17. svibnja 2010. godine.
I bez cijene pokloni puno kažu; i pokažu
Poklon traži tri stvari : najprije glavu; potom volju, a tek onda
novčanik.
Još prodavačica u trgovini skine sa njega cijenu, ako kažete da kupujete
nekome za poklon. Ali,...sve ostalo na njemu ostane „ napisano“ . Da li
si ga kupio sa voljom, ili samo zato što to i drugi rade. Da li si
razmišljao o onome kome nosiš poklon. Da li si ga htio obradovati.
& & & & &
& & & & &
Nakon poratnog povratka u naše selo, gotovo me zagušila želja da u
zapuštenom dvorištu sve opet kvoca, gače, kokodače, pijuče, mekeće,
rokće.
Prije rata smo imali svega. Mi, ali i oni oko nas. Tako smo rado i lako
dohvaćali one veće i jače vrećice, spustili u nju pile; natočili
litrenku rakije, pa sve to prekrili vrećicom očišćenih oraha.
No, ne možeš sve i odjedamput kupiti.
- Strpi se!, govorio mi je muž. Nabavljat ćemo pomalo. A onda će se
leći, janjiti, prasiti i u našem dvorištu.
Ubrzo išao i moj rođendan, pa ja, svojim najbližima hrabro rekla neka mi
svatko kupi nešto živo, misleći na pile, patkicu, puricu. Jer, da će mi
to biti najdraži poklon. U sebi sam odmah splanirala, ali to i
prešutjela, kako ću im svakom u jesen, dati mesa od te životinje čije mi
mlado donesu.
I,...došao taj moj rođendan.
Nije da ga slavim, al' znam da će makar oni najbliži doći pa, reko', nek
se i oni vide međusobno i nek onda svi dođu dok je jelo toplo. I eto:
ispade slavlje. Zato sam se i usudila „naručiti“ poklone jer sam znala
da ću uzvratiti, što bi rekla moja, sada već pokojna svekrva, „
bogovskim „ ručkom.
Stigli i ti moji rođendanski pokloni. U papirnatim ukrasnim vrećicama.
Jedni donijeli donji veš. Kažu, malo bolji. Za ne daj, Bože, doktoru.
Ma, da je i zlatni; željela sam pile; očekivala sam pile; naručila sam
pile; molila sam pile. Malo i živo. (Moj je rođendan u proljeće). Koje
bi do jeseni naraslo ,pa bih ga podijelila sa onim tko ga je donio.
Mislila sam. Planirala sam tako.
Drugi su donijeli vazu za cvijeće, uz komentar da to u kući uvijek
treba.
Treći su mi dali 100,00 kn jer oni ne znaju gdje se kupe te male
životinje i jer...najbolje da si ja to sama kupim.
& & & & & &
& & & &
Skoro sam se ugušila od tuge. Pa kako baš nikome nije bilo stalo? Pa
kako baš ničiji poklon nije bio da me obraduje ? Da mi udovolji ?
Sa peći je mirisao moj „ bogovski „ ručak. Za svakog od njih sam skuhala
baš ono što on voli i kako on voli.
Donji veš, malo bolji ili ne, odavno se poderao. U što sam potrošila
100,00 kn više i ne znam. Ostala je samo vaza na kojoj i danas „piše„
koliko sam nevažna onom tko ju je donio.
18. svibnja 2010. godine
Žarko crveni ruž
Moja svekrva bila žena seljanka, od prvog do zadnjeg dana svoga života. I od glave do pete.
Bila je sretna tako. Dičila se svojim seoskim porijeklom i svojim seoskim životom.
Bila to čista, uredna i po svemu normalna žena
Kad je bio pijačni dan u našem mjestu, sjedala bi na bicikl i odlazila u grad, koji je bio od naše kuće udaljen neka tri kilometra. Imala je posebnu robu za te prilike. Ali, fertun bi bio neizostavan. Onaj, za u grad.
Glavu je uvijek vezala maramom. Za grad je imala finije, novije i vezala ih je sprijeda, ispod brade. Za kod kuće su bile pamučne, ispranije, da se ne kližu oko glave. Vezala ih je iza glave i tad izgledala veselije i , manje „svekrva „.
Pred Uskrs i Božić išla je na šišanje i minival, koji bi od jednog do drugog blagdana postajao sve slabiji i ravniji .
A imala ona i Rođakinju. Rođakinja kao živjela u gradu. No, mogli smo se dovikati s njom. Mi bili sa jedne strane table sa imenom grada, a ona sa druge strane table. Pa ona nije mogla hraniti domaće životinje. Pa joj je moja svekrva pakovala svašta kada bi ona dolazila k nama na selo. Jer je ona svašta voljela i svašta trebala. A mi na selu smo svašta imali i rado joj davali. Na selu nitko ne može sam izjesti sve što ima.
Svekrvina Rođakinja uvijek nadugačko zahvaljivala i,...dok bi drugu nogu uvlačila u auto kraj onih silnih vrećica koje je dobila, sa tužnim uzdahom bi sama sebe pitala da li će se ona ikad mojoj svekrvi moći odužiti za sve što joj ova daje i pakuje.
I,...život se i za takvu prigodu pobrinuo. Otišla Rođakinja nekoj drugoj rodbini u inozemstvo. Na pet tjedana. Mi već obrali i spremili višnje; pokosili, osušili i pod krov stavili sijeno; izvadili krumpire. Kad se što dogotovilo, moja svekrva tužno kaže: “ E da je bar Rođakinja tu, pa da si i ona malo odnese toga svega, kako je što dolazilo“. I ,...nakon tih pet tjedana stigla i Rođakinja. Sa poklonom, naravno. I,...valjda sretna što se mojoj svekrvi konačno može odužiti za sve ono o čemu sam vam pričala.
Donijela joj je iz tog inozemstva žarko crveni ruž. Mojoj svekrvi, ženi koja je od prvog do zadnjeg dana svoga života bila seljanka i koja nikad, nikad, ni do tada, ni od tada nije mazala usta nikakvim, a kamoli da bi žarkocrvenim ružom.
Kad ova mudrijašica otišla (moram priznati ovaj put bez vrećica) , rasplakala se moja svekrva k'o gladna godina.
Eto kako poklon može rastužiti, omalovažiti, naljutiti.