04. svibnja, 2010.

Govore kako je ova godina, kao i prošla, godina recesije i posvemašnje krize i da nam se crno piše, i kako nismo daleko od situacije u kojoj se našla Grčka. Sindikati organiziraju prosvjede po cijeloj Hvatskoj s ciljem da ljudima pojasne situaciju i da im kažu da su siromašni, gladni, obespravaljneni, bez ikakve prespektive i da će im sutra biti još sto puta gore. Svatko radi svoj posao, a njihov je da šire defetizam, beznađe i očaj, a ljudi će slušati ili ne, i dok ima onih koji će ih slušati, dotle će oni i postojati. Sve je to tržište.
I zamislite vi sad ovo, mi u tako nabrijanoj atmosferi, odlučili održati naše tradicionalno godišnje slavlje, odnosno druženje s rođacima i prijateljima. Bojeći se javne kritike glede naše socijalne neosjetljivosti, odlučismo čitavu organizaciju obaviti u strogoj tajnosti i konspiraciji.
Pozivanje gostiju je započeto s grčem, bojali smo se da će nam predbaciti rastrošnost, da će se solidarizirati s „gladnom Hrvatskom“ i da ćemo doživjeti fijasko u odazivu. I gotovo da se fijasko dogodio, ali ne zbog navedenih razloga, već zbog sasvim drugih stvari.
Naime, naše se slavlje tradicionalno održava prve subote u svibnju i ta činjenica nije uzrokovala nikakve probleme do ove godine, kada je na subotu padao državni praznik  „1. Svibanj“.
Već kod prvih kontakata s našim gostima počeli smo primjećivati ozbiljne probleme, a oni su bili otprilike ovako formulirani: „Joj, pa mi smo već dogovorili roštiljanje s prijateljima“, ili „E, čuj, baš mi je žao, ali moram ići kod prijana, peče janjca“ ili, „Pa jel´ to ovu subotu? Pa mi ti idemo svi u svatove kod Ivinog sina“.
Dvije trećine gostiju nije moglo doći na naše slavlje zbog nekog drugog slavlja. Ja sam bio zgranut, ali i osokoljen činjenicom da nisam jedini „društveno neosjetljivi element“  pa sam pod hitno promjenio termin sa subote na nedjelju i obnovio pozivanje, ali sad javno i transparentno. Sve je ispalo kako treba i svi smo bili zadovoljni rješenjem problema, a posebno mi kao domaćini, jer bi nama osobito teško palo da je stvar propala.
Zapravo naše uživanje počinje znatno ranije od samog dana održavanja tog slavlja i ne prestaje ispraćanjem zadnjih gostiju. Mi smo u tom filmu najmanje deset dana prije i dva-tri dana poslije samog događaja pa je onda jasno zašto je nama do toga toliko stalo.
Čitav taj posao podjeljen je u nekoliko faza i onda moja žena i ja, sukladno vlastitim sposobnostim, afinitetima i znanjima,  među sobom podjelimo resore i zabava počinje. Govoreći filmskim jezikom, moja žena je scenarist i režiser tog događaja, a ja tehnički realizator.
Ali zbog nedostatka žive sile, pored ovih umnih poslova, moraju se obaviti i mnogo prozaičnije stvari pa tako režiser mora peći kolače, prati prozore, vješati "firange"..., a tehnički realizator mora peći pečenicu, kuhati paprikaš od divljači, obaviti sve moguće kupovine i nabavke, i kad se mora, popiti gemišt s ljudima.
No, usprkos svoj našoj vrednoći, pameti i sposobnostima, ovaj događaj ne bi mogli obaviti bez pomoći naših gostiju.
Da vrsni  glazbeni menadžer Marijan, nije svoje sposobnosti stavio u funkciju uspjeha ovog događaja, onda bi čitavo društvo bilo uskraćeno za  neponovljive glazbene bravure, lokalne mega zvijezde, harmonikaškog virtuoza, legendarnog Damira Mraza.

 

 

 

Da moj prijatelj Darko nije tako dobar lovac, ali  i da on i njegova obitelj od svojih usta nisu otkinuli nekoliko kilograma divljači te ih donirali za zajedničku stvar, pitanje je kako bi izgledao meni, mada je potpuno izvjesno da paprikaša ne bi bilo.  
Osim tog doprinosa, Darko je odigrao važnu ulogu i na glazbenom polju, gdje je zajedno s već spomenutim Mrazom bio osnivač povjesnog "benda" pod nazivom „Mi imamos mnogos problemos“. Sastav je osnovan samo s jedinim ciljem, zabavljanja gostiju na našem slavlju pa su stoga sva izvođačka prava nama poklonjena. Zauvijek. Svi smo im na tome beskrajno zahvalni.

 

 

 

Da prijatelj Vinko nije obišao pet sela u potrazi za kvalitetnim odojkom i janjcem, ne bi gosti onako lizali prste, no to ima i drugu stranu, možda bi svega više ostalo, ovako smo jedva nastrugali za doručak drugi dan. Da mi nije i jedno i drugo zaklao i stavio na ražanj, a janje i ispekao i isjekao, ne znam što bih učinio. Ali dobro, on je ovo ionako sve radio da ubije dosadu, jer njega ubi kad nema šta raditi. Ovo mu je samo popunilo vrijeme između sjetve kukuruza, prihrane zobi, izrade drva za grijanje, namirivanja blaga... i zato je on strašno zahvalan ovakvim nametnicima kao što sam ja, jer mi mu obogaćujemo životni sadržaj i on jednostavno ne zna kako bi bez nas. Srećom ima nas dosta.

 

 

 

Ma dobro, i mi smo nešto radili. Mi smo smišljali igre. I tako kad se pojelo ovo što su drugi omogućili, kad smo to malo zalili i kad je prošao prvi nastup našeg "benda", došlo je naše vrijeme. Počela je nagradna igra, takozvana slatka tombola.

 

 

 

Bio je to pun pogodak. Većina prisutnih se odlično zabavljala i igrala s nama. Trganje kolačića, koji su predstavljali srećku i traženje dugmića u njima, bio je vrlo simpatičan prizor, a proglašenje pobjednika dodatno je podiglo štimung i raspoloženje. Povici „nezadovoljnika“ koji se čuju kod svake tombole, „Ma sve je to namješteno“, dalo je ovoj igri neophodnu dozu simpatičnosti i šaljivosti. Službeno nije zaprimljena niti jedna žalba glede regularnosti i to nas kao organizatore jako veseli.

 

 

 

Nagrade za ovu nagradnu igru su bili suveniri koje je izradila moja žena, a dodanu vrijednost su dobili u obliku krutih i tekućih specijaliteta moje izrade. Dobitnici su izgledali zadovoljni s nagradama, ili su samo dobro glumili ushićenje, ali su u svakom slučaju pokazali da se znaju igrati i to je najvažnije.

 

 

 

  Po istom principu je održana i tombola za djecu, za našeg Franka i Barbaru. Oni su osvojili svaki po loptu i mislim da su se oni zaista veselili, uostalom, djeca su iskrena i uglavnog ne glume, s njima si odmah na čisto.

 

 

 

Ovogodišnje slavlje je imalo međunarodni karakter. Zdena i Dragi su poveli sa sobom svojeg gosta, čistokrvnog Nijemca. Sipatični starčić u početku je razgovarao samo s njima, jer se od nas nitko nije usudio, s obzirom da nitko ne zna beknuti njemački. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, i kako se povećavao broj praznih boca, dobivali smo nekakvo nadahnuće i počeli sve bolje pričati i razumjevati. Nama je išao sve bolje njemački, a njemu hrvatski, no istina je da su nas od te spike boljele i ruke i noge. Posebno smješno je izgledalo ono kimanje glavom i smješkanje koje je trebalo značiti kako smo sve razumjeli, a zapravo smo lupetali bez blage veze, tek toliko da se priča.

 

 

 

E, da, pade mi na pamet ona izreka, „Na mladima svijet ostaje“  i u ovoj prilici je potvrđena njena ispravnost. Mi stariji svakojakog belaja izmislimo i napravimo, a onda kad dođe stani-pani, kad treba zapeti, onda, `ajde mladi.
Tako je bilo i ovaj puta. Mi smo sve lijepo smislili. Brdo ljudi napozvali, jelovnik odredili, igranje osmislili i onda se zblenuli i zapitali jedan drugog: „Pa tko će za njih sve poservirat stolove, tko će ih poslužiti, piće nanijeti, suđe oprati za drugu rundu...

 Mali Ćoškić je daleko i zbog toga, ali i zbog prirode posla kojeg obavlja nije mogao doći, Mala Ladica ima ispit dva dana kasnije pa je i ona otpala.

I pade nam na pamet spasonosna ideja. Pa mi imamo nećake Andreju i Tinu, ma krasna dijeca, zapravo prekrasni mladi ljudi. Pomislili smo, oni bi nas mogli spasiti, a imaju oni i izabranike srca svoga, koji su također prakrasni mladi ljudi pa ta ekipa može svijet okrenuti, zaključismo mi i zamolimo ih za uslugu.

 

 

 

Prihvatili su to s neskrivenim oduševljenjem i opravdali naše povjerenje. Obavili su zadatak perfektno, sve su nas zadivili i zadužili i ja sam im obećao odužiti se. Obećao sam im da ću ih pozvati i na slijedeća slavlja da se ponovo iskažu. Prihvatili su naravno, pa tko bi odbio privilegiju pomoći svome uji i ujnici.

 

 

 

I došao je kraj ovom lijepom druženju. On je bio u muškom ozračju, jer žene nisu mogle dočekati zadnju "putnu" pa su odšetale svojim kućama koji sat ranije. Ipak je došla i ta zadnja putna i zadnja pjesma za ovu godinu i onda razlaz. Ne znam koliko je bilo sati.

 

 

 

Jutarnju kavu u ponedjeljak smo započeli prepričavanjem jučerašnjeg dana, a nastavili i završili s planovima za slijedeće slavlje.
Druga nedjelja u svibnju 2011.
Ako dragi Bog da!