da me i dalje treba; pita; traži.
 - Ma da, rugao mi se muž. Pa ona je velika i odrasla; shvati već jednom. Kao da ona ne zna napraviti sarmu.
 - A ti kao da si najpametniji, odgovorila sam ne znajući se sjetiti ničeg boljeg. Samo da moja bude zadnja. 

 

 

A onda srećom, vidjela Mala Ladica na internetu neki lančić od krugova opheklanih vunom.
Pa bi i ona jer joj se sviđa.
Pritrčala ja radosno sa obadvoje svojih naočala. Onima za daleko. Da vidim kako lančić izgleda izdaleka. I onima za na blizu. Da ga vidim izbliza. Kako je rađen. Da mogu i ja napraviti mojoj premiloj Maloj Ladici. Kad već neće ponijeti vode iz našeg bunara. Ni sarme. A mogla bi si tako riješiti nekoliko ručkova. Pa  uštedjeti za kakav komad robe. (To si jako voli kupiti).
I evo, vidjeli ste na gornjim slikama da sam uspjela.

 

 

 

Navodno, to se sad sve nosi. Pa, ako i vi imate svoju Malu Ladicu, evo kako sam to ja, sa dvoje naočale „skinula“ sa interneta.
Najprije vunom opheklajte krugove. Ja sam kupila u jednoj željezari neke gumene.
- Jako mi je to skupo, žalila sam se mužu. Šta misliš, jedan  taj kružić 5,20 kn. Pa to je preskupo.
- Nije ni čudo što je skupo. To ti je najkvalitetniji „dihtung“. Kupi si plastične.
Pa sam poslije i kupila, jer krugova treba dvadesetak, pa bi uz onu cijenu Maloj Ladici skoro mogla kupiti zlatni lančić.
Dakle, opheklate jedno dvadesetak tih krugova, pa ih onda  sa naopake strane sašijete u ovakvu ogrlicu.
Pazite: šijte tankim, ali duplim koncem; na ravnoj podlozi. Kad god koji sašijete, prekrenite pa malo izravnajte rukom, da vam svi krugovi lijepo naliježu. Kod opheklavanja svaki krug ima ivicu; pazite da vam  sve ivice budu  na licu lančića. Kad to napravite, onda slijedi ljepši i maštovitiji dio posla. To je ujedno i podloga gornje ukrase.
- Ne boj se, mama! Sad gore kako ti se sviđa. Možeš napravi pejzaž, baš ako ti se sviđa.
I ja napravila (pogledajte crni lančić; njega sam prvo radila). Najprije granu. Pa cvjetiće.
Uzmem naočale za daleko. Još mi nešto „fali“. Uzmem onda one za na blizu. Ma „fali“. Ovo je k'o mrtva priroda. Onda mi pogled pade na drvenu krletku u kojoj su dvije kineske ptičice čekale ljepše vrijeme da na mom balkonu „zapjevaju“ na  prolazak svakog većeg kamiona.
- Cure, idete u Zagreb, povičem im oduševljeno i  potrgam drvenu krletku koju je neki daleki Kinez dosta pedantno napravio. A ptičica taman lijepo  pasala u vunom opheklani „ dihtung“.
E sad je to divno, potvrdile su i moje naočale za daleko  i moje naočale za na blizu. Sad je to pejzaž!
- Ma nisam ja  baš mislila na pravi pejzaž, govorila je Mala Ladica, kad je prvi put došla kući i dobila lančić. Možda da skineš ptičicu, rekla je obzirno.
 - Ti uvijek sve shvatiš bukvalno, reče moj muž videći da Mala Ladica nije baš potpuno zadovoljna.
 - A ti se uvijek praviš najpametniji ! A ne znaš napraviti ni takav!

 

20. ožujak 2011. godine

 

 

Heklana kragna sa breskvinim cvjetićima

Nekidan se malo pokazalo sunce, pa  motičice odmah poskakale u prednje baščice.
No jadne, brzo i pobjegle. Juče skoro bilo snijega.
A dobro; valjda priroda zna. Nakopat ćemo se još. A,...i u kući ima posla. U predahu još malo primite heklarice, štrikaće igle, šivaće igle,ili ...čim se već zanimate u slobodno vrijeme.
                                   & & & & & & & & & &
Evo, dok mi je još košara sa vunom pri ruci, ja naheklala za Malu Ladicu vunenu kragnicu.

 

 
– Vuna  je u modi, reče nekidan. I ručni rad,(ali ne ti Tvoji miljeići i tabletići.)
Sad  Mala Ladica smišlja i izmišlja što bi htjela, što bi joj pasalo, što bi joj uz što išlo; što je vidjela  na drugom, a htjela bi i ona....A ja i moja heklarica sretne i presretne što joj  to možemo ispuniti i što ona to hoće nositi.
I evo, tek za primjer: ako imate heklaricu i neku svoju Malu Ladicu.....požurite. Vani je još ionako prezima za neke dulje poslove.

 

 

(Samo jedna napomena: listiće sam naheklala od dvostruke niti konca za vezenje, a potom lagano prišila na kragnicu. Bijeli cvjetići su  heklani od konca, a onda u njih stavljene  umjetne latice sa ove grančice koju sam stavila uz kragnicu, da vidite pa si i vi možete nabaviti. Međutim, nisam to još prala i nisam isprobala kako se boja na tim laticama ponaša u vodi. Bilo bi dobro jedan cvjetić  ostaviti u vodi, pa ako pušta boju, bome i otšiti ga prilikom pranja.)

 

23. siječanj 2011. godine

 

 

 

 

 

 

 

 

Ljubav između različitih „staleža“

Ne treba bacati stare stvari.
Jer, svaka od njih je jednom koštala. I bila nam lijepa. Pa smo je zato i kupili.

 

 

Ovo je bila majica moje kćeri. Kupile smo je davnih godina sa velikim oduševljenjem. Njenog je oduševljenja nestalo puno prije jer, čim je malo porasla, nije više voljela ovako blještavu odjeću.
Majicu sam, zajedno sa sličnim stvarima (prekratkim, preuskim) posložila u jedan ormar. Važno je složiti tako da se svakom  predmetu vidi boja i materijal. Jer, ne može se odmah za svaki  komad dobiti ideja. A čak kad bi se i moglo, ne mogu se sve ideje odjednom pretvoriti u djelo. I, ...onda bi se to s vremenom opet zaboravilo. I što se ima; i gdje se ima; i na što se može računati.
E, a onda ja nedavno kupila kostim sa krznom oko vrata. Jakna na V-izrez. Pa piri na vrat. A krzno samo po sebi ukras. No, nešto bi još trebalo ispod njega.
Pokazala sam mu sve moje marame. Ali džaba.Crvena mu je bila precrvena i nije odgovarala uz njegovo krzno. Ljubičasta mu je bila prekičasta. Zelena predebela. Žuta čak odvratna. Roza presvilena.
                       

 

A ovo je bila  ljubav na prvi pogled. Čim sam otvorila vrata svoga ormara sa starim stvarima, krzneni ovratnik je pokazao  na srebrnkastu majicu .
- Samo nju želim. I nijednu više!
Ja sam im kumovala škarama i koncem, pa je ljetna majica postala zimski šal.
Krzneni kaput moga kostima zakleo joj se na vječnu ljubav. Da će sve zime provesti samo s njom. Sve dok ih oboje moljci ne pojedu.
Zaklela se i ona njemu. Da nikad nikom neće reći da je nekad davno bila ljetna majica. Pa još dječja.
Jer ipak! On je novi. Nosi se na posao. Ne bi mu priličila veza sa tako nekim.
Stoga, nemojte ni vi nikome reći za ovo. Pogotovo  ne tamo gdje on „radi“.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

22.siječnja 2011. godine

Uredne štrikane pasice

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nisam voljela nositi  ručno štrikane veste.
- Sve me od nje svrbi, govorila sam mami. 
- Ma daj, pa baš ti lijepo stoji. I topla je, što je najvažnije.
A zapravo, činilo mi se da svakom svojom očicom ta vesta izdajnički priča ostalima u razredu kako mi nemamo novaca za kupovnu vestu. Kako je zapravo i bilo. U to vrijeme štrikanje nije bilo moda, ni hobi, već nužnost i potreba. Nasušna.
                              & & & & & & & & & &
Ni desetak godina nije prošlo od toga, sve se izokrenu. Na kioscima časopisi sa prekrasnim modelima. Nebrojene mustre. Divne boje. Divne, kvalitetne vune.
Štrikanje postade moda.
No, iz tih smo časopisa bome i naučili svašta.
Uredne pasice za rukave i okovratnik su mi bile najdragocjenije otkriće. Upravo se u pasicama nekadašnje štrikanje toliko ružno otklanjalo od žuđenih kupovnih vesta. Nekako , koliko god se pletilja trudila, pasice su uvijek bile prelabave i odavale nekakvu neurednost cijele veste. Tada su se štrikale istom iglom, pri čemu su se očice izvlačile iz sašivenog pletiva.
Sada se više tako ne radi.
Pasice se rade na  najtanje  igle. O b a v e z n o        o k r u g l e. Nametn u se očice kao za novo pletivo. Štrika se  rebrastim bodom (krivo-pravo) do visine  koju želite npr. za pasicu rukava.
Kad dostignete željenu visinu rebrastim bodom, treba još naštrikati dva reda glatkog boda. Pazite kad prelazite na glatki da vam na istoj strani bude  „lice“ na početku pasice i ta dva glatka reda. Onda, vjerovali ili ne, uzmete vunu  neke kontrasne boje i naštikate glatko još  neka tri reda. Npr., ako imate crveno pletivo, taj nastavak neka bude od crne ili bijele, žute ili zelene vune. (Ali nikako ne birajte mucastu ili neku sa čvorićima i kvržicama)
Onda tako, sve ostavljajući na toj okrugloj igli, rasporedite lagano pasicu oko sašivenog rukava. Ili oko ovratnika. Okrugla igla omogućava to namještanje pasice onako kako traži rukav ili ovratnik. Nastojte da vam po cijeloj duljini buduće pasice bude jednaka gustoća očica.  Kada ste otprilike to napravili onako na grubo i prislanjajući na pletivo, bumbačicama pričvrstite tu pasicu na pletivo, ali tako da bumbačice  ne zabodete ni u dva reda glatkog pletiva, ni u pletivo  one druge boje. Ovo stoga što na tim dijelovima treba šiti, pa bi bumbačice smetale.
Potom u šivaću iglu velikih ušica uvući vunu  sa kojojm ste radili  pasice. Onda tom šivaćom iglom, ručno i pažljivo prišivati očice  onog drugog glatkog reda pasice. Svaka očica koju treba sašiti je razgovjetna i vidljiva jer imate onaj pomoćni komad ,koji ste naštrikali u drugoj boji. Osim toga, pomoćni komad je poslužio i da  ovaj red koji se sada šiva ne bude na iglama jer bi ga onda, ne samo teško prišivali, nego on ne bi tako lijepo nalijegao na pletivo.
Prišivajte  tako da ubadate iglom sa gornje strane, preskočite odozdola jednu očicu i izbodete kroz treću očicu. Onda se, opet odozgo ubode u drugu očicu i tako redom do kraja. Na taj način dobivate  jedan lijepi, uredan lančić koji prišiva pasicu za pletivo.
I onda lijepo, kad je sve prišiveno, izvući okruglu iglu i oparati onak komad kontrasne boje.
Kao kupovno.
Takva vesta neće „svrbjeti“  Vašeg školarca. A ni Vas. Bit će Vam na ponos.

 

 

 

12. siječnja 2011. godine

Štrikani bijeli šal sa nježnim, vezenim cvjetićima

 

 

Iznad nule. Pa ispod nule. Muči ovih dana priroda i sebe i nas. Povodljive voćke se toliko uzmuvale da su  uveliko počele pupati.
Ljudi nisu voćke. Imaju i  pamet i  kalendar, pa znaju da se još treba držati kuće. Stoga, odmorite još malo. Nauživat ćemo se i bašče; i balkona; i dvorišta; i cvijeća.
Ja ovih dana štrikam. Tako mi lijepo držati toplu vunu u rukama.
Najprije sam naštrikala potpuno bijeli šal. No, bio je nekako običan. Pa sam dohvatila iglu za šivanje i bodom margarete navezla vunene cvjetiće u pastelnim bojama. Ništa. Jedno veliko ništa. Skoro da je bilo bolje bez toga. Onda sam sve to ostavila dva dana. Poriti uvijek stignem. Nakon dva dana pade mi pogled na zlatni konac. I,...za tili čas sam znala što ću. Čak dapače, vidjela u mislima i kako će izgledati. I baš je tako i izgledalo.

 

 

 

Zlatnim koncem sam  istakla svaku vunenu laticu. Već je bilo puno bolje. Cvjetići su potpuno progledali kad sam im u sredinu ušila zlatnu kuglicu umjesto tučka.
Sad sam baš jako zadovoljna. Cvjetići su nježnih boja, pa  bjelina  štrikane podloge ostaje dominantna. A ipak, nije baš posve običan.

 

 

7. studenog 2010. godine

Ruža   na   reveru 

 

 

Od kada znam za sebe, željela sam ruže za rever. Pa,...kakve boje ruža, takve boje i perle. A onda , dvije nijanse tamniji  kostim i dvije nijajnse svjetlija bluza.
I,...nikad to nisam imala.
Ruže su i prije i poslije rata bile oko 100,oo kn.
- Ne nosi se to svaki dan, misle prodavači. A kad im dođu svatovi , mature i promocije, neće pitati za cijenu.
                               & & & & & & & & & &
Gdje ću ružu prije rata ? Pa da me svekrva zgromi!
Za jednu ružu moglo se kupiti dvije gajbe piva za rabotu. A rabote je uvijek bilo. Ili vreća umjetnog gnojiva.
- Što bi svakako bilo sto puta korisnije i još dvjesto puta potrebnije, sigurno bi rekla moja svekrva da je mogla i pomisliti  da želim kupiti ružu .
A poslije rata, ne znaš što je bilo preče i potrebnije.
Najprije se gradila kuća. Pa nabavljao namještaj. Pa daj onda zavjese.  Posteljina izgorjela. Ono par ručnika što se dobilo iz Crvenog Križa odavno ni ne liči na ručnik. Nema ni suđa. Nikakvog. Ni malog, ni onog većeg. Ružu ne smiješ ni spomenuti. Vidim i sama da nije trenutak.
Al'  kad će biti? Ako se ovako nastavi, neću je imati ni na zadnjem odru. A tad mi neće ni trebati. A ni ne volim crno.
Nešto je trebalo poduzeti. (Pa već mi je prošla pedeseta, a još nemam ružu. Ni jednu. A jedna k'o ni jedna.)
Pa sam i poduzela.
Kupila ih. Doduše, na njima je pisalo: „Ukrasna gumicu za kosu- 6,99 kn „.
No, kad sam  gumicu za kosu  malo razvukla, popravila (nije trebalo puno), a potom lagano zašila na gornjem i donjem dijelu revera, ISPADE  PRAVA   RUŽA.

 

 

 

 

31. listopad 2010. godine

Gdje   kaputi   nisu   bijesni,   ni   ormari   nisu  tijesni  

 

-Ma daj se malo tamo! Nije ovo samo tvoj ormar, izderavaju se jedan na drugoga moji kaputi i kostimi, dok u ormaru nestrpljivo čekaju svoj red za oblačenje.
O daaa, ima i među njima kompi i klanova. Pa čak i ljubavi.
Crveni bi kostim rađe da ga moljac svega izgrize nego se zaogrnuo krem jaknom. A bome, ni ona njega ne „begeniše“. Ima svoj smeđi u kojeg je zaljubljena otkada je stigla u ovaj ormar. Plavi bi opet i svoju potstavu, i sve svoje gumbiće, dao za jedan sivi,  lagani kaputić.

 

 

 

Ovaj sam kostim dala šiti 1990 i neke. Grehota ga baciti. Kostimi mi trebaju. A ovom baš ništa nije falilo. Ni poderan, ni zaprljan, ni premalen. Ali, tako je nekako bio; bio, ma ne znam ni kako bih to opisala. Dosadan, star, anemičan.
A onda, objesila jedan dan do njega crni kaput. Ovaj imao krzno (umjetno, ali lijepo).
I,...dok su tako visjeli jedan do drugoga u mom ormaru, pepita kostim zatraži od kaputa malo njegovo krzno. Onako, samo da malo pronosa. Tek da vidi kako bi njemu stajalo.
- Ma uzmi samo, prijatelju! (Crni kaput bio sa svima dobar.) Meni ne treba do teške zime. Zapravo, znaš što: nek bude zajedničko. Ti ga nosi u jesen i proljeće dok ja još drijemam, a kad zahladi toliko da ti više ne izlaziš iz ormara, uzet ću ga ja.
Čvrsto stegoše jedan drugom rukav i evo: ja „dobila“ novi, prekrasan kostim.

 

 

 

 

8. listopada 2010. godine

U   košulja   kratka   pamet  

    

Idemo tako svako jutro ja i moje košulje na posao. Ja idem svako jutro, a one nekad neka. Al' svaka bila nepouzdana. Il' joj mali gumbići, il' joj velike rupice. Nikad ne znaš kad će se raskopčati.
Istina, nisu samo one krive za to.
Naslagala ja kroz godine  centimetara i centimetara . Onda se na tu moju širinu nadoveže grudnjak. Onaj kineski ,naravno! Uvijek veći nego ga trebaš. K'o pancirka. Al' 25,00kn. Sad ih već ima i po 18,00 kn.
A..., kriza do gole kože!
Onda potkošulja. Ona nit' grije, nit' proširuje. Odavno prodala dušu i vodi i deterdžentu. Sva prozirna i tanjušna. Samo je tu. Radi reda. Jer je nose i drugi. I nije ni za vidjeti.
I sad, krenem ja tako ujutro na posao. Moraš voziti, moraš raditi i još po cijeli dan paziti na dugmad. Da se ne bi koje raskopčalo.
Pa čak i ako se ne raskopčaju, između dva dugmeta uvijek izviri potkošulja.
Sekirale one mene tako godinama (košulje). Onda sam ih dotjerala u red. Jer,ipak, ja sam njih kupila, a ne one mene. Sve sam ih sakupila, za svaku našla štep svilu adekvatne boje i............

 

 

lijepo prošila na dijelu preko prsa, ostavljajući, naravno, otvor za vrat.
Istina, sad ih oblačim k'o majicu; preko glave. Ali više uz sve svoje dnevne brige , poslove i probleme, ne moram još misliti i o dugmadima na košulji.

 

 

2.ožujak 2010.

                  

Ili  uz  broš,  pa  ispod  kragne

 

No, ne mora maramica biti uvijek u džepiću. Ako je od kakvog lakšeg materijala, uz jedan broš može biti uz samu kragnicu.
Ova moja zelena i nema neko porijeklo. Nastala je od obične, najobičnije podstave. I nikad nije „sanjala da će tako visoko dogurati „.

 

 

 

Ja niti patim , niti imam mogućnosti patiti od skupih stvari. Ne stidim se ući u kinesku trgovinu, niti stati pred izlog na kojem piše „ veliko sniženje“. Ali, ne volim da njihova bude zadnja. Konačnu kombinaciju odredim sama.

 

 

27.veljače 2010.

 

 

Uvuče se Rat čovjeku u kosti. K'o reuma. Premiješta se,al' ne prolazi. Postaješ drugačiji. Sve ti treba. Za zlu ne trebalo. Daleko bilo.

Tako i ja. Mislite da sam bacila one donje dijelove odrezanih rukava sinovih košulja? Ma kakvi bacila! Iskrojila sam  od njih četverokute, potom ih porubila i dobila ukrasne maramice. Pa sad, kad ujutro krenem na posao, samo biram i kombiniram.

 

 

 
Pa lijepo je, zar ne ?!
Ne znaš tko se više pravi važan: kragna košulje ili isto takva maramica u džepu. No, meni i Vama ne mogu folirati jer  mi znamo da su i jedna i druga zapravo samo dio stare košulje moga sina.
 

23. veljače 2010. godine

 

              

Ne ljutite se što zima traje, i traje, i traje. Svatko ima pravo na život, pa i zima. Gledala sam film o jednom čovjeku koji nije imao strpljenja živjeti. Vječno je čeznuo za nečim što će tek doći, a mrzio ono što je sada. Na svoju nesreću, imao je daljinski upravljač za svoj život. I taman osvane dan, njemu se učini da taj dan uopće nije zanimljiv, pa stisne daljinski i prekrene svoj život na neki drugi dan. Sa drugim danom bilo isto tako, sa trećim isto tako. Sa četvrtim takođe. I tako, pritiskajući daljinski, život tog nestrpljivog čovjeka dođe do kraja. Kad on vidje da je sijed, star i nemoćan, dohvati daljinski pa da će nazad. Ali, gumbića za nazad nije bilo.
            Stoga, uživajmo u svakom svom danu. Svaki je lijep. Ako nije, uljepšajmo ga. Sami sebi. Jer, to je naš dan. Sutra će već biti novi dan. A ovaj današnji se više neće ponoviti. Ma i ne treba. Kad ga proživimo, nek i ode. Ali, dok ga imamo, treba u njemu uživati: netko uz knjigu, netko uz iglu, netko u šetnji, netko uz pjesmu. Netko nekako. Sve je dobro.
          Ja  sam danas sa sinovih košulja rezala dugačke rukave i  pravila sebi kratke.
              

 

 

 

I, baš mi je bio lijep taj moj dan. Običan, ali moj. Ne bih ga prekrenula na sutra. Sutra ću raditi nešto drugo.
Ima dosta tih košulja. Kvalitetne su i lijepog su dezena. Kragne im prelijepo stoje. Bolje nego na ženskima. Ne smeta me što su gumbići na desnoj strani. Niti se to vidi. No, rukavi su mi predugački, a i više volim kratak rukav jer mi je uvijek vruće. Tako sam se danas baš lijepo isponavljala. One starije bit će za po kući, a one bolje bome i za  grad.
A u slijedećim danima  veselit ću se oblačenju ovih košulja, uklapanju ovih novih dezena u već postojeću garderobu. Akcent  i današnjeg i sutrašnjeg i svakog slijedećeg dana je : v e s e l i t     ć u  s e.  

 

Povratak na glavnu stranicu