Moj regal je porijeklom iz Njemačke. No, rođen
je ovdje. Silno sam ponosna na to njegovo germansko porijeklo. Kada mi
je u ratu sa kućom izgorio i sav namještaj, tužno sam obilazila salone.
I ono najjeftinije je meni bilo nedostižno.
Ni novaca, ni čekova, ni kartica, ni plaće, ni posla.
No,
dovozili su u Caritas iz Njemačke polovni namještaj. Redovno sam išla
tamo, upisivala se, prijavljivala se, al' nekako, dok se ja uspijem
probiti ili doći na red, dobijem samo rasparene ostatke: jedan element
niži i svjetliji, jedan širi i tamniji, jedan mat, drugi visokog
sjaja, svaki sa ručkom druge “fele“, a neki i bez ručke.
Tako sam
jako željela regal. Već sam isheklala i prve poratne tabletiće, za
prve poslijeratne rođendane dobila i nekoliko ukrasa: figurica, vazica, zdjelica, a nisam to imala kuda smjestiti i izožiti onako kako sam ja
to željela, da bude početak našeg novog doma. Tako sam jako
željela regal. I dobila ga .
On je r u k o t v o r i n a moga
tate. Ni oni (mislim na moje roditelje)
nisu imali ni novaca, ni čekova, ni kartica. Nisu mi imali otkuda
pomoći. Ostalo mu je nešto malo alata (kod njih nije gorjelo), pa
mi je svojim rukama napravio regal. Od tih rasparenih elemenata.
Slagali smo ih zajedno. Kako bi bolje „pasalo“, koji bi uz koji bolje
išao. Mom veselju nije bilo kraja. Moj regal rađao se pred mojim očima. Mjerili smo, planirali, odmicali se od njega par metara da vidimo
što smo napravili i može li se bolje, onda pili zajedničku kavu
i od nje se ustajali „na pol šalice“ jer smo se baš sjetili
kako bi riješili kutni element pa je to brže trebalo probati
na licu mjesta. A ... tako, usprkos zajedničkom trudu i
entuzijazmu, nije baš nešto izgledao tako šaren, mjestimično
izgreban od transporta i tko zna čijih i koliko preseljenja u
toj dalekoj Njemačkoj. Slijedilo je „farbanje“. Pa, sad je već
bio bolji, ali daleko od lijepog. Nismo bili zadovoljni, no ne
želeći ni jedan ni drugi rastužiti onog drugog, sve smo i
jedan i drugi napadno pričali kako će drugi , a tek treći sloj
boje sve riješiti. Ali nije.
U siromaštvu mozak brže radi.
Sjetila sam se onih divnih talijanskih regala oko kojih sam
obilazila: bez novaca, bez čekova, bez kartice, bez posla. Imali
su svilenu, tapaciranu pozadinu i puno ogledala. Opet smo živnuli,
opet smo se zanijeli u posao. Tata je iskrojio od šperploče
zadnje stranice, ja tankom i jeftinom spužvom i još jeftinijom
bijelom potstavom te stranice pretapacirala. E, ogledala nismo
mogli napraviti sami, a nije ih bilo ni u caritasu, pa smo tu
investiciju nekako zajedničkim snagama podnijeli.
Zasigurno i provjereno znam da su oni koji su mi u caritasu
ispred nosa uzeli sve bolje
komade
odavno iste iznijeli iz svojih kuća i zamijenili ih novim
namještajem. Ja svoj regal nikad neću promijeniti. Čvrst je,
praktičan, prostran, meni i lijep i drag. Bit će mi do kraja
moga života uspomena na tatu, koji mi je bolom roditelja kad ne može
pomoći djetetu htio nekako nabaviti regal, ali, imao je samo svoje
ruke. Zlatne.
U to vrijeme sam dobila na poklon jedan ukrasni
tanjur. Jedan kao ni jedan, pa sam još nekoliko "pricrtala"sama. Ali, na
čega ih staviti da u regalu stoje čvrsto i sigurno?
Pa imam tatu! Ako je mogao napraviti cijeli regal, kako ne bi mogao
napraviti male držače za ukrasni tanjur. I napravio ih je; ovako:
K LJ U Č B E Z K U Ć E
I ovo je jadan ručni rad: uramljena tuga.
Nerijetko ljudi izgube ključ od kuće. A ja imam ključ koji je izgubio
kuću. Ovo je ključ koji ne pripada ni jednoj kući. Njegova je kuća
izgorjela u ratu.
8. listopada 2009. godine
L O G O R S K A M A R A M A , j e d a n t u ž n
i r u č n i r a d

I ovo je moj ručni rad. Nije apstraktna umjetnost. Radila sam ga u rujnu
1991. godine. zatvorena u podrumu jednog logora.
Rekli su mi:“ Nećeš živa odavde!!!“ No, umire se onda kad nas dragi Bog
pozove k sebi, a ne kada zlikovac naumi. Kćer mi je imala samo godinu i
pol dana. Sin tek devet. Toliko su još oboje trebali mamu. Zglobovi su
mi se razdvajali koliko sam čvrsto grčila ruke u molitvi.
Kad sam zaspala (u logoru se ipak spava: malo, uplašeno; bez jastuka i
jorgana; na vlažnim daskama; samo pred jutro) sanjala sam da me ipak
puštaju. Vidjela sam u snu sebe kako koračam u zelenoj jakni u kojoj su
me i doveli u logor, sa kojom sam se pokrivala ili je umjesto jastuka
stavljala pod glavu. Vidjela sam i djecu. Trčali su pred mene, ali ih
ja nisam poznala. Izgubila sam pamet, sjećanje i samo ih gledala ne
znajući ni tko su oni, ni zašto trče prema meni, ni tko sam ja.
Probudila sam se naglo i prestravljeno. Mislim da mi je kroz taj san
dragi Bog htio reći : „I ti nešto moraš učiniti. Ja ću ti spasiti
tijelo, a ti spašavaj duh, razum! Ne smiješ se toliko bojati!“
Da, ne smijem se predati. Zbog njih dvoje. Tko će im torte peći za
rođendane, ako ja sada pokleknem? Tko će ih grliti kad se na njih tako
male obruše nepravde? Tko će ih voljeti odavde do kraja svijeta ako se
ja sada ne budem borila za njih? I tata im je u nekom logoru.
&
& & & &
Ostavili su mi ručni sat. Omaškom? Ili namjerno; da mi olakšaju; da se
ne izgubim u vremenu? Ili namjerno da mi otežaju; da vidim kako vrijeme
uopće ne ide u mraku, u strahu?
Tko zna? Sat je imao kožicu. Kožica kopčicu. Kopčica malu metalnu
polugicu duljine tek nepun centimetar.
Imala sam i maramu. Staru. Ispranu. Trčeći ju je donijela debela susjeda
za koju sam se prevarila u dvije stvari. Prvo, mislila sam da tako
debela nikad ne bi mogla potrčati. Uvijek je gurala uz sebe bicikl samo
da uz njega lakše održava ravnotežu. Tako je išla u trgovinu, u
susjedstvo, u grad. Drugo sam mislila da bi život za mene dala i da bi
me i u mišju rupu sakrila samo da me spasi. Toliko smo bile dobre.
Mislila sam ja. A u rujnu 1991. godine shvatila sam da nije bilo tako.
Dotrčala je, bez bicikla, noseći ovu maramu koju sada gledate. Istina,
tražili su je ovi što su me zarobljavali. Da mi zavežu oči. Da ne vidim
kud me vode. Da ne znam kud su prije mene odveli uplašene ljudske
stvorove koji su drhtali od straha kako sam i ja drhtala. Možda je i ona
drhtala od straha. Možda se bojala za sebe. Možda sad griješim dušu. Al'
nije morala dotrčati. Tad ne bih zamjerala.
&
& & & &
Kopčicom sata počela sam izvlačiti niti iz marame. Četiri niti izvučem,
četiri ostavim. Marama bila stara i isprana, čak i poderana. Niti se
teško izvlačile, pucale. Još bolje, mislila sam. Više ću zaokupiti um.
Borila sam se za svoju djecu, za dva najvoljenija bića na svijetu:
jedno od samo godinu i pol, a dugo tek od devet. Moram uspjeti: ne izvući
niti, nego um sačuvati. Za njih dvoje.
Išlo je polako. Al' vremena sam bar imala, iako ja nisam znala koliko mi
ga je ostalo. Izvučene niti motala sam u klupko vezujući jednu nit za
drugu u dugi, tužni konac. Nisam bacala ni najmanji končić. Prionula sam
tome zamišljajući da im štrikam vestice. Njemu plavu, a njoj roza. Čim
bih pred vratima čula svirepe korake koji možda nose malo hrane, ali
možda i smrt, sakrila sam pod jaknu i maramu i klupko i sat.
Rujan je odmicao, granate su padale, stražari su kleli, obroci bivali
sve manji i sve rjeđi i rjeđi. Izvučenih redova bilo sve više. Klupko
bivalo deblje i deblje. Jedna strana je bila gotova. Podrum je bio sve
hladniji. Okrenula sam maramu pa istim poslom krenula sa druge strane.
Ovo je bilo još teže jer su se niti kraj ranije izvučenih redova
izvlačile za onima koje sam sad vukla. Radila sam polako. Dani su
prolazili još polakše. Marama je sad bila „isšpartana“ u kockice. Onda
sam je počela nanovo krpati. Istim „ alatom“. Upredala sam klupko u
izvučene redove. Kukicom na kopči sata izvukla bih konac sa jedne
strane marame, potom ga prstima izvukla, ugurala ga u slijedeću kockicu
prema dolje, pa opet kukicom vadila konac van (kao da vezete goblen ,
ali nemate iglu već samo konac, prste i takvu kopčicu od sata). Ako se
pažljivije zagledate u donji dio marame, vidjet ćete da sam „ pokrpala“
nekih desetak centimetara.
Onda je napravljena razmjena zarobljenika i ja sam kroz nju puštena na
slobodu. Opet su mi povezali oči. Istom ovom maramom sa kojom sam i
odvedena u logor.
& &
& & &
Nema večeri i nema jutra da se ne zahvalim dragom Bogu što imam jastuk,
deku i jorgan. Čak krevet.
Što sam mogla zagrliti i utješiti svoju djecu kad god bi im netko nešto
nažao učinio. Nije bilo ni jednog rođendana da im nisam tortu ispekla.
Dogovori bi počeli i dva mjeseca ranije. Kakvu ćemo; koliku ćemo, u
obliku čega ćemo. Onda smo išli nabavljati namirnice, crtati pozivnice,
smišljati zabavne sadržaje. Iz logora se vratio i njihov tata, pa smo
oboje bdjeli nad svakim njihovim osjećajem.
Dragi Bože, hvala Ti za sve to!