Moj prijatelj Darko
Iako smo Darko i ja bliski kao braća, odnedavno se taj naš odnos još produbio. Dodatno nas je zbližila zajednička bitka koju vodimo.
U bolnicu su mi javili da su odvezli Darka u bolnicu i da je izgleda doživio moždani udar. No, nije bio moždani udar, nego rak na malom mozgu. Vijest me je snažno potresla i bilo mi ga je strašno žao, jer je prije sedam godina proživio slično iskustvo. Naime, poslije sinovljevih svatova je otišao hitno u bolnicu gdje mu je operiran opasni melanom na lijevom obrazu. Od toga je izliječen i mislio je da mu se takvo zlo neće vratiti, a vratilo se. Mogao sam si zamisliti kako se osjećao.
Nazvao sam ga čim sam mu od supruge dobio odobrenje.
Već u prvom razgovoru sam osjetio, a i osobno čuo od njega, da predaja ne dolazi u obzir. Kako sam zvao nakon izvedenih operacija i stanja nakon operacija, nada da će i ovaj puta borba završiti u njegovu korist, činila ga je vrlo optimističnim. Pričao mi je o svom odličnom apetitu, kako mu ne mogu nanijeti koliko on može pojesti, o svakodnevnom napretku u pogledu općeg stanja i daljnjem planu liječenja.
Čujemo se svaka dva-tri dana i svaki put se baš lijepo ispričamo. Obojica puni nade i optimizma najprije si međusobno podjelimo potpore i podstreke, a onda pređemo na planiranje što ćemo prvo raditi kad obojica izađemo zdravi iz naših bolnica. Bude tu svakakvih prijedloga, no svaki puta se na kraju složimo da ćemo o detaljima kasnije, jer po svemu sudeći, za to imamo vremena bar do proljeća 2013.
A onda mi u jednom od naših razgovora spomene jednog našeg zajedničkog poznanika i kaže da mu je dijagnosticirana ista bolest kao i njegova i da kad mu je to priopćeno, on se ubio.
Darko i ja oko toga nismo puno razglabali, ali nam je gledište glede tog čina zajedničko. Mislimo da je pogriješio.
O tom sam događaju naknadno dosta razmišljao i učvrstio svoje prijašnje stajalište, da ljudi ovakve probleme ne bi smjeli riješavati na ovakav način.
Život čovjeka nije njegova ideja ni zamisao. On je kao čovjek postao po nečijoj volji i njegov život je dar, ali ne samo njemu, nego i njegovim roditeljima, supruzi i djeci njegovoj.
Oduzeti život sebi, znači oduzeti sebe drugima bez da ih pitaš što ćeš njima time učiniti. U najmanju ruku sebično.
Bog dragi nam je dao slobodu slobodnog odlučivanja, uz nužnu odgovornost za ono što činimo i tu slobodu iskoristiti na ovaj način, je rukavica u lice svome Stvoritelju. Ovakav odgovor Bogu, na kušnju svoje vjernosti, je vrlo hrabar ili krajnje nepromišljen čin, a rezultat će vidjeti sam, no nažalost bit će kasno.
Ovim činom čovjek oduzima priliku svima onima koji bi mu svim srcem pomogli, da s vjerom u svoga Boga proživi tu kušnju, jači i bolji nego što je bio.
Nekako u isto vrijeme kad se to dogodilo, ležao sam u sobi s čovjekom na umoru. Ja to nisam primjetio, nije tako izgledao, iako, to sam kasnije zaključio, on je toga bio svjestan. Svaki dan su mu dolazili u posjetu žena i dvije odrasle kćeri. Ostajali bi dugo i puno o svemu pričali. Bilo je milijun pitanja što i kako treba nešto napraviti, a on je objašnjavao i savjetovao. Ni te posjete nisu bile dovoljne i telefonom se razgovaralo. Njima je svaki sat koji je proveo s njima bio dragocjen, a kamoli gotovo dvije godine koliko je prošlo od postavljene dijagnoze raka pluća.
I on im je to velikodušno poklonio, trpeći sve ono što takav bolesnik trpi u takvim situacijama. Nije li to veličanstveno?
Prije jela ja se svaki puta prekrižim i zazovem Božiji blagoslov na hranu koju ću objedovati. Nisam znao da me on promatra dok to činim, no nakon dan-dva on mi je to priznao.
Rekao mi je da me promatra dok se ja mirno i sabrano molim prije svakog obroka i da je to za njega jedno sasvim novo iskustvo i da do sad nije bio u kontaktu s takvim čovjekom. Nastavio je s pitanjem da li bih ja s njim malo razgovarao o vjeri. Nakon mog potvrdnog odgovora, on nastavi.
Počeo je s pričom kako on nije vjernik, ali da nije ni potpuni nevjernik, da je kršten u Katoličkoj crkvi, ali da ne prakticira vjeru u nikom obliku. Da je njegov doticaj s vjerom u obliku teoretskog razmatranja i analiza povjesnih događaja vezanih uz vjeru i da tu ima bezbroj pitanja bez odgovora i niz nelogičnosti i da što je više o tome razmišljao, da je bio sve dalje i dalje od vjere. Onda me pitao što ja mislim o tome.
Rekao sam mu da ja pojam „vjera“ tumačim kao nešto što nije dokaziva činjenica, a ja ju prihvaćam onakva kako mi je prezentirana. Ako bih to išao provjeravati i dokazivati, onda to nije vjera, već nekakva informacija prema kojoj imam određenu rezervu. Dakle, ja u Boga, odnosno u njegovo postojanje, vjerujem iskreno i beskrajno i ja si oko toga ne postavljam nikakava pitanja.
Puno smo o tome razgovarali, i naravno zbog prostora ne mogu prenijeti sve što smo pričali, ali mi nakon nekoliko dana Zvonko kaže:
„Znaš Zdravko, ne mogu reći da si ti sad od mene načinio nekog vjernika ili obraćenika, ali si me u neke stvari uvjerio i sad o njima drugačije razmišljam. S mnogim sam ljudima razgovarao o ovim temama, ali nitko nije na mene ostavio ovakav dojam, iako su oni imali fanatačniji pristup vjeri od tebe.
Bilo mi je drago čuti ove riječi, jer sam znao da je u svemu sudjelovao Duh Sveti i da mi je on dao nadahnuće u tim razgovorima.
Nakon desetak dana pušten je malo kući, ali se već drugi dan zbog pogoršanja vratio nazad. Njegov krevet je još popodne, nakon njegovog odlaska popunjen i njega su smjestili u jednokrevetnu sobu preko puta naše. Sreo sam mu kćer na hodniku i tako saznao da je tu. Navečer, kad su mu posjete otišle, otišao sam kod njega. Bio je blijed i pospan, jer je bio pod jakim lijekovima protiv bolova.
Razgovarali smo po par minuta oko sat vremena, a kad sam htio krenuti, uhvatio me za ruku i rekao da još malo ostanem. Ostao sam još neko vrijeme i onda stvarno krenuo obećavši da ću doći ujutro.
Došao sam poslije doručka i opet razgovarali na isti način, a i trajanje posjete bilo je otprilke kao i sinoć. Opet sam mu rekao da ću doći kasnije.
Prošao je ručak i ja sam ležao na krevetu kad u sobu uđe Zvonko i kaže mi:
„Pa rakao si da ćeš doći, a nema te“.
„Evo, stižem, oprosti, malo sam prilegao poslije ručka“
Vratili smo se u njegovu sobu i proveli uobičajeno vrijeme za naše susrete. Poslije podne je imao svoje posjete, bili su jako dugo i ja više nisam išao kod njega.
Ujutro sam pitao sestru kako je Zvonko, a ona mi kaže da baš nije dobro i da mu je supruga tamo i da će ostati s njim preko noći.
Drugi dan oko deset sati iz susjedne sobe se prolomio plač. Razaznavalo se da plaču tri neutješne žene. Taj plač je sve govorio - da je otišla voljena osoba, da je brzo otišla ma koliko god da je to bilo, da je ostao toliko dugo koliko je on sam mogao odlučiti, da im nije ni sekunde uskratio i da su mu one za to neizmjerno zahvalne.
I sebi je dao šansu. Svjedok sam da je na kraju svoga života napravio korak bliže dragom Bogu, a da li mu se u svojim zadnjim trencima još više približio, njihova je vječna tajna. No, on je sve učinio što se od čovjeka u ovakvim situacijama očekuje.
Veliki čovjek.