3.travnja 2011. godine

Ljetna tajna ukrasnih jastučića

 

 

Kome sad trebaju ove zimske pernate jakne i  debele vunene veste?
Baš nikome. Al', trebat će.
I svakog  je  proljeća tako. Ako ih ostaviš u ormaru, ugušiše ljetnu garderobu. Ako ih izneseš bilo kuda izvan kuće, propadnu.
E ja se ovog proljeća sjetila.
Nasašivala sam ukrasnih jastučnica, pa lijepo svaku jaknu složila u obliku četverokuta i lijepo stavila u jastučnice. Potstava treba biti sa vanjske strane, da ne žuljaju gumbi, zatvarači i ostali ukrasi na jaknama.
Dobro; te jastučiće baš nemojte staviti na kauč na kojem popodne drijemate. Jer,...udobnost im baš nije jača strana. A i,...zgužvat ćete možda baš svoju zimsku jaknu.

 

 

Ti jastučići neka zaista budu ukrasni. Ako nemate boljeg mjesta, nabacajte ih na pod u nekom uglu sobe.
Gdje god ih stavite, bit će im“ zdravije“ nego da su negdje izvan stana.
Tu će „drijemati“, gledati kako se živi preko ljeta, a kada opet  zazimi, pričat će s nevjericom jedan drugom:“Bože, zakleo bih se u sve svoje gumbe da sam u nekom  prošlom životu bio ukrasni jastučić !?“.

 

Poklončići  za  kraće posjete

 

Baš nikome i nikamo ne volim ići  praznih ruku. Kad idem nekome, veselim se tome i imam to potrebu i pokazati onome tko me je pozvao, pa makar  to bilo i samo na popodnevnu kavu.
Uostalom, svi su ljudi velika djeca, a sva se djeca raduju poklončićima.
U mom djetinjstvu važno mjesto zauzima jedan tatin stric iz Zagreba. Bio je željezničar i tu i tamo, došao bi kod nas u svojoj željezničarskoj uniformi. I uvijek, baš uvijek, vadio bi iz svog željezničarskog džepa svakoj po vrećicu bombona.
Ali, ne smije se pretjerivati; mora se imati mjere; poklon  mora odgovarati prigodi i ne smije izazivati kod domaćina ni nelagodu, ni osjećaj duga.
Teglice s pekmezom, bočice  kuhanog paradajza, sušeno voće ili  čaj u lijepoj platnenoj vrećici, nekoliko  dekagrama očišćenih  oraha ili lješnjaka, idealni  su  poklončići za kraće posjete. Ako se to još ukrasi sa malo ručnog rada, bude i ljepše. Evo jedne moje teglice sa kojom znam otići u posjetu.
A kad se isprazne police u smočnici, posegnem za kupovnim sitnicama, pa i njima dodam kakvu heklanu ili vezenu minijaturu, sve umotam u celofan  i zavežem lijepom mašnom. Danas bar ima tih „sviđalica˝  i za 10,oo kn. To nije velika cijena, zgodno izgledaju i donose ravno tri veselja. Prvo meni kad ih kupujem. Onda meni kad ih darujem. I onda onome tko ih prima.

 

 

 

 

 

 

K o l a č i          k a o     p o k l o n

Bez  poklona  nikud, ali sa poklonima oprezno: od odabira poklona pa do ambalaže!
Ni poklon ni omot ne smiju domaćinu izazivati nelagodu ili osjećaj duga.  Ili osjećaj da je njegov doček i njegova ponuda  siromašnija od onoga što  se njemu nosi.
Uvijek sam  bila spremna pomoći, ispeći i ponijeti. Uvijek sam bila spremna primiti, pohvaliti i zahvaliti.
No, bilo je tako tužnih i ružnih situacija vezanih za to.
Kolači su velik posao, to svi znamo. Ako ih nekom napraviš, naravno uz prethodan dogovor ( jer ne trebaju svi gosti peći kolače ), to je velika pomoć onome  tko  u pripremanju rođendanskog  ili  kakvog drugog slavlja ima gomilu drugog posla. I to svi znamo. No, s vremenom saznamo i kome ne trebamo peći  i nositi kolače i od koga ne volimo primiti kolače .
Znala sam cijeli tjedan potrošiti nekome za tortu. Dok odaberem recept, pa oblik, pa pribavim ukrase ( sve s dragom voljom i veseljem da mu pomognem, i sve uz pristanak tog nekog da mu to napravim), pa jedan dan pečem listove, drugi dan kuham filove, treći dan filujem i ukrašavam . Onda obavezno poručim da po tortu dođu ranije: prvo da ja ne idem kod njih, da im ne smetam, da im ne bude nelagodno ako još nisu sve pospremali; uvijek je brže i lakše doći kod nekoga, dići se i otići kad ti hoćeš, nego da netko dolazi k  tebi. A drugo, da ne bude nelagodno drugim gostima, da izbjegnemo sat vremena  razgovora gdje bi i drugi gosti rekli kako su, eto, i oni mogli ispeći tortu, samo da im se reklo, i zašto im se nije reklo, gdje bi domaćica onda morala, meni  se pred njima zahvaljivati, a njima, ostalima, reći da je jedna torta bila dovoljna, gdje bih ja onda morala  reći kako ja od svih njih imam najviše vremena pa je eto odabir za pečenje pao na mene  ili tko zna što bih još morala smisliti i reći......Dakle, pošaljem tortu ranije  i  dođem  kao i svi ostali.
Međutim, rekoh, bilo je tako gorkih doživljaja; da ti se skupi i grlo i srce. Domaćica  prihvati moju ( nadam se i nastojala sam da bude nenametljiva i da  ne obavezuje ) ponudu, ali ( tko zna zašto i u kakvoj namjeri ) ispeče i ona . I onda, prođe ručak, dođe vrijeme deserta, ona donese tu  S V O J U  tortu, a moju  baš, baš zaboravi  u frižideru ili gdje  ju  je  već  stavila. Iako nevažno čija je ljepša i ukusnija, ipak  moram reći da je  moja  bila i morala  biti bolja jer ja sam tjedan dana samo oko nje igrala i njome se bavila, dok je domaćica  uz svoju tortu radila sto drugih poslova i još morala misliti kako će ona i njena torta ispasti bolja od mene i moje torte. A ja sam samo htjela pomoći i veselila se što će njoj sada biti lakše.
Možda  se  danas uoči  dječjih  rođendana  pita zašto  joj  se  više ne nudim  za pečenje  torte. A možda i zna.
Doživjela  sam i drugačijih tuga.
Da mi  donesu kolač: nenajavljeno i bez prethodnog dogovora ( malo ljudi  koristi najavljivanja bilo koje vrste ). Primim ga, obavim onaj sat razgovora zahvale i svega  onoga o čemu sam naprijed pričala i „rasložim“ te kolače na sve već postojeće tace sa kolačima uz komentar da neka svi mogu jesti te „kraaasne„ kolače upravo donesene.
I onda, ne samo moja gošća, koja ih je donijela, nego i njen muž, navale na te njene, kao da nisu nikada kolača jeli. Još kad pojedu sa tacne ispred sebe, digne se ona do drugog stola pa, obraćajući se tamošnjim gostima kaže neka se ne ljute, ali će uzeti i od njih dva (S V O J A ), jer ona i taj njen (muž ) baš prevole taj ( njen kolač) i baš on uvijek kaže neka  baš taj kolač pravi jer oni baš taj kolač vole, a bome baš i svi koji kod njih dođu vole taj kolač...........taj kolač.......njen kolač.....O, dragi Bože!
Možda se danas pita zašto više ne zovem u goste ni nju, ni njenog muža, ni njen kolač. A možda i zna.
A što bih je zvala? Neka si lijepo kod kuće ispeče taj svoj kolač i neka ga ona i njen muž jedu. Ionako samo njega vole. I neka ga jedu oni koji im dođu . (Ako ima takvih). Jer i ti koji im dođu, samo taj kolač vole .
              &&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&

Tu nema pravila. Niti bontona. Ako   V   O   L   I   T   E   one kod kojih idete i ako vas     V   O   L   E  oni koji vam dolaze, neće biti gornjih tuga ni jedne ni druge vrste.

              &&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&

Dakle, htjedoh reći, kad idem nekamo na brzinu, volim ponijeti koji kolačić. Da smanjim dimenzije tog poteza, upakujem  ih u „škanicl“ od brašna. Čist je, nije napadan, nije raskošan i sam za sebe govori  da sam samo željela ne doći praznih ruku.  Kako je pri tome i zavezan ( sa najtanjom  vrpcom), mojoj domaćici daje izbor da ga otvori kad hoće:  ili dok  sam još tu pa ćemo zajedno jesti i, možda razmijeniti recept, svakako dobiti jednu temu za razgovor. Ili  će otvoriti „ škanicl“ kad ja odem. Ja joj sigurno neću reći da ga otvori odmah jer ja samo takve volim i jer moj muž samo takve voli i jer baš svi koji mi dođu kažu neka samo takve pečem ........