14.prosinac, 2009. g.

 B  O  Ž  I  Ć  N  A            B  A  J  K  A

(Zastor je još spušten.Ispred njega izlaze kao uvodničari pas i mačka)
PAS: Dobar dan, draga djeco. Jako mi je drago što ste došli na Božićnu  predstavu.
MAČKA: I meni je jako drago, mijauuuu ! Ja najviše na svijetu  volim mlijeko i djecu, dobru malu djecu
PAS: Djeco, a je l' vi volite životinje? ( Djeca potvrde)  Tko najviše voli pse, neka digne ruku! Djeca dignu ruku)
MAČKA: A tko najviše voli mačke, neka sad digne ruku !
PAS: 'Ajde sad vi koji ste digli ruku da volite pse, zalajte uz mene: VAU,VAU,VAU.(Djeca zalaju uz psa)
MAČKA:'Ajde sad vi koji ste digli ruke da najviše volite mačke, mijaučite kao i ja : MIJAUU, MIJAUUU ( Djeca ponove za mačkom)
PAS:  Dobro! Malo smo se poigrali. A sad, recite, djeco, da li znate kako se zove blagdan koji uskoro očekujemo!? ( Djeca poviču: Božić, Božić)
MAČKA: Da, djeco, uskoro nam dolazi Božić. To je vrijeme Kristova rođenja i u to vrijeme svi moramo biti naročito dobri.
PAS: Vaše mame sigurno spremaju kuću i peku kolače, a očevi će peći pečenicu. Ali to nije dovoljno!
MAČKA:Draga , djeco! Za Božić svi moramo biti naročito dobri. Nije dovoljno počistiti kuću. Svi moramo počistiti svoje srce.
PAS: Što znači da morate počistiti svoje srce ?
MAČKA: To znači da ne smijete ljutiti mamu i tatu.
PAS: To znači da se morate lijepo igrati sa Bracom i sekom i da se sa nikim ne smijete svađati.
MAČKA: Samo ako budete tako dobri Božić će doći i u vašu kuću.
PAS: A sada ćemo, draga djeco, vidjeti kako se Božić treba čekati.
( Lagano se otvara zastor  i vide se dvije kuće : Bogataševa i siromahova )

B O G A T A Š :  Ženo, zovi brzo sluškinjice ! Danas sam  u gradu čuo da će Bog  noćas doći u jednu kuću. Odmah  sam pomislio da to može biti samo naša kuća.
B O G A T A Š I C A : Imaš pravo ,dragi mužu. Nitko u gradu nema tako  veliku i lijepu kuću kao mi.(,pa pokaže  na lijepu kuću).
B O G A T A Š : Sigurno će Bog našu kuću odabrati. Kod nas sve sjaji. Imamo puno služinčadi i puno, puno hrane.
B O G A T A Š I C A : Pa da, neće valjda kod ovih  prijeko siromaka ( pa pokaže na malu i ružnu kuću). Bogataš i bogatašica se  uzvrte oko svoje kuće, počnu dozivati svoje sluge, vikati  na njih da se požure i da više rade jer će u njihovu kuću noćas sam Gospodin Bog doći. Bogataši tada odu, a ispred siromaške kuće  izađu siromasi)
S I R O M A H : Ženo moja mila, Božić nam ide, jesi li spremila nešto za jelo ?
S I R O T A : Jesam , mužu, moj dragi , ne brini se. Dok si ti onako vrijedno jesenas radio da nam prikupiš drva kako bi nam preko zime bilo toplo, ni ja nisam ljenčarila. Osušila sam puno jabuka, nakupila i očistila oraha. Sačuvala sam i onaj komad slanine što smo ga ljetos zaradili kopajući. Ispeći ćemo krumpira, usoliti luka i lijepo se najesti kad dođemo s Polnoćke.
S I R O M A H : O, premila moja ženo! Znao sam da ćeš se ti o svemu pobrinuti. Hvala dobrom i dragom  Bogu što te  je meni za ženu dao.
S I R O T A : Ne hvali mene, dobri moj, mužu. Hrana nam ne bi ništa značila da ti nisi drva prikupio i pod krov ih pospremio. Toplina je važnija i potrebnija od večere. Da nema drva ne bi ni krumpir mogli ispeći.
S I R O M A H : Hajdemo, ženo ,u šumu naći neku borovu grančicu da je okitimo. Nećemo sjeći cijelo stablo, neka i ono živi i veseli se Božiću.
S I R O T A : Pravo kažeš dragi, mužu. Idemo, pa kad odsiječeš granu, donijet ćemo je kući i okititi sušenim jabukama i orasima. ( Siromah i Sirota se zagrle i odu iza svoje kuće). Dolaze Bogataš i Bogatašica. Bogataš nosi veliki bor, Bogatašica drži sjajne kuglice).
B O G A T A Š : Gledaj , ženo, bor. Najveći je i najskuplji. Ala će nam zavidjeti Bog kad noćas dođe u našu kuću.
B O G A T A Š I C A : A tek kad vidi ove skupocjene kuglice?! Bog takvih kuglica sigurno ni u Raju nema.
B O G A T A Š : Provjeri , ženo, je l ' sluge dosta rade ili da se biča hvatam!
B O G A T A Š I C A : Hoću.  Daj meni taj bič. Opalit ću kojeg po leđima, pa nek unaprijed znaju što ih čeka ako ne porade sve dok Bog dođe.( Bogatašica ode sa scene sa šibom, a Bogataš ostane. Pred siromahovu kuću, sa borovom granom, dođe siromah. Dakle, s jedne strane scene stoji siromah s borovom grančicom, a sa druge  strane bogataš sa velikim borom. Bogataš gleda u siromaha i prijezirno kaže) .
B O G A T A Š : Kukavče bijedni, kuda ćeš s tom borovom grančicom ?
S I R O M A H : Unijet ću je u kuću, Božića čekam.
B O G A T A Š : Ha, ha , ha ! Ti Božića čekaš ?! Zavuci se u taj bijedni kućerak i ne izviruj. Velikog gosta danas čekam. U moju će kuću danas Bog doći. Veliku večeru spremam, fina jela sluge kuhaju, nemoj mi pogleda smetati. Joj, što sam ja Bogu sagriješio da mi prvi susjed bude takav bogac i  siromah.Ne vrijedi mi ništa moja prekrasna kuća kad uz nju takva straćara stoji.
S I R O M A H . dobro, dobro, ne ljuti se. Idem ja u svoju kuću i neću više izlaziti.
( Zavjese se navuku, a ispred njih izađe samo bogataš i bogatašica.)
B O G A T A Š : Dobro je , ženo !  Sluge su sve dovršile. Idemo i mi u kuću da ne pomisli Bog kako mi njega jedva čekamo. Neka kuca, pa će nam sluge javiti kad on dođe.( Bogataš i bogatašica opet odu sa scene, a zavjesa se lagano otvori )

P A S : O Bože, što sam gladan, a Badnje je veče. Zalajat ću pred ovim Bogataškim vratima. Sigurno imaju puno hrane pa će lako odvojiti  kost za jednog sirotog, gladnog i promrzlog psa. ( Pas zalaje pred bogataševom kućom, a iz nje brzo proviri Bogataš, dodajući brzo svojoj ženi kako to sigurno Bog stiže na njihova vrata, a kad vidje psa, poviče na njega) .
B O G A T A Š : Marš, džukelo olinjala, ja Boga čekam , a ti mi sad  ružiš vrata.
P A S : Molim te dobri, čovječe, samo jednu malu kost. Gladan sam i prozebao.
B O G A T A Š : Marš, rekao sam ! ( Pas tužno krene prema siromaškoj kući )
P A S : U ovu drugu kuću bolje da  ni ne idem. Oni izgleda nemaju hrane ni za sebe. Ali, ipak ću provjeriti. Možda bi me primili makar samo da se ogrijem. ( Pas zalaja pred  siromahovom kućom. Iz kuće  izađe siromah, blago se nagne prema psu i pogladi ga) .
S I R O M A H : Što je, mali psiću ?! Hladno ti je? Možda si i gladan?( Za siromahom proviri i njegova žena )
S I R O T A : Uđi k nama, uboga životinjice! Imamo malo slanine , p a ćeš i ti dobiti komadić. Uđi, toplo je. Nemoj biti na toj zimi na Badnju veče!( I pas uđe. Ako mali gledatelji  sa zanimanjem prate, cijelu  priču sa psom, ponoviti i sa mačkom, ježom ili nekom drugom životinjom koju imate među dječjim igračkama......Bogataš , pa bogatašica, čas jedan, čas drugi, izađu i provire iz svoje kuće čudeći se što još nema Boga )

B O G A T A Š I C A :Pa što misli taj Bog? Nećemo ga valjda svu noć čekati ?
B O G A T A Š : Pravo kažeš , ženo ! Trebala bi mu biti čast u ovakvu lijepu kuću doći, a ne pustiti nas da ga ovoliko čekamo.
B O G A T A Š I C A : Hajdemo mi večerati, sa Bogob ili bez Boga. ( Bogataši odu u kuću. Ispred siromahove kuće izađe pas, mačka , jež i ostale životinje, priviju se uz kuću i uživaju u sitosti i toplini. Mačka mijauče, pas laje, a jež hvali siromahu i siroti što su ih u kuću primili. Dođe siromah na scenu. )
S I R O M A H : Životinjice drage, gosti naši iznenadni, hvala vam što ste došli pred naša vrata i uljepšali nam Badnju veče pa ja i moja žena nismo sami u ovoj svetoj noći ! Odjednom, iza siromahove kuće sine Božanska svjetlost i začuje se glas anđela  koji se spušta sa visine.
A N Đ E O : Sretan vam Božić, dobri ljudi. Nosim kući ovoj puno Božjeg blagoslova, ljudima ovim puno zdravlja i sreće da šire oko sebe  dobrotu i toplinu kao što su to i do sada činili nahranivši ove promrzle  i gladne stvorove kad su im na vrata došli. Bog voli svako živo stvorenje i nagradi svakog tko čini dobra djela.
NOĆAS STE UGOSTILI SAMOG BOGA, A NA KRAJU VAŠEG ŽIVOTA, BOG ĆE UGOSTITI VAS.
( Zastor se spušta. Pred zastor izađu  životinje i kažu:
J EŽ : Vidite draga, djeco, morate biti dobri prema životinjama !
P A S :  Čekaj , ježu, djeca moraju biti dobra i prema ljudima !
M A Č K A :  I prema mačkama, i prema mačkama !
P A S : Draga , djeco, prema svima morate biti dobri pa će i vaš život biti sretan.
S V E      Ž I V O T I N J E      U G L A S :

B L A G O S L O V L J E  N       B O Ž I Ć    I    S R E T N A    N O V A      G O D I N A    !!!!!!!!      

 14. prosinac 2009. g.

          

P R I P R E M E   Z A   P R E D S T A V U

E da, svi „glumci“ trebaju tekst za svoje uloge. Pa tako i lutke. Tu sam obavezu preuzela ja. Ipak sam ja od nas troje bila najstarija i najvještija. Malo iz ove priče, malo iz one priče, nastala je nova mala priča za naše lutke. Ma što priča? Scenarij, brate! Ako nemate drugih ideja, ili više dovoljno vremena, poslužite se našim „scenarijem“. Poklanjam  ga za Božić Vama i Vašoj djeci. Ili unucima. A kad napravite kulise, nabavite ili napravite lutke, uvježbajte uloge, dajte djeci da  urede gledalište, slože stolice, pozovu svoje male susjede i prijatelje. Ako još k tome napravite i “ulaznice“, pa Vašu djecu stavite na ulaz da kupe te ulaznice, sve će biti k'o za prave, a veselja do kraja svijeta.
No, slijedi nastavak sa još puno većim veseljem. Otet će Vam i kulise, i kovčeg, i glumce i scenarij. Radit će to sami. Još dugo. Za sebe, svoje prijatelje, sa svojim prijateljima. S početka ćete sjediti u gledalištu i pljeskati (što je puno lakše nego biti iza kulisa i posuđivati glasove lutkama), a poslije  Vas neće trebati ni u gledalištu već ćete u miru, s heklaricom u ruci popiti koju dobru kavu. Ha, mi smo ipak odrasli ljudi, koliko god volimo svoju djecu.

 

 13.prosinac, 2009.g.

 P O S T A V LJ A NJ E   S C E N E

 E da,svi „glumci“ trebaju tekst za svoje uloge. Pa tako i lutke. Tu sam obavezu preuzela ja. Ipak sam ja od nas troje bila najstarija i najvještija. Malo iz ove priče, malo iz one priče , nastala je nova mala priča za naše lutke. Ma što priča? Scenarij, brate! Ako nemate drugih ideja, ili više dovoljno vremena ,poslužite se našim „scenarijem“. Poklanjam  ga za Božić Vama i Vašoj djeci. Ili unucima. A kad napravite kulise, nabavite ili napravite lutke, uvježbajte uloge, dajte djeci da  urede gledalište , slože stolice, pozovu svoje male susjede i prijatelje. Ako još k tome napravite i “ulaznice“, pa Vašu djecu stavite na ulaz da kupe te ulaznice, sve će biti k'o za prave, a veselja do kraja svijeta.
No, slijedi nastavak sa još puno većim veseljem. Otet će Vam i kulise, i kovčeg, i glumce i scenarij. Radit će to sami. Još dugo. Za sebe, svoje prijatelje, sa svojim prijateljima. S početka ćete sjediti u gledalištu i pljeskati (što je puno lakše nego biti iza kulisa i posuđivati glasove lutkama), a poslije  Vas neće trebati ni u gledalištu već ćete u miru, s heklaricom u ruci popiti koju dobru kavu. Ha, mi smo ipak odrasli ljudi, koliko god volimo svoju djecu.

 

 

 

 Za jedan Božić smo odlučili napraviti pravu lutkarsku predstavu. Kazališni komad, govorili smo važno.Uh, što je oko toga bilo „ krvavog“ posla. Najprije smo „naganjali“ po svim trgovinama kutiju iza koje se ja, kao glavni režiser i posuđivač glasova neću vidjeti ovako bucmasta, da ne kažem debela.

Ispao od toga veliki problem. Kutija od visokog frižidera dovoljno velika, al' uska i preuska. Od vešmašine nešto šira, al' niska. A hladnjače, na žalost, ne pakuju u kutije.A baš bi tolika kutija odgovarala i mom stasu i mom glasu.
A ništa! Morali smo rastaviti visoku kutiju od frižidera. Kulise će biti ravne. Djeca su napravila detalje od kolaž papira, slame, srme.Trebalo je još lutaka. Zapravo nije, ali bio im je to lagan, a izuzetno lijep posao. Jedna spužva  za lice, nešto vune za kosu, dugmad za oči i usta i neka stara rukavica. I evo još jedne glumice.

 

 

 

Prionuli su tome poslu kao da dolazak Božića ovisi o tim lutkama. Kuća je bila puna krša, krpica, spužvica, ali i puna veselja. Divni su nam to bili dani, ali ne žalim za njima. Živjeli smo ih onda kada je trebalo. I kako je trebalo. Danas su moja djeca odrasli ljudi. Dolaze nam i za ovaj Božić. Više ne pravimo lutke. Sjedimo i pijemo duge kave. Pričaju što je novo u njihovim životima, kako im je u njihovim sredinama, a mi, njihovi roditelji, slušamo te priče ne trepajući, kao oni kada su gledali lutkarsko kazalište.

 

 

 07. prosinac, 2009. godine

  

 

Naše „kazalište“ je  vezano za rat. (U ovom kraju je sve vezano za rat). Stigla neka donacija polovnih igračaka. Ja se nekako u životu nikada nisam znala ni gurati, ni progurati. I tako uvijek dobila tek i samo ono što drugi nisu htjeli. Tako bilo i ovaj put.Ostali samo ovi sirotani koje nitko nije htio jer su imali samo glave.No, ja  odmah u njima prepoznala  glumački talent, pa ih uzela s velikim veseljem.
                                                               
Karijeru su počeli iza naslona fotelje, sa improviziranim tekstovima u stilu: "Martina, što si ti danas radila"? Djeca su bila silno zadovoljna, ali mene su boljela koljena dok sam klečala iza toliko niske "pozornice".

 

 5. studeni  2009. godine

           ( Kućno, amatersko, Vaše i Vaše djece. Ako ima djece u susjedstvu,može biti i putujuće)

 

 

 

U lijepom predbožićnom metežu, ali ipak metežu, ne zaboravite na djecu. Kolač više ili kolač manje. Svejedno je. Ali, ovog Božića više neće biti nagodinu. Već idućeg Božića djeca će biti godinu dana starija. Svakog narednog Božića korak su bliže izlaznim vratima iz roditeljske kuće. Zato u svaki, baš svaki njihov dan treba unijeti veselje i sreću, treba utisnuti neku lijepu uspomenu. Tako im dajete snagu, čeličite njihovu malu psihu. Samo su voljeni  snažni. Ali, i Vama će trebati te zajedničke uspomene. Kad jednom nepovratno narastu i odu svak svojim putem.
Treba im dati da rade sve što mogu. Tako osjete zadovoljstvo rada, ponos  rezultata.
                                                                  
Ovo je  naše kazalište lutaka. Moje i od moje djece. Namjerno sam izabrala ovaj stari kofer (doplavio ga rat sa nekom robom iz donacije.) Izgleda  tako mistično i tajnovito. Ali je i praktičan. U njemu su nam  manje kulise, lutke, ukrasi. Koliko god su djeca znala što je u njemu, uvijek je vladala neka  lijepa napetost,  kad bih ja donijela kofer.

2. studeni 2009. godine

Ide Božić. Nama.  Ali i djeci. Vole biti dio te lijepe predblagdanske gužve i jurnjave. Vole imati „krvavog“ posla kao i mi. Vole „spadati s nogu“ kao i mi. To ih čini važnima ( kako i jesu) i odraslima (što još nisu, ali žele biti). Napravite sa njima snjegovića.
Ma naravno da ih ima i u trgovinama: gumenih, plastičnih, drvenih, krpenih, skupih, jeftinih, svijetlećih,savitljivih........Ali, ti snjegovići nikad ne postanu uspomena na djetinjstvo. Najprije se uopće ne upamte; brzo se „izgustiraju“, još brže zagube. Ovaj na slici napravila sam sa djecom ubrzo poslije rata. Vadimo ga pažljivo  iz vrećice  pred svaki Božić, malo ga popravimo, uvijek mu se iznova razveselimo i uvijek iznova krene:“ A je l' se sjećaš.........., a je l' se ti sjećaš.......?“ Pa grune smijeh.

 

 

 

Svi se troje jako dobro sjećamo: najprije smo išli kupiti kolu od dvije litre. Onda smo je hitno nastojali popiti. Potom smo u bocu stavili vodu (dvolitrenka je trebala da bude više vode, pa je time teža i stabilnija), bocu dobro začepili, a potom preko čepa stavljali trake bijelog“filca“ ( vrsta meterijala nije bitna, ali lakši materijali se bolje šire i čine snjegovića debljim).Iskroje se trake  širine dvadesetak centimetara i duljine nekih metar. Potom se te trake slažu preko  začepljene boce tako da  pola duljine bude sa jedne strane boce, pola sa druge strane. Svaku takvu traku kod čepa lagano pričvrstiti gumicom neke svijetle boje(žutom). Svaku novu traku malo zakrenuti u odnosu na donju, pa će se  tako stvoriti plašt snjegoviću. Kada već imate dovoljno  debljine da se boca više ne vidi, napraviti od istog platna još manju grudu da povećate glavu, onda sve trake kod čepa, na mjestu gdje ste stavljali gumice, dobro povežete debelom špagom i čvrsto svežete, nakon čega se trake lagano zadignu i čine snjegovića još debljim. Prije zatezanja  ispod zadnje i predzadnje trake ubacite onu grudu za povećanje glave. 

 

 

Ostalo vidite na slici: gumbići za oči i usta, za plašt, šal, nos od spužve. Za šešir smo presvukli  jednu plastičnu kanticu od marmelade. Danas  bih to napravila i bolje i urednije. I napravit ću kad dobijem unuke. No, u međuvremenu ću čuvati ovog snjegovića, pažljivo ga spremati u najlonsku vreću do svakog slijedećeg Božića. On pripada meni  i mojoj djeci. Zajednička nam je uspomena na njihovo djetinjstvo. Ali, i na vrijeme kad ovdje nije bilo ni trgovačkih lanaca, ni kineskih trgovina, ni drugih snjegovića. Tada se još rat pušio iz zemlje i svi su se oni bojali ovdje doći. Došli su samo ovdašnji ljudi, sretni što su na svom. U to vrijeme još se ni jedan snjegović nije „usudio „doći u ovaj razrušeni kraj gdje se još dugo ginulo od snajpera. Došao je samo ovaj naš. I bome, stavio na svoj šešir trobojnicu. Ni ljudi se još tada to nisu usudili, a kamoli snjegovići. Osim našeg.

Povratak na glavnu stranicu