22. listopada 2010. godine

Moji   svatovi  -  zadnji   nastavak 

Slikar se nije dao smesti. On je tu. Aparat je tu. Vrijeme je novac i on nije mogao čekati da mi nađemo svoje pogubljene svatove. I kakva je to priča o zdjelama. Kao da je on naivan. Ili dijete.
- Znala sam ja, govorila je kasnije moja svekrva. Samo su se njeni ponatrćivali pred slikara. A nas 'ko šiša. I kakva je to glupa priča o zdjelama?! To je sigurno njena mater izmislila. K'o da je moja sestra luda.

Kad smo došli u dom, svatovi su se već uveliko zabavljali. Neki su jeli predjelo i kolače; neki su plesali, a neki su se već i dobrano ponapili.
Jedni rođaci sa muževe strane sreli nas na izlazu, rekli da se od nas tako nešto ni u snu nisu nadali. I jesu oni zaslužili da se baš njih stavi uz sama vrata, i da im se zadnjima jelo donosi? I to još hladno. I neka si upamtimo da nam više nikad u svatove neće doći, a...., i ovo, bome, što su nam donijeli i od svojih usta otkinuli, nose si bome nazad jer mi to nismo zaslužili, samo ranije nisu znali kakvi smo.

Nije bilo nikoga da nas najavi. Glazba nije prekidala započetu polku i nije svirala tuš za naš ulazak u salu. Prolazili smo dvoranom smičući se, sad pred jednim, sad pred drugim parom.
- Večera je krenula bez očenaša, čupala je moja svekrva kosu sa glave.
- A, prijo, k'oda će Bog umjesto njih raditi?! Nek rade i šparaju, pa će svega imati. Eto, kako smo, rećimo, ja i moj muž.....
– O, jaka vam imanja!, odvali moja svekrva. To malo novčića što ste dali za te nesretne svatove. Ni svoje rakije niste imali.
                                 & & & & & & & & & &
Kolača je bilo malo.
Poklona još manje.
Moja mama je rekla da je sve pokrala prija i dabogda je taj njen Bog kaznio. Najbolje po jeziku.
Moja svekrva je rekla da je to njoj nešto čudno da se toliko malo dobilo, da je ona vidjela da svi u autu  imaju nešto zapakovano, pogotovo njena rodbina, koja na njoj sigurno ne bi škrtarila.
A sad nema?!?
                              & & & & & & & & & &
Ujutro su svi otišli svojim kućama. U svojim autima. Nas dvoje smo, sad se više i ne sjećam zašto, ostali zadnji , pa smo mi zaključali dom. Muževog auta nije bilo ispred doma. Kasnije smo čuli da se s njim kući odvezla muževa sestra iz Kanade. Do muževe kuće je bilo daleko ići pješice. Još po kiši.
A i šta ćemo tamo?
U jednoj sobi su spavali moji svekar i svekrva, a u drugoj muževa sestra iz Kanade. U dnevnom boravku su još bili stolovi od svatova.
Pa smo krenuli do mojih. Pješice. Po kiši. Bez kišobrana. Noseći  ključeve od doma.
U jednoj sobi su spavali tatini rođaci iz Rijeke. U drugoj sobi su spavali mamini rođaci iz Osijeka. U boravku su spavali mamini rođaci iz Njemačke.
Mojih nije bilo. Oni su, navodno, „ još prije tog cirkusa „odvukli neke stare madrace na tavan.
Za nas dvoje nitko nije pitao. Ni primijetio da nas nema. Ni se sjetio da nemamo kišobrana. Ni auta. I da bismo i mi negdje legli.
                                         & & & & & & & & & &
U svibnju iduće godine imat ćemo trideset godina braka.
Bilo nam je svakako. Sjedali smo u auto znajući da nema goriva do tamo kamo smo krenuli.
Na prozorima su nam visjele zavjese koje drugima više nisu bile dobre, pa su ih dali nama.
Naši kreveti su zapravo bili tuđi kreveti. Mi smo ih samo prefarbali i issunčali madrace. Bili smo u logoru.  Gorjela nam je kuća. Propadali poslovi.

Samo je ljubav bila naša. Uvijek cijela, velika i čista. Iskrena i bezuvjetna. Vječna.
Osjećali smo Božji blagoslov. I dijelili ga sa drugima. Oko nas je uvijek bilo ljudi. Kao da su ga i oni (Božji blagoslov) osjećali uz nas. Kad nije bilo krova, jeli smo pod orahom. Kad nije bilo za bor, kitili smo borovu granu. Kad su nam isključili struju, pričali smo djeci priče. Dok nismo kupili bojler, grijali smo vodu u „veš loncu „ . I uvijek, i uvijek, i uvijek se jako, jako voljeli.  Do danas.
( Kraj priče )  

16. listopada 2010. godine

Moji   svatovi  -  Crkveno   vjenčanje

U crkvi je bio veličanstven mir. Nije me uveo tata. Ostao je vani. Da ga ne izbace iz partije.
Mama je ušla da vidi tu nepotrebnu cirkusijadu i kič paradu.
Nije ušao ni vjenčani kum  sa muževe strane. Da mu starca ne izbace iz partije jer, bez starca partijca crno bi se pisalo i kumu sa muževe strane. Pa  stao pod obližnji bor. Kao, on baš ovuda slučajno prolazio.....
- Rekla sam mu, šmrcala je moja, sada već svekrva.Uzmi, sine, našeg Pepu za kuma. On ti sve sakramente ima, a i kupit će ti vešmašinu. Al' ne, on ne sluša. Hoće kolegu s posla. Evo ti sad kolege. Ni ženu si nije doveo, k'o da smo mi kužni zato što u Boga vjerujemo.
Prilazila sam  oltaru skrušeno i ponizno.
– Tužna je, reče moja mama. 
– Ljuta je, reče moja svekrva.

Crkveno vjenčanje je bilo tiho i dostojanstveno. Tu su se ljudi bojali Boga, pa uvukli jezike. A  oni koji se nisu bojali Boga, ostali pred crkvom, zajedno sa svojim jezicima, pa opet bilo dobro.
Tako smo se tog prekrasnog 2. svibnja 1981. godine vjenčali i u crkvi.
– K'o zadnji seljaci, govorila je većina moje rodbine.
 - Neka, to je baš romantično, govorio je onaj manji ostatak opet moje rodbine.
– A, hvala ti dragi , Bože, i na tome, govorila je većina muževe rodbine.
– Ma da, koga si je izabrao, moglo je i gore proći.

 Onda smo se u svatovskoj koloni  vozili najprije do moje kuće.
– Je l' ti to vidiš?! Već je glavna, ljutila se moja svekrva.
– Pa prvo po gradu, rekla je ponosno moja mama.
Od moje je kuće kolona krenula prema kući moga muža.
 – Na selo, rekla je posprdno moja mama.
- Mi bar nismo gladni, odvratila je bijesno  moja svekrva.
Od njih je trubeća svatovska kolona krenula opet prema  gradu. Na slikanje. Negdje na pola puta, jedan  zeleni  wartburg  upali desni žmigavac i skrene u pobočnu ulicu. Cijela kolona iza njega učini isto. Tako se više nego pola mojih svatova odvezlo pred kuću svekrvine sestre (to je ona čije pohanje nije krvavo oko kosti  k'o od moje mame).
 A ova išla po još neke zdjele. (Prisjele joj da Bog da, rekla bih ja, makar ovako u zagradi, a'l  sada  je to već bila i moja tetka, pa neću .)
- Ma namjerno se izdvojila, govorila je kasnije moja mama. Samo da svatovi vide kako je  ona važna. Šta misliš?! Ona mora  i iz svatova juriti po poslu. Da je bila čemu, odnijela bi te zdjele u dom još prije tjedan dana, k'o ja.
Mi sa početka kolone došli na slikanje, a ovi drugi pričekali da se uzmu te prevažne zdjele, pa opet za muževom tetkom i njenim zelenim wartburgom otišli ravno u društveni dom gdje su trebali biti svatovi. 
– Pa šta? S mladencima ili bez njih.  Važno da se stiglo.
( Na žalost, nastavit će se  )

8. listopada 2010. godine

Moji   svatovi - Kod   matičara 

Matični ured je bio prekrasan.
- Šta tu ima biti prekrasno?, zapitala je moja mama.
Na prozorima divni bordocrveni zastori....
- Puni stoljetne prašine, nadovezala se moja mama. 
- Crveni oni i sva im familija, pa nas u crveno i doveli. Oni u zvijezdu vjeruju, kukavna nam majka , zavapi moja svekrva, k'o tiho, al' da se ipak čuje. O moj , Bože, nastavi uzdišući, pa zar sam tako velika grešnica bila?!
I  matične stolice bile prekrasne, presvučene u  bordocrveni pliš.
- Masan od ruku svih budala, koji su kroz njega prošli, pa se pokajali već nakon tjedan dana, nastavi moja mama, sad i ona uz neke uzdahe. Valjda vidjela od moje buduće svekrve.
A za mladence je bio jedan prekrasan bordocrveni dvosjed.

Ja i moj budući muž smo izgledali baš kako treba. U tim mladim godinama nije bilo na nama ni grama viška. Ja još skoro bila i omršava.
No, kad  smo sjeli, dvosjed najprije krcnu, a onda do samog poda propade cijelo sjedište, zajedno sa nama mladencima.
Baš nas dvoje. Ni nekih dvoje prije nas. Ni nekih dvoje poslije nas. Nego baš nas dvoje.
- Tako vam i treba, naskoči odmah moja buduća svekrva. Kraj crkve se provesti, uh.....! Eto vam vašeg matičnog. Ni on vam ne daje blagoslov.
Kum Ljuba u drugom redu samo značajno obrisa neku šmuljavu suzu u oku.
 – Ma šta je briše?!, pomislim ljuto. Taman je tu trebala biti njena Gordana. Ta bi propala do podruma.
Netko od naše rodbine zaključi da je to možda zato što smo oboje sjeli.
- Pa ,majmune, kako će nego oboje ?,hitro mu objasni netko drugi iz naše rodbine.
Brzo se nas dvoje podigosmo.
Tu se uzmuvao i matičar. Kao, neka nam se daju neke dvije stolice.
Al' nema stolica. Sve zauzete. Nitko se sa njih ne diže.
– Neka se iz neke druge prostorije donesu dvije stolice, naredi matičar gledajući neodređeno u naše svatove, koji su sjedili iza nas.
Nitko ni makac.
Onda nas dvoje preuzmemo stvar u svoje ruke i objasnimo matičaru da mi , zapravo, ni ne volimo sjediti na vjenčanju, da nam skoro i drago što smo propali, da se puno bolje osjećamo stojeći, jer sada  puno bolje vidimo (čika) matičara .

Svi naši rođaci i prijatelji  s olakšanjem  još bolje namjeste  svoje stražnjice u prekrasnim bordocrvenim stolicama, sretni što ne moraju ustati i dati nam svoju stolicu.
Tako sam ja  2. svibnja  te prekrasne 1981. godine ušla u brak čvrsto stojeći na zemlji i na svojim nogama. 

3. listopada 2010. godine

Moji   svatovi - Ipak   su   došli

Ali sa dobar sat zakašnjenja. Moj budući muž morao ići u susjedni grad po moj vjenčani puket. Zapravo, puketić. Kod rodice moje buduće svekrve. A rodica ga zaboravila napraviti. Pa još u jedan zatvorila cvjećarnu jer je bila subota. A  moj budući muž došao u dva. Pa je onda morao ići  njenoj kući, dovesti rodicu u cvjećarnu, pa dok je ona onda napravila puket. Zapravo puketić. Pa onda, dok je moj budući muž platio puket (zapravo puketić), morao je još odvesti rodicu kući. I dok se on onda sa puketom, zapravo puketićem, vratio kući, zakasnio dobar sat. 

Dok je onda moja buduća svekrva u svemu tome vidjela nebesku poruku, (jer ne bi inače njena rodica zaboravila napraviti puket. One su od mladosti dobre bile.), već to dragi Bog poručuje da tu vezu ne odobrava i kako ja nisam za njenog sina, a što ona  već odavno zna i govori, i da još uvijek nije kasno da se moj budući muž opameti i da posluša svoju majku, koja bi mu oči svoje dala i koja živi za njega i kojoj je njegova sreća najvažnija na svijetu, i da je dovoljno da se svatove samo okrene prema kum Ljubinoj kući. Svatovi ionako ne znaju tko je mlada i njima je jedino bitno da ima mesine, a Gordana bi se za tili čas obukla. Sigurno ima kakvu bijelu haljinu u ormaru. Danas ionako nose na vjenčanja i kratke i dugačke vjenčanice. I dok se onda moj budući muž ponovo naljutio na moju buduću svekrvu i pitao misli li ona ikad prestati s tim, bilo već skoro pola pet kad su došli.

                            & & & & & & & & & &&&&&&&
 - Zbog toga se toliko kasnilo?!, poviče moja mama pokazujući na puket. Zapravo puketić. Takva tri cvjetića sam ti mogla i ja kupiti. Kad već nisu htjeli kupiti vjenčanicu, mogli su  makar pošten puket kupiti. A  njegova mater se onoliko izveličavala da je običaj, da će oni puket.....
- Ma baš je prekrasan puket, ustvrdila sam ja. Ja sam oduvijek željela mali puket za vjenčanje. A vidi, čak je i kiša prestala. To je neki znak.
- Je, znak je da se dobrano ispadala, pa je zato stala, odvrati moja mama.

                          &&&&&&&&&&&&&&&&&&&&
Kako se dosta kasnilo, nije bilo vremena za neke ceremonije. Moja mama je svirala i pjevala da se zna da su svatovi, a ne sprovod, ja sam bila obučena i mogli smo krenuti.
Tu mojoj mami priđe ona krmačetina od njene sestre i strogo će na nju da nek prestane svirati i pjevati dok joj dijete izlazi iz dvorišta jer će još oni njegovi pomisliti da sam ja tko zna kakva  cura kad nitko za mnom ne plače.
– Plači ti, izdere se na nju moja mama. Ionako si se uvijek pravila pametnija od mene. Nisam ja robot: sad sviraj, sad plači. Kako se dami prohtije.
Dok sam sjedala u auto za mladence još sam čula  da je mojoj mami odavno dosta  moje tetke sa mamine strane, da se tetka  uvijek pravila glavnom, al 'da sada bome ne može biti po njenom i da  sada moja mama udaje kćer, a ne tetka i da se tetka nema šta miješati i mojoj mami suflirati hoće li ona plakati za svojim djetetom ili će pjevati, jer je ona, moja mama othranila svoje dijete, a ne tetka. I to krvavo othranila. I još krvavije otškolovala. ..........

1.listopada 2010.

Moji   svatovi - Vrijeme   liječi   sve   rane

  
Čokoladnu fleku na mojoj vjenčanoj haljini oprala je moja mama, kojoj je život bio sve samo ne bajka, i koja cijeli život vuče i rinta za sve nas, a nitko joj ni hvala ne kaže i koja, da se za zelen bor uhvati, i on bi se osušio, kakve je ona sreće, i koja se samo pitala što će joj se još taj dan desiti, kao da nema tog cirkusa već preko glave.
- Samo me zanima kako ćeš se ti, danas-sutra o familiji brinuti kad si ni haljinu ne možeš obući, a da ne napraviš neku štetu.

Prošlo već dva, a mladoženjini se ne čuju.
Iza pola tri evo ti tatine sestre. U jednoj ruci nosi pečenu tortu, a u drugoj plastičnu posudu sa filom.
 - Kad bi mi samo dali jedan veći nož, brzo ću je nafilovati, reče moja tetka sa tatine strane i krene prema meni.
- Ne prilazi, cikne moja mama. Sad sam jednu fleku sa nje teško oprala.
Ipak joj dade neki nož da "namrlja tu svoju tortu, kad je već nije bila kadra kod svoje kuće završiti, pa ćemo je sada svi ovdje morati obilaziti, mada nam ta torta nije ni trebala, nit smo na nju računali jer smo mi sebi kolače napravili i kud bi moja mama došla da je ona čekala na tu tortu".

Ni u tri sata mladoženjinih još nema.
- Znala sam ja da se od njih može svašta očekivati. Sad ovoliki krvavi trošak,a  mladoženje nema. I sramota. I šta će ljudi reći. Mene bogami, nikad nisu imali zašta ogovarati! A vidi sad?
 - Ma smiri se, ženo, doći će, govorio je moj tata. Možda su okasnili zbog nevremena. Pa vidiš kakvo je zlo vani. Spojilo se nebo i zemlja  od grmljavine i oluje.
- Vraga će crnog doći. Da su mislili doći, već bi došli. Imaju valjda kišobrane. Jesi ti lud, ili si slijep? Je l' ti vidiš koliko ima sati.
Ma to je sve ona njegova mater.....znala sam ja čim sam je vidjela. A i pričali su meni ljudi da onom svom traži curu iz njihovog sela. A ti si glupan govorio :

- Fini ljudi, pošteni ljudi. Evo ti sad  i njihove finoće i njihovog poštenja!
Joj, jadna ja, da bar ova moja nije tu prokletu haljinu zaflekala! Mogli smo je vratiti. Ili preprodati. Joj, šta sam ja jadna Bogu zgriješila da me ovako kažnjava?!, zapomagala je moja mama.
Suze su mi bile spremne k'o zapeta puška, ali su se bojale moje mame ako padnu na haljinu.
Kazaljke na satu su išle, išle....
Onda je u kuću skoro utrčala ona krmača od mamine sestre.
- Pa šta je ovo?! Jesu to svatovi ili sprovod, podvikne ona, onda odmah i podvrisne, pa započe neku glupu pjesmu, prinoseći mojoj mami harmoniku.
Moja mama svira harmoniku, ali amaterski jer njeni roditelji nisu imali novaca da je školuju, a bome, i ovaj Njen baš ne voli da ona svira.
Mama ipak prihvati harmoniku, valjda da se i sama malo smiri, pa da će pratiti  svoju sestru, „ iako je nju skoro nemoguće pratiti jer ona sluha nema, ali joj to njihovi mama i tata nikad nisu htjeli reći da ne bude ljubomorna na moju mamu, pa ona tako zjače cijeli život k'o da je najpametnija, a moja sirota mama neka to onda kako zna prati sa harmonikom„.
– Ma nije trebala svirati. Ako mladoženja stvarno ne dođe, bit će još veća sramota što se tu čuje svirka, reče tatina sestra koja je, zbog ove izvanredne situacije, odustala od završavanja svoje torte jer....kako je vidjeti, torta ionako neće trebati.
Meni su prišli mamini rođaci iz Osijeka. Baš kod njih bio nedavno takav slučaj da mladoženja nije došao. Ta se mladenka nabrzo udala za jednog drugog i bila sa njim sto puta, ma zapravo, tisuću puta sretnija nego što bi bila sa onim koji joj nije došao.
Nešto slično bilo i u Rijeci, potvrdiše tatini rođaci iz Rijeke. I ta mladenka iz Rijeke kaže da je presretna sa ovim sa kojim je sada. Imaju i dvoje preslatke djece. A njegova mama, ma sve joj kupuje i ne zna šta bi joj dala.....
- Ma, dijete, vrijeme liječi sve rane, reče moj tata  i sažalno me primi za ruku. Nek mu bude ta Gordana, a mi ćemo tebi naći pravog dečka, nastavi moj tata kojemu je očito netko uz put dao čašicu rakije.Ili ju je uzeo sam od muke što se ova njegova opet dograbila harmonike .
( nastavit će se )

19. rujna 2010. godine

Moji   svatovi  -  Frizura  

Došao nekako i taj  dan. Znala sam , osjećala sam da će on biti prekrasan. Danas ću sigurno dobiti i taj prsten. I neću biti tužna ako ne bude u crnoj plišanoj kutijici. A, kutijica k'o kutijica; ionako bih ga danas izvadila iz kutijice. Važno je da svatovi nisu otkazani i da nije oženio Gordanu.
Vani je pljuštala prekrasna kiša. Po kući je već bila prekrasna gužva, kako i priliči uoči svatova.  Prethodne smo noći ispekli puno kolača. Tatina je sestra rekla da će kod svoje kuće ispeći tortu .
-'Ajde nešto pametno i od nje, rekla je moja mama.
Iz kuće su najprije izašli gosti iz Rijeke i odvezli se u grad u svojoj svjetloplavoj škodi. Nabrzo otišli  u grad i gosti iz Osijeka u svom bijelom tristaću. Zadnji otišli gosti iz Njemačke u svom starom mercedesu. Al' ipak mercedesu.
–'Ajde, hvala dragom Bogu da se već jednom  odvukoše nekud.  Ne zna sva'ko ni u gostima biti. Izađi, brate, malo, da domaćini  odahnu, ljutila se moja mama, noseći prema meni  veliku plastičnu vanu punu salate za pranje.
– Ali, mama, pa i ja moram ići na frizuru ?!  'Ajd me prebaci do grada!
- Pa šta si ti do sada čekala?, uzrujano će moja  mama. Tri auta su ti malo čas iz kuće izašla, a sad da te ja vozim.  Šta ne misliš tom svojom glavom ? Kako ćeš danas-sutra o familiji misliti?!
- Ma nisam ja ni pomislila da ti mene voziš, samo ti peri salatu. Brzo ću ja do grada. Samo mi daj novce za frizuru.
- Evo ti. Već ne znam otkuda vadim. Samo daj, daj... I požuri se.
Tamo sam  otišla trčeći, nazad sam došla plačući.

Ni jedan me frizer nije primio. Svi odmah pitaju jesam li naručena. A ja nisam znala da se to treba naručiti. Kažu, ovaj vikend ima jako puno svatova, pa me ni uz najbolju volju ne mogu primiti, niti ubaciti.
Izgledalo je da bi me ovaj zadnji kod kojega sam ušla (taj je već bio na samom izlazu iz grada), možda čak i primio. Bio to jedan stariji, punački čovjek. Al'  taman dok se on premišljao, utrči u salon neka crvenokosa gospođa. Još sa vrata poče na njega vikati da  šta on još radi u salonu, i je li on uopće normalan, i jeli zna da danas idu u svatove, i do kad će ona o svemu morati voditi brigu, i da još moraju kupiti i poklon, mada...što se nje tiče, niti bi išli, a kamoli kupovali poklon, i gdje on uvijek samo nađe tih sirotana i zgubidanovića , koji ga zato i zovu da im donese poklon, pa  se onda ona svake subote k'o kakva stara budala voza s njim u svatovskim kolonama, a da i ne zna, ni tko se ženi, ni tko se udaje, niti ju je to uopće i briga. I samo neka zna, već je njen tata rekao da mu on više neće posuđivati novce za porez.
Ja se tu sažalim na čovjeka i izađem  bez frizure i iz tog zadnjeg salona koji je bio već na izlazu iz grada. Kod kuće sam kosu samo oprala, a za viklere , niti sam imala vremena, niti smo imali fena.
Vani je kiša postajala sve gušća, krupnija i glasnija, najavljujući jedan prekrasan prolom oblaka.
Ma nema veze ni za frizuru, ni za kišu. Rekla sam si još jutros da će biti sve prekrasno i bome, bit će. Samo  se ne trebam sekirati i rastužiti. Bitno da on nije oženio Gordanu. To bi bilo nepopravljivo i strašno. A ovo, šta jedna kiša ?!, savjetovala sam samu sebe.
                                     & & & & & & & & & &
Iz grada su počeli pristizati i naši rođaci, psujući tu prokletu kišu, koja ne staje, i kako će se ti prokleti svatovi onda danas uopće održati. Jedva su, vele, frizure sačuvali jer  je i vjetar tako jak da nanosi kišu i ispod kišobrana.
Ovoj iz Osijeka narojtali kosu skoro pola metra iznad glave. Sva se izduljila. Riječanki složili punđu, pa je polakirali svjetlucavim lakom.
 - To se tako kad ideš u svatove, veli ona meni.
Onu iz Njemačke smo jedva prepoznali. Ošišala se, dala minival. Da iskoristi, veli. U Njemačkoj je , kaže, to jako skupo.

Podne već uveliko prošlo. Mladoženjini će doći u tri. Treba se oblačiti.
Ooooo, konačno moja vjenčana haljina.
Stisnem kvaku da ću u jednu sobu, tamo se zaključali  Osječani. – Oblačimo se, viču iznutra.
Probam u drugu, tamo se oblače Riječani. Boravak nema ključ, pa mamin bratić iz Njemačke drži vrata dok ona njegova ne uvuče minival u haljinu.
Ma nema veze, poduprem sama sebe u odluci da će mi i dalje dan biti prekrasan i odem u špajzu. Onu istu u kojoj smo odložili kolače koje smo pekli samo za svoju rodbinu. I od kojih nećemo dati njihovoj rodbini ni jedan, jedini kolačić. Izvana je dopirao zvuk prekrasne grmljavine.  U špajzi obučem svoju vjenčanu haljinu. Jedan volančić povuče jednu pitu mađaricu ....
Dalje već znate; da je meni džabe nešto kupiti i od svojih usta krvavo odvojiti, kad  ja ništa ne znam čuvati, i nije ni čudo što mi ona od onog mog (moja buduća svekrva) nije htjela kupiti haljinu, i nije mi trebala ni ona, (moja mama), nudile su njoj žene od svojih kćeri, a ona misli, 'ajde , nek ima novu za taj dan, a vidi sad! I kako se ja uopće planiram danas sutra brinuti o svojoj familiji  kad ne znam ni sebe urednom držati. I samo da joj je znati kako bi ta haljina izgledala da mi ju je dala oblačiti još i prije svatova. Što je ona Bogu zgriješila da joj se na ovakav dan to sve događa ? A kome nije pomogla,nije mu bome ni odmogla.

12. rujna 2010.

Moji   svatovi - Gordana  

- Je l' za tebe nije bilo cure u našem selu ?, ljutila se moja buduća svekrva na mog budućeg muža.
Pa da ženiš pravu curu.
-Ja i ženim pravu curu, odvrati moj budući muž, ne želeći većeg sukoba sa mojom budućom svekrvom.
-Aha, vidim kako ti je prava!, odvrati moja buduća svekrva.
- Meni je prava. Uostalom, ja se ženim, a ne ti!
- Ženi se ti, al mi nemoj koga bilo u kuću dovoditi, sad će već uzrujano moja buduća svekrva. Kažu za tu tvoju da je bila u partiji i da ni u crkvu ne ide. A mater sam joj vidjela i sama , za nju mi nitko ne mora ništa pričati.
- Rekao sam ti da ćemo se u crkvi vjenčati, a ti samo slušaj babske priče.
I nemoj  tako o mojoj zaručnici jer ćemo se ja i ti posvađati.
- Nemoj, sine, pa znaš da bi ti svoje oko dala. I svoj život. Ja sam te rodila . I othranila. I otškolovala. I to krvavo. A ti bi se sad sa mnom svadio zbog one, oneee.
- Ne zovi je „onaa“. Ona ima svoje ime. I uskoro će mi biti žena.
-Ma, sine, još se svatovi stignu otkazati. Kako smo ih zakazali, još ćemo ih lakše otkazati. Ima cura.
Ovo zadnje moj budući muž nije ni čuo jer je ljuto iz kuće izjurio da se ne svađa sa svojom majkom ,koja bi mu dala svoje oko i svoj život. I koja ga je rodila; i othranila. I školovala. I to krvavo.
   

- Molim te, bila jutros kod nas kum' Ljuba, započe nakon  par dana moja buduća svekrva dok je mom budućem mužu servirala ručak, kad je došao sa posla.- Baš pita za tebe.  Je l ' se ti sjećaš one  Gordane što se dolazila igrati kod tebe. Ma moraš se sjećati. To ti je Ljubina nećakinja. Šta ti misliš, priča mi kum' Ljuba da Gordana sa dve ruke kupi šljive. A  kaže, kad se nešto radi, Gordana lapi vreću od 50 kg i nabaci je k'o od šale sebi na rame. Tako Ljuba kaže.
- Je s' ti, mama, normalna? Ja sam tebi rekao da sam si curu odabrao i da je volim i pusti me već jednom na miru. Kažeš da bi mi oko dala. Zadrži oko, al' daj mi , ženo, mira!
– Ma , sine, ljubav ti brzo prođe, a posao ostane. Mi smo ti selska kuća, to znaš. Ona tvoja je toliko mala i sitna da neće ni suđe za rabotom moći oprati, a kamoli nešto u njivi raditi.
- Pa nisam si tražio rabotarku; nego ženu.  I volim je, je l ' to tebi može doći do pameti? Zašto si se ti za tatu udala?
- A moj , sine, više i ne znam. Valjda sam i ja njega voljela. A' prođe ti to. Zato te i svjetujem, da i ti ne pogriješiš. No, tata je jak, on makar može raditi na njivi.
– E pa, kod nas ljubav neće proći, a ti kad budeš prebacivala vreće od 50 kg zovi si tu Gordanu od kum  Ljube. Ja se te Gordane više i ne sjećam. A i ne zanima me. I ostavi me već jedanput s mirom.
                            & & & & & & & & & &
- 'Ajd' molim te, sjedi u auto pa se odvezi do kum' Ljube. Zvala jadna da Gordani nešto pozlilo , a nema je tko odvesti doktoru, reče zabrinuto moja buduća svekrva kroz nekih par dana mome budućem mužu, ne dangubeći  ni dana.
- Pošalji tatu; njegov je auto širi. Neće Gordana stati u moj auto, odbrusi moj budući muž mojoj budućoj svekrvi i ode iz kuće.
                            & & & & & & & & & &
- Moja, Ljuba! Neće on ni da čuje za tvoju Gordanu!, s uzdahom će moja buduća svekrva. Ljuba draga, ne znam šta vidi u onoj maloj, al' što ga ja više odgovaram, to on više leti k njoj. K'o za inat.
-Možda smo baš tu pogriješile, Ank'ca ,draga!  Treba ploču promijeniti. Nemoj ti njega više od one njegove odgovarati, pa će mu onda ona prestati biti zanimljiva. A ja ću sa mojom  Gordanom koji puta navratiti.
- Daj, Bože, Ljuba moja! Samo da stignemo. Ti nesretni svatovi svakim danom sve bliži.
9.rujna 2010. godine

Moji   svatovi - Moja   mi   mama   svoje   pameti   ne   može   dati 

Kuća mog budućeg muža bila je od centra grada udaljena samo dva kilometra. A naša  šest kilometara. E da, ali mi smo nekako ostali unutar gradske table. Istina, teško i daleko predgrađe, ali ipak predgrađe. Pa kako ne postoji riječ „predgrađani“, i mi smo bili građani usprkos toj velikoj udaljenosti od centra našeg malog grada. Moj budući je stanovao samo dvije kuće iza table sa imenom grada. Dvije kuće, dvije kuće, al' ipak iza table, pa su oni tako ostali seljaci.
 - Bili i ostali, govorila bi moja mama.
A ja sam već znala „da ljubav nije u životu najvažnija, da sam trebala gledati i stranu grada, i gradsku tablu......i da  svatko normalan iz malog grada ide u veći, iz većeg u još veći i da nitko pametan iz grada ne ide u selo, ... i da u što me školovala takvu, i to još krvavo...“
- Mogla si lijepo nokte lakirati, a ovako ćeš kokoši po dvorištu naganjivati, na glas se nadovezala moja mama.
Ah, jadna ti sam ja. Ja ti svoje pameti ne mogu dati. No, kad bi mene pitala,....i kad bi mene slušala,....svatovi se još mogu otkazati. Kako smo ih zakazali, još ih je lakše otkazati.
                                     & & & & & & & & & &
Mi  građani smo živjeli od malih radničkih plaća. Jedva. I teško. Pri tome gradili  prizemnice u ključ. Najprije dvije sobe do puta, a onda „ključ“ u dvorište. I šparali za „Trabanta“. Oni malo imućniji ili štedljiviji za „Wartburga“. Nije nas zanimalo kakvo će biti vrijeme. Osim kada smo sedam dana išli na more. U radničko odmaralište. I na to smo silno bili ponosni. Jer nema svatko svoje radničko odmaralište. I jer mi za to radimo. Godinama.  Dobro, rade i oni na selu, ali ipak manje. I na selu može svatko raditi. Šta tu imaš znati? Upreš i radiš. Ali za strojem?!
- Ma, grad je ipak grad. Ostavi neki pečat na čovjeku. U selu toga nema, govorila bi moja mama.
Nismo nikoga puno pozivali. U gradu je sve zaključano. I ulazna dvorišna vrata. I kućna vrata. Jer, gazde su u tvornici. Za strojem. Pa se onda nitko nije ni naučio dolaziti. A kad ti nitko ne dolazi, ne trebaš rakije. Kad ne trebaš rakije, ne trebaš kupiti ni šljive. Ni imati ih.  Naše su bašče bile male. Na njima bar tri voćkice: jedna šljiva, jedna jabuka, jedna kruška. Voćke su pravile hlad, pa je u bašči slabo čega i bilo. No, nema ni veze. Gradski ručkovi su skromni.  Vrata su uvijek zaključana, pa nije bilo sramota. – Grad je ipak grad, sa uzdahom je potvrdila moja mama. A ja sam već znala : „Ona mi svoje pameti ne može dati„.

6. rujna 2010. godine

Moji   svatovi - Svatovski   kolači  

- Pa zašto nisi dovezao kolače?
- Nema ih. Rekla je prija da ti kažem da se njenoj sestri čini da je to sve što su ispekli taman za same svatove, pa da onda nećemo pakovati kolače ni mi svojima, ni oni svojima.
- Moj, Bože, a onoliki sam joj materijal odvezla. I da sad za mene nema?!  Za svoje je sigurno odvojila.
Ma to si ti sve kriva, ljutito će moja mama, okrenuvši se meni. Sto mu gromova, uvijek ti nešto zakompliciraš. Zašto se nisi zagledala u nekog  kod onih što imaju mlin? Pa bilo ti je preko puta!
- Pa, mama, oni ni nemaju dečka, već dvije kćeri, branila sam se od neočekivanog napada.
-Nemaju, nemaju! Pa šta ako nemaju?! Našli bi nekakvog. Kad su mogli steći mlin, snašli bi se i za kakvog dečka. Ali ne! Ne misli ona; njoj je samo ljubav važna. Pa eto ti sad. I tebi i meni.
- Ma smiri se, ženo, reče moj tata. Pa što veli prija, nek se ljudi najedu dobro u svatovima, šta bi im još i pakovali.
 -Aaaaa, ne, ne! Na krivu se ona namjerila. Neće to samo tako proći. Imat ću ja kolače za pakovanje
il' će se svatovi otkazivati. Ne zvala se ja Ja.
                                 & & & & & & & & & &
Cijelu narednu noć smo nas tri pekle kolače. Ja zbog straha da se ne otkažu svatovi. Moja mama da pokaže priji da se na krivu namjerila. I neka mamina prijateljica što nam bila dužna novaca, pa nije mogla odbiti ovaj posao.
- Govorila sam ja tebi da moraš gledati sve, a ne samo dečka. Jesam li ti lijepo rekla da im i pijetla u dvorištu trebaš pogledati. I to, draga moja, sa četiri oka pogledati!
- Pa pogledala sam, branila sam se na rubu plača.
 – Pogledala! Pogledala! Nije dosta pogledati. Šta si ti vidjela, to ti meni reci, vikala je mama dok su joj kolači samo frcali iz plehnatih modlica.
 – Pa imaju?!
– Što imaju?
- Pa pijetla!
- O, Bože, u šta sam te krvavo školovala? Pa nisam ja stvarno mislila da gledaš pijetla. To je bilo samo onako; kako se to kaže? Figurativno. Mislila sam da trebaš sve gledati kako je kod njih; kako se slažu; što pričaju; imaju li novaca, je l' im spremljeno, jesu l' s nekim od susjeda posvađani. To sam mislila.
-Onda si mi tako trebala reći, odgovorila sam tiho i onda se rasplakala k'o kišna godina.
- A i da sam rekla, nastavi moja mama, džabe bi mi bilo. Ne bi ti nešta protiv njih. Kao da su te oni othranili i krvavo te školovali. I što toliko vidiš na tom njihovom sinu? Gledaš u njega kao da je najljepši na svijetu?
- Pa nisam ja kriva što je najljepši, odšmrcala sam ja puneći novu turu modlica.
                                   & & & & & & & & & &
- Eto vidiš; nismo ni potrošili puno materijala, a tolike kolače ispekli, zadovoljno  je ponavljala moja mama  negdje od ponoći, pa do jutra.  Ma jedva čekam da joj  (priji) vidim lice kad budem svojim gostima dijelila kolače. Bome ću stati ispred sviraca, samo da se bolje vidi. A kad naiđu njihovi gosti, samo ću im na Nju (priju) pokazati. Pa nek ona i njena pametna sestra, u koju je toliko sigurna bila, misle šta će sa svojim gostima. Mog kolačića dobiti neće. Ni jednoga.
     Tako smo budne i na nogama dočekale dan moga vjenčanja.

4. rujna 2010. godine.

Moji   svatovi - spremanje   kuće  

Počeli su se ti svatovi nekako i približavati. Gotovo svi pozvani i potvrdili svoj dolazak. Posebno nam imponirali oni izvanjski. Doći će nam tatina rodbina iz Rijeke; mamina rodbina iz Osijeka. Doći će nam čak i mamin bratić  sa familijom iz Njemačke. Sve to fini ljudi; sa velikim autima. A bome,i nek se vidi da i mi roda imamo. I to ne kakvog bilo. I nekakvih korijena.
                               & & & & & & & & & &
Ja svaki dan napadala mamu da mi dozvoli malo obući vjenčanu haljinu. Da se malo u miru izogledam i vidim kako će mi stajati.
- Ni čut', odvratila bi mama. Pa da ju još negdje zaflekaš , pa da ljudi pomisle da sam ti kupila polovnu ! Kad prođu svatovi, nosi je, ako baš hoćeš svaki dan.
                               & & & & & & & & & &
Onda trebalo početi završno spremanje naše kuće.
- To će moja i tvoja sestra, reče dva – tri dana prije svatova moja mama mome tati. One su nam najbliže, a bome,..... i zaslužili smo. I jednoj i drugoj si na kući radio od temelja do krova. Imaju računa sad pomoći.
Moj se tata složio šuteći.
                              & & & & & & & & & &
-Joj, seko, najprije će mamina sestra. Pa moram ja svoju kuću spremati. Znaš da će sva ta rodbina htjeti i kod mene doći.
- Mogla sam si to od nje i misliti, uzrujala se moja mama kad se od svoje sestre vratila neobavljena posla. Kao da  naša rodbina ne zna kako je kod koje. Znaju oni da je kod mene, bome, uvijek bilo čisto i spremljeno. A znaju, bome, i kako je kod nje. I to od uvijek!
Hm, sad ona našla spremati!
Ma i bolje da ne dolazi. Sita ću je i presita biti i u svatovima, kad će morati biti. K'o da sam ja spala na njeno spremanje. Znam ja kako izgleda njeno spremanje. Takvo spremanje meni ne treba. I samo da znaš: moja noga njenog praga više neće prijeći. Krmačetina nezahvalna. A i tebe nemoj da slučajno vidim kod nje. Još se svatovi stignu otkazati.
Srećom, imao i tata sestru.
- Krasna žena, govorila je moja mama malo se primirivši. Čista, uredna. Ta kad spremi onda znaš da je spremito. A ne k'o ona moja.
No, nabrzo sam saznala da ni kod te krmačetine neće  više ići ni moja noga , a kamoli noga moje mame. Ni mrtva.
- Ma šta ti misliš šta ona meni kaže?!, uzrujano će moja mama. Mora prati prozore jer će naši gosti i k njoj doći ?! Nije tih prozora oprala godinu dana , a moja bi mama vidjela da je, pa ih vala nije morala prati ni sad. Aaaaa, zapamtit će ona moju mamu. Kao da moja mama ne zna da je ta bezobraznica govorila mome  tati da ne ženi moju mamu jer da moja mama nije za njega i da je jezičava i svadljiva.
Ma, samo da i tatu vidim da i pogleda na njenu kuću, a kamoli da ide kod te zmije.
                                             & & & & & & & & & &
U silnom strahu da se ne otkažu svatovi, sve sam pospremila sama.

30. kolovoza 2010.

Moji   svatovi - Puket  za   mladenku

- Nego, prijo, mi ćemo kupiti puket , reče moja buduća svekrva nekoliko dana iza spora oko vjenčane haljine.-Znate, prijo, ovdje je to običaj.
- Aha, sad kad se radi o malo novaca, sad će se običaji poštivati, odvrati moja mama.- Ako sam je mogla roditi, othraniti, otškolovati, i to bome krvavo, ako  joj sad moram kupiti i vjenčanicu, mogu joj, vala, kupiti i taj pišljivi puket. Mogu tri. Pet ako treba. Lako puket.
- Ma dobro, ubaci se pomirljivo moj tata (onaj što prevoli kad je pohanje krvavo oko kostiju), nek kupi prija puket. To je stvarno po svim običajima dečkov red.
- Nije to, prijane, što je red, reče umilno moja buduća svekrva, sva zadovoljna što je njen budući prijan, inače krasan čovjek, vidi se po svemu, prešao na njenu stranu. Znate, prijane, ja u susjednom gradu imam rodicu, koja je cvjećarka. Ona ima veliku cvjećarnu. Tamo, znate, baš kod robne kuće. Ma odmah  iza  semafora. Pa sam u nju sigurna. Nebi ona meni kako god. Znate, prijane, ja i njena mama smo iz istog mjesta. Zajedno smo i djevovale. Dobro, ja sam imala puno više udvarača od nje, ali sam je svakud vodila sa sobom. Pa je l'te, prijane, lako će netko trknut autom po taj puket.
                                     & & & & & & & & & &
Dobro, pomislila sam u sebi ,da me nitko ne čuje. Haljina baš i nije neka (ni nabora, ni mašnica, ni strukirana, samo bijela, ali je moja mama rekla neka budem zadovoljna i sa takvom jer sad oni , ona i moj tata, uz toliki trošak moraju meni kupovati još i tu nesretnu haljinu), ali ako mi ta rodica moje buduće svekrve složi krasan puket, a sigurno hoće jer je njena mama iz istog kraja kao i moja buduća svekrva i jer ju je moja svekrva svakud vodila i dok su zajedno djevovale, to će znatno podići tu haljinu koju će mi, bar kako je suditi po zadnjim dogovorima, kupiti moja mama i sa kojom trebam biti zadovoljna jer  moji uz sve troškove sad moraju kupiti i tu haljinu.
 

28. kolovoza 2010. godine

Moji   svatovi - Vjenčanica

No, nije ni moja mama baš bila od juče. Što vele, „što te ne ubije, to te očvrsne „ , pa i ona nakon onog plakanja zbog prijesnog mesa, čvrsto odlučila da ni ona bome više neće zgrizati i da neće nju Ta, Ta , Ta jedna vrijeđati. I još u njenoj kući.
                                 & & & & & & & & & &
Mačeve ukrstiše vrlo brzo. Oko moje vjenčane haljine. Al' ne onakve kakvu je imala Pepeljiga: bogate, strukirane, pune ukrasa i nabora o kakvoj sam sanjala od djetinjstva.
Ma kakavi! Radilo se o bilo kakvoj haljini. Samo da je bijela. Oko toga su se obje složile. Jer,...što bi rekli ljudi. Zna se tko nije u bijelom.
                                 & & & & & & & & & &
Moja mama je rekla kako mi zaručnik treba kupiti vjenčanicu. Ili ti njegovi.
Moja je buduća svekrva pitala od kuda joj to i gdje je to ikada čula.
Moja mama je rekla da je tako u kraju iz kojeg ona potiče.
Onda je moja buduća svekrva rekla da ona i ne zna iz kojeg kraja moja mama potiče, ali da je vala to ni ne zanima, da u ovom kraju nije tako, da njoj ne pada na pamet kupovati mi vjenčanu haljinu, da oni za te svatove bome imaju i prečeg troška od mene i moje haljine i na kraju, kad je moja mama već zapela, a znala je ona da će sa mojom mamom biti problema, i svi su joj to govorili, može ona meni kupiti tu prokletu vjenčanicu, ali neka onda moja mama kupi njenom sinu vjenčano odijelo.
Pa smo kvit.
Moja mama, koja isto nije bila od juče je rekla da nije ona spala na to da joj drugi za njeno dijete kupuju  haljinu, i da kad me mogla roditi, othraniti, a bome i otškolovati, i to krvavo, da mi može kupiti i tu nesretnu vjenčanicu i da će je ići kupiti iz ovih stopa i neka ne misli ona (prija) da oni (moji) nemaju novaca, već je to bio običaj, a običaje se mora poštivati, pogotovo kad su iz kraja odakle potičeš i da kada bi sada moja svekrva  i htjela kupiti meni vjenčanicu, pa da je i zlatna, moja mama joj to ne bi dopustila i ne bi je primila i ne bi meni dozvolila ni da joj se približim, a kamoli da je obučem.
-Samo da znate, prijo, i meni su svi rekli da ću se uz vas krvi svoje napiti dok obavimo te svatove.
-Ma tko je to rekao?, skoči moja buduća svekrva.
- Nije bitno tko kaže, nego što kaže, na brzinu  izvrne moja uzrujana mama staru narodnu poslovicu i doda: a bome su i pravo rekli! 
 

22. kolovoz 2010. godine

Moji   svatovi - Dogovori za svatove

- Znate, prijo, nek moja sestra bude glavna u kuhinji, reče bez puno uvijanja moja buduća svekrva.
- Bez uvrede, prijo, osmjeli se moja mama, ali ja sam već pozvala svoju sestru. Ona, istina, nije  učena kuharica, ali cijeli život radi u velikim  restoranima, pa joj ni učeni nisu ravni.
- Nemojte se ni Vi, prijo, naći uvrijeđeni, ali ja na to ne mogu pristati. Najvažnije mi je, zna'te, za pohanje. To treba znati. Pohanje od pohanja se razlikuje.
- Ne treba pretjerivati. Koja žena ne zna pohati?
-Bez uvrede, prijo, al' eto, Vi izgleda ne znate. Evo gledajte! Ovaj batak vam je krvav oko kosti. To ne smije biti, reče moja buduća svekrva pokazujući na batak u svom tanjuru. Nadbatak mora da je još krvaviji, nastavi ona, naže se prema svom mužu, pa zareže nadbatak u njegovu tanjuru, baš uz kost.
Što j' reć', reć': krvavo.- Dakle, moja sestra, ponovi značajno moja buduća svekrva.
                                      & & & & & & & & & &
- Onda ćemo kolače peći kod nas, nesigurno će moja mama. Meni kolači, vjerujte, prijo, idu puno bolje od kuhanja. Baš sam majstorica, to svi kažu. A i nek vide ljudi da se i kod nas spremaju svatovi.
-A ne, ne!!! Ja moram imati kontrolu nad kolačima. Nije to samo znati peći kolače. Treba znati koje, koliko ... Neću ja da kad ljudi krenu kući da ja nemam ljudima za dati  kutijicu kolača.
- Pa je l' da Vam onda makar dođemo pomoći ja i moja sestra.
- Ne trebate. Doći će moja sestra. Ona jako zna  oko kolača za svatove i u nju sam, prijo, najsigurnija. A imam i puno prijateljica koje su mi se već i ponudile.
Vi, prijo, samo dovezite materijal za kolače i za ostalo ne brinite.
– A je l' da mi makar napravimo ruže od krepa? Za aute i salu. Vjerujte da mi to krasno radimo i budu k'o prave; k'o žive.
- Ma kakve ruže?! To je staromodno i seljački. Kupit ćemo mašne i balone k'o sav normalan svijet.
            

Mojoj mami se već počele valjati suze u očima, pa moj "gluvi" tata preuze stvar.
- ' Ajmo se mi, prijane, dogovoriti oko pića .
- Nemamo se mi tu šta dogovarati, pobrza moja buduća svekrva kao da je ona prijan.
To se uzme jedna trgovina, dogovori sa trgovcem da se poslije svatova vrati sve što nije potrošeno. Ostalo se plati kad se vrate prazne boce i „gut„. Ja sam to već dogovorila sa gospo'n Stevom iz  naše selske trgovine.
                       & & & & & & & & & &
Kad su se o svemu „dogovorili“, oni odoše. Otišao i njihov sin jer ih je on morao voziti. U toj pometnji opet zaboravio pasti na koljena i dati mi onu crnu plišanu kutijicu  o kojoj sam maštala cijeli svoj život.
A dobro, ima vremena, tješila sam samu sebe.
Moja mama plakala do iza Dnevnika. Moj tata joj se svim na svijetu kleo da on ni ne voli kad je pohanje reš i da to onda nije nikakvo pohanje i  da je njemu teško žvakati ako pohanje nije malo opresno, i da.... , i da.... U frižideru ostali kolači koje se moja mama nije usudila ni iznijeti.              

8. kolovoza 2010. godine

Moji   svatovi - Prosidba mladenke

Bila je to ljubav na prvi pogled. Gledali smo se još pet godina, a onda je bilo najnormalnije da se i oženimo. Nije to doduše nitko baš tako otvoreno spominjao, što je meni bilo i drago jer sam znala da Ljubav mog života sigurno čeka najljepši trenutak da me zaprosi.
Nekako preko nas dvoje pade dogovor da će njegovi  jedne nedjelje doći kod nas na nedjeljni ručak, pa će se oni, kao roditelji, dogovoriti o svemu.
O čemu???, pomislila sam sa prvim trncima zebnje. Pa ja još nisam ni isprošena. Pa, neće valjda Ljubav moga života dozvoliti da o tako divnoj i u životu najvažnijoj stvari prvo raspredaju naši roditelji, mislila sam dalje.
Ma neće! Kako mi tako nešto pada i na pamet. Gdje bi On to tako?! Uostalom, do te nedjelje  dijelio nas cijeli tjedan. Šest lijepih, dugih, isčekujućih dana i sigurno će u jednom od tih dana moj Budući pasti na ta svoja koljena (trava- trava; beton- beton) i pružiti mi onu, tolike godine sanjanu kutijicu od crnog pliša.
      
Prošao ponedjeljak. Pa bome i utorak. Otišla i srijeda. Moj Budući  i do nedjelje sačuvao svoja koljena.
A dobro sad. Ne treba praviti paniku. Sigurno je On odlučio da jedan tako važan trenutak u našem  životu podijelimo sa našim roditeljima. I dobro je tako, pomislila sam dalje. Imat ćemo i mi svoju djecu i sigurna sam da  ćemo ih jako voljeti i da ćemo i mi željeti sa svojom djecom dijeliti te veličanstvene trenutke.  

         Došla i najljepša nedjelja moga života; nedjelja u kojoj ću biti isprošena na najromantičniji i najveličanstveniji način.
Nisu  oni pravo ni ušli u našu kuću, tu  moj tata odmah ustvrdi (valjda u želji da im ugodi), kako on poznaje  njihovu familiju. Bili su to uvijek radini  i pošteni ljudi. Kome nisu pomogli, nisu mu bome ni odmogli. A i njihov je mlin uvijek bio nadaleko cijenjen i poznat i moj tata i svi njegovi rođaci su išli u  taj mlin.
Ovi (roditelji mog Budućeg) bi najradije da je to tako, al' moradoše reći da oni nisu ti koje moj tata poznaje i to iz jednostavnog razloga što oni  naprosto nemaju mlin niti su ga ikad  imali, već se radi o njihovim prezimenjacima koji stanuju prije velikog mosta sa desne strane ceste, a ovi, budući moji, stanuju prije velikog mosta sa lijeve strane ceste.
Ali, poštenje i radinost se ni njima ne može osporiti.
A nije bome ni u mlinu sve. Imaju i oni svoje bogatstvo, sad se već vidno uzrujala moja buduća svekrva.
Njihovo bogatsvo je njihov sin.
Ovaj tu.
Bome, nema svatko takvog sina i,....treba bome imati takvog sina!
Mom tati, (a i nama ostalima) prisjede svaka šnita kruha i svako zrno koje je samljeo u mlinu sa desne strane ceste, a prije velikog mosta. Još će oni sada pomisliti kako je moj tata  „zazinuo“ na  mlin i bogatstvo .
Nekako u pol glasa moj tata nešto ispentlja da je to onda sigurno neka druga familija koju on poznaje i da ove, od mog  Budućeg, ovog tu, kakvog bome nema svatko, a i ne može ga svatko  ni imati, moj tata ne poznaje.
 - Ma on vam je jako gluh, preuzme stvar u svoje ruke moja mama, misleći da je silno popravila stvar.
-Ma da, ja  sam vam jako, jako gluh, pobrza moj tata, a ja i moj Budući se pogledamo očajno, ali i sa nadom da smo  samo nas dvoje primijetili kako je moj tata sve odmah čuo što je mama rekla. A tako gluh?!
- K'o top, ponovila je moja mama.
-Samo da u toj gunguli moj Budući ne zametne crnu plišanu kutijicu, pomislila sam ja dok  smo u dosta napetom ozračju  svi sjedali  za stol.

5. kolovoza 2010. godine

Moji   svatovi -Sanjarenje

Meni je svaki događaj u životu važan. Od  svakog nastojim napraviti uspomenu: sebi i drugima.
Svaki blagdan ima svoje tanjure. I svoj stolnjak. I svoj jelovnik. I svoje goste. I svoje ukrase. I svoj sadržaj. I svoje slikanje.
Pomno i pažljivo nastojim sve isplanirati na vrijeme. Da nema greške. Da mi ostane još malo snage za osmjeh.
                                 & & & & & & & & & &
Svoje vjenčanje sam „planirala“ negdje od svoje pete godine.
Crkva puna razdragane  rodbine. Dobro, neće moći biti baš puna. Morat će se ostaviti dovoljno mjesta za moju haljinu. A haljina će biti baš onakva kakvu je pepeljuga nosila na ponoćni bal, odlučila sam prelistavajući šarene slikovnice. Samo će moja biti bijela.
A kad pred oltarom budem primala prsten, najbolje će biti da svi zažmire. Da im se od prevelikog bljeska ne ošteti vid.
E da! Zaboravila sam prošnju.
Pa naravno da će moj budući mladoženja kleknuti pred mene. Trava-trava. Beton- beton. Ako je ljubav prava, ne misli se ni na koljena, a kamoli hlače.
I onda će me pitati......
Ma ne. Najprije će izvaditi kutijicu. I to od crnog pliša.
A ja ću se kao čuditi zašto mi daje tu kutijicu....
A On će me onda pitati da li se pristajem udati za Njega.
Ma neee! To je bez veze i tako obično.
Ovako će me pitati: “Na koljenima Te molim da mi sjajiš kao najsjajnija zvijezda kroz cijeli moj život.
Pa, moglo bi tako, ali....smislit ću ja to i bolje.