Orahovac je poznati domaći liker, cijenjen manje ili više, ali kod mene zauzima počasno mjesto. Ovaj kojeg ja radim je pomalo specifičan, a to zato što sam mu htio podići zdravstveni reiting pa sam za zaslađivanje, umjesto šećera  upotrijebio kestenov med. Zašto i kako ga radim saznat ćete u priči koja slijedi.
Jednog davnog ljeta, kad sam bio sasvim mali, možda sam tek u školu pošao, mama me je poslala u posjetu didi i baki. Bio je srpanj ili početak kolvoza i u didinom šljiviku su odlično rodile svakojake voćke, a napose šljive.
Onako rodne, grane su im se savile skoro do zemlje i meni nije bio nikakav problem dohvatiti ih. Bile su to plave šljive i ja sam mislio da je boja dovoljan znak da su one zrele, a to što su malo skupljale usta dok sam ih jeo i dok mi je  lice pravilo razne grimase od njihove kiselosti, nije bio dovoljan razlog da se toga ostavim.
Ne znam koliko sam ih točno pojeo, ali bilo je to više komada.  Kada sam zadovoljio svoju želju otišao sam u kuću i napio se vode.
Nije prošlo dugo vremena do trenutka kada je u mom želucu počela oluja. Zlokono kruljenje je  preraslo u nepodnošljive bolove, grčeve i mučninu. Ja sam pozelenio od muke, derao sam se kao vol, a baka je skoro doživjela živčani slom od straha.
Na jedvite jade su iz mene isčupali podatak o čemu se zapravo radi pa kad sam im rekao da me boli trbuh, onda je nastavljeno cijeđenje podataka o tome što sam zadnje jeo, pio i šta ja znam šta su me sve ispitivali.
Kad sam im rekao da sam se najeo šljiva iz šljivika, baka jurnu u špajz i donese neku bocu, brzo nađe čašicu i drhtavim rukama natoči punu čašicu nečega pa drekne - „Popij ovo, i to sve. Odmah!“
Gutnuo sam koliko sam mogao i bilo je to nešto strašno gorko i prilično ljuto pa nisam mogao odjednom sve iskapiti pa baka ponovo drekne – „Sve“ i ja drmnem i ostatak.
I tako dok je ta gungula trajala i dok sam sjedio nagnute glave nad nekim lavorom, koji mi je podmetnut za slučaj da povratim, meni je polako bivalo sve bolje i za desetak minuta prestali su grčevi, mučnina i sve zlo koje me snašlo.
Nekoliko godina kasnije saznao sam kakav je to „lijek“ bio. Mi ga zovemo orahovac, a to je zapravo alkoholna tiktura od zelenih oraha.
I ja naravno spravljam tu tinkturu, ali samo jednu litru godišnje jer to se pije samo u krajnjoj nuždi. Međutim napravio sam ja i poboljšanu verziju toga, onu koju se može popiti i uživati u tome. Napravio sam liker „Orahovac“.
U nastavku ću napisati recept za spravljanje jednog i drugog napitka.
Tinktura:
Sredinom lipnja kad plod orasa dobije konačnu veličinu, ali je još uvjek mekan, naberem 30-tak komada isčetvorim ih i stavim u „dunst flašu“ od 3 l pa zalijem s voćnom rakijom jačine nekih 50-tak % i to ostavim na suncu ili drugom toplom mjestu 15 dana. Nakon toga ocjedim orase i odlijem željenu količinu za tinkturu, dobro začepim i odložim na tamno mjesto. Ta tinktura se upotrebljava kad je situacija slična onoj u kojoj sam već bio. Ostatak služi za spravljanje likera.
Liker:
Na jednu litru tinkture dodajem 1/2 kg kestenovog meda  i ostavim da stoji slijedećih deset dana, mješajući to 2-3 puta dnevno. U to se može po želji dodavati još nekih dodataka, a ja stavljam nekoliko štapića cimeta. Ukoliko je liker za nekoga još uvjek previše gorak, može se dodati još malo meda, ali treba paziti da ne bude previše meda pa da se ne može sav otopiti. Nadalje, ako je liker po količini alkohola prejak, može se dodati malo destilirane vode. Liker je odličan za piće, a izvanredno blagotvorno djeluje na probavni trakt. Osobno dokazano. Doziranje po potrebi, ali preporučljivo je „štamplić“ natašte, više ne treba. Nazdravlje.  

 

 

20. lipnja 2011. godine

 

Liker od zelenih oraha- drugo iskustvo

Jedna od dvije čaše na gornjoj slici svako jutro natašte pripada  meni, pa evo da čujete i moje iskustvo.
Kad sam kao školarka stanovala  u velikom gradu, moja gazdarica je bila od mene starija ravno pola stoljeća.
Preda mnom je bio cijeli život u svom najljepšem ,najduljem i najbogatijem izdanju. I zdrav duh u još zdravijem, mladom tijelu.
A ona je prije svakog ručka popila neku travaricu.
 - Za želudac, govorila je s vidnom nelagodom svaki puta kada se vraćala iz svoje „ špajze“. Ne radi mi probava.
 - Alkoholičarka, mislila sam u sebi. Tko zna koliko popije dok sam ja u školi?!
                                        & & & & & & & & & &
I onda prošlo pola stoljeća. Moja gazdarica davno umrla. A meni ne radi želudac. Jela ili ne jela, uvijek isti osjećaj: kao da danima  stoji u meni sve što sam pojela davno. Ne osjećam glad, ali ni sitost. I,nema toga što bih ja baš posebno zaželjela pojesti. Ili što mi je baš posebno fino i ukusno.
I nije to bilo sve. Osjećala sam na želucu neku „fleku“ veličine dlana.Koja grize.
– Kao vrag, govorila bi davno moja gazdarica. I onda pravi žgaravicu.
                                      & & & & & & & & & &
U proteklih pola stoljeća ja nikad, baš nikad, zaista nikad u životu nisam pila akohol.
No, popio bi čovjek i mišomora, kad ti želudac najednom postane središte života.
- Je l' radi ? Zašto opet ne radi? A grize. A od čega grize kad ništa jela nisam?
Naravno da ne treba piti mišomor. Ali, štamplić likera od zelenih oraha ujutro i natašte, provjereno pokreće probavu, „ krpa  fleku“ koja grize i uklanja žgaravicu. Vjerujte. Uostalom, probajte.
To je prvo što ja ujutro stavim u usta. Pijem polako. Njamanjim mogućim gutljajima. Kako tekućina dolazi u želudac, tako se odmah osjeti njena blagotvornost.  Kao da ga najprije očisti, dezinficira . Slijedeći je osjećaj da se taj želudac pokrenuo, da reagira.A nakon samo nekoliko dana nestat će i gastritisa.
                                 & & & & & & & & & &
Ne znam koliko imate godina. A o tome zavisi i kako ćete tumačiti ovaj moj tekst. Ovo je moje iskustvo. Željela sam ga prenijeti svima  koji imaju slične probleme . Da si i oni pomognu.
Već sam pisala da su iza mene tri operacije. I tri totalne anestezije. I tri reza iza tri operacije. I tri ožiljka od tri operacije. Nož riješi jedan problem, a napravi tri druga.Najmanje tri.
Nisam više ni  premlada, ni prezdrava.  Stalno nešto zaboli. Mogla bih svaki mjesec ići na neku operaciju.
Ne želim. I , ne daj, Bože, ne znam ni kako bih. Živo se sjećam i one prve, a kamoli ne onih kasnijih.
Stoga, treba se čuvati. Svakodnevno  malo pripomoći svome tijelu. Nečim odmijeniti ono što je baš „zaškripalo“. Liker od zelenih oraha, ali i još mnoge druge biljke, čajevi, pripravci, su upravo ta pomoć koja , ako ne sprečava, a ono sigurno maksimalno odgađa i odlaske liječniku i bolne operacije ,koje bole još dugo, dugo nakon što liječnici kažu kako je operacija  uspjela i kako su jako zadovoljni našim oporavkom.