Plemke za kalemljenje
Eh što mi jučerašnja subota bila lijepa. A nije počela baš nešto. Jutarnji ritual ispijanja kave, koji može malo šta dovesti u pitanje, pokvarila je dosadna kiša. Gledao sam kroz prozor u nebo pokušavajući primjetiti nagovještaj razilaženja tog sivila iz kojeg je curila ta dosada i učinilo mi se da se to i događa. Raspoloženje mi se počelo vraćati, ipak ćemo Darko i ja ići po mladice jedne posebne vrste krušaka, s kojom ću kalamiti dvije mlade divljake, koje imam u svom voćnjaku. I zaista, nije prošlo ni pola sata, a nebo se razvedrilo, sunce je sjalo punim intenzitetom, baš kao i ja.
Srknuo sam kavu na brzinu, što inače ne radim i bacio se na pripreme za ovaj izlet. Trpao sam u košaru redom sve što sam već otprije isplanirao. Svega po malo od onog što sam ove zime osušio ili dobio od svojih prijatelja, piće za obojicu, već prema afinitetima, vinogradarske škare, vrećice i gumice za spremanje mladica i naravno fotoaparat. Kad je Darko zvao telefonom da pita hoćemo li ići s obzirom na tu kišu koja je padala cijelu noć i do maloprije, ja sam već bio gotov i spremno mu odgovorio: „ja stižem“!
Išli smo mojim autom, jer su putevi bili još raskvašeni i to je mogao savladati samo moj „terenac“ opel Combo iz 1994. Milili smo šumskim putevima, što zbog mokrog i klizavog terena, što zbog moje radoznalosti jer sam tim terenima prvi puta puta prolazio, a Darko mi je, inače strastveni lovac, pokazivao i objašnjavao svaki djelić tog prekrasnog prostora. Pokazivao mi je gdje je čekao srnjaka, gdje jelena , a gdje divlje svinje, gdje je odstrijelio prvog jelena, gdje je napaljeni srnjak, u obrani svoje izabranice, gotovo nasrnuo na njega.
U tom živopisnom razgovoru stigli smo na odredište pa smo nakon parkiranja mog „oldtimera“ krenuli još petstotinjak metara pješice do tog voćnjaka koji se nalazi u jednom napuštenom selu. Selo je napušteno i umrlo kao posljedica nedavnog rata koji se vodio na ovim prostorima, a ovaj voćnjak i pokoja obnovljena kuća je trag života koji je ovdje prije postojao. Nekoliko velikih stabala jabuka, krušaka i šljiva, obnovljena kuća sa zatvorenim žaluzinama na prozorima, okućnica obrasla u korov i nisko raslinje, slika je onog, što je nekad bilo uređeno seosko gazdinstvo.
Pronašli smo krušku i Darko je uzeo škare u ruke te počeo birati najbolje plemke, a usput je meni objašnjavao kako su najbolje plemke takozvani jednogodišnji izboji, jer se bolje primaju. Birali smo plemke različitih debljina kako bi mogli odabrati najbolje u odnosu na osnovu na koju ćemo ih kalemiti, jer debljina plemke (maladice) treba biti što sličnija osnovi, kako bi se kora plemke i osnove bolje spojile. Uzeli smo plemke i sa dvije vrste jabuka, a važno je naglasiti da su sve voćke stare domaće sorte, otporne na bolesti, nezahtjevne u gnojidbi, pogodne za spremanje i nadasve zdrave.
Kada smo završili s tim, Darko me poveo po proplancima i stazama do određenih mjesta koje on koristi kao čeku za divljač ili kao vidikovac. Nisam vjerovao da pejzaž i u ovo doba može biti tako lijep i privlačan i da se može toliko toga lijepog i zanimljivog vidjeti. Jednom kosinom su jurile dvije velike lisice jedna za drugom, na horizontu ispred nas kružila su tri jastreba, tražeći za sebe nekakav zalogaj na zemlji, a ispod nas na proplanku stado ovaca sunčalo je svoja runa i čupkalo prve vlati proljetne trave.
U takvoj idili, na takvom zraku, čari prirode nadjačalo je kruljenje mog želuca i predložim ja da sjednemo i nastavimo uživati u nekim drugim vrednotama, malo prozaičnijim, ali neophodnim za opstanak ljudske vrste. Ni Darko nije pružao otpor po tom pitanju i rasprostrem ja na zemlji neko krzno na kojem ćemo sjediti te izvadih ono što sam napakovao u košaricu. Navalili smo kao da tri dana nismo jeli, sve ne znamo što bi prije, i moram reći da užitak koji smo osjetili ustima nije zaostajao za onim kojeg smo doživjeli očima.
Gotovo sat vremena smo sjedili jeli, pričali, pijuckali i jedva se odlučili krenuti, ali morali smo, jer nas je kod kuće čekao drugi posao, kojeg smo isplanirali, nismo znali da će ovdje biti tako lijepo. No, drugi put ćemo se malo drukčije izorganizirati, nećemo ništa planirati i nećemo se žuriti nazad, a možda povedemo i naše žene.