15. ožujka, 2010.
Bušenje rupa
Ako se za ikoji posao može reći da je tipično muški, onda bi se to moglo
reći za bušenje rupa, a o jednoj varijanti ovog posla pisat ću u ovoj
priči. Od kada sam se oženio pa do danas, što svojom voljom, što voljom
drugih, selio sam se sa svojom obitelji sedam puta, a kaže poslovica,
„sedam puta seli jednom gori“. I ne samo da smo sedam puta selili, nego
smo zaista, i jednom gorili.
Iz roditeljske kuće sam tri puta selio. Prvi puta samovoljno, u stan, iz
kojeg sam tu istu kuću adaptirao i vratio se neposredno pred rat nazad u
nju, da bi je ubrzo po drugi puta napuštao, ali ovaj puta ispred
cijevi automatskih pušaka. Odredište je bio logor „Bučije“, pratnja,
namrgođeni i silno umišljeni „ratnici“, dojučerašnji susjedi. Gore je
već bila moja supruga, kao izvidnica, odvedena pred očima našeg
devetogodišnjeg sina, sa strahom i očajem u očima i povezanom maramom
preko njih. Nju su odveli na informativni razgovor, a mene s ostalim
članovima naših obitelji, „su iz bezbedonosnih razloga deporitirali s
linije borbenih dejstava“ u tadašnje Novo Selo, danas Španovica, u kućni
pritvor. Nakon toga, mom bratiću Zlatku i meni, najprije je pokazan
iznutra logor „Bučije“, a nakon toga i „Stara Gradiška“
Kuću nisam vidio slijedećih pet mjeseci, a prvi pogled na nju nakon
izlaska iz zatočeništva bio je s udaljenosti od otprilike 3 kilometra,
bliže se nije moglo. Prizor koji sam tada vidio usjekao mi se u pamćenje
i neću ga zaboraviti do kraja života. Gusti dim kroz koji su se
probijali plameni jezici, sukljao je kroz prozore i odnosio zadnje nade u
povratak , u nastavak nekakvog normalnog života i suživota. Moj dom,
koji mi je pred očima gutao plamen, nastavno sam zamjenio s četiri
podstanarstva pa onda kao trajno rješenje, sadašnja kuća u gradu, koju
smo kupili jer smo izgubili svaku nadu da ćemo se ikada moći vratiti u
tu prvu i najdražu.
Ipak smo se vratili još jednom i to opet svojom voljom. Prestao je rat,
roditelji su se vratili, stariji za 6 godina, skrhani od od bola i tuge,
ali sa željom i odlučnošću da tamo skončaju. Obnovili smo koliko smo
mogli ono što je ostalo, i bili s njima do njihove smrti, a onda nazad u
grad u onu kuću koju smo kupili. Opet smo morali, opet nije bila naša
volja, ali više ne želim pričati što je opet po zlu krenulo, no morali
smo nazad. Sad je dobro, priviknuli smo se i nadamo se da je sa
selidbama završilo.
Ah da, pa ja sam želio pričati o bušenju rupa, a razblebeto sam se ko
kakva baba o sasvim drugim stvarima, no ovo sam htio reći. Gdje god smo
bili, morao sam bušiti rupe u zidu za goblene, uokvirene heklane i
vezene radove i razne druge ukrase koje je moja žena prvo postavljala u
stanu, a onda su se raslagivale vreće s odjećom, obućom i ostalim
kućnim stvarima. Izbušio sam stotine rupa, ne računajući one za viseće
elemente i razne police, i još uvijek fali.
Kako svaki pravi majstor iza sebe ostavlja čisto, i ja sam morao nakon
bušenja čistiti prašinu od maltera i cigle pa sam u početku podmetao
kutiju od cipela, a onda na pod stavljao novine ili najlon, dok jednom
nisam čuo odličnu ideju. Moj prijatelj kojeg su dugo mučili isti
problemi, rješio je taj problem s usisavačem pa mi je pokazao kako se to
radi i ja sam sad sretan čovjek. Istina, i dalje sam ja u obavezi iza
sebe čistiti, ali je to sad puno lakše i brže.
Živjela tehnika.
