Križ, Dar Božiji

Ljudima se u životu događaju razne stvari. I one lijepe i one ružne. I dok one lijepe stvari prihvaćamo zdravo za gotovo, kao normalnu i logičnu pojavu i brzo ih zaboravljamo, one ružne se duboko usjecaju u naše biće, ne daju nam mira i neminovno izazivaju pitanje: "zašto se to dogodilo baš meni".

I meni se dogodila jedna ružna stvar, neželjena stvar, ne prvi put, ali mislim do sada, najgora. 

Prije godinu dana mi je dijagnosticirana zloćudna bolest limfnog sustava, kraćeg naziva Non Hodgingov limfom.

Bio je to priličan šok za mene i moju obitelj i u početku se nismo baš snašli, što se između ostalog odrazilo i na naš angažman na "Ladici".

Nakon nekog vremena smo se uz Božiju pomoć sabrali i počeli u novim okolnostima živjeti na stari način.

Teške životne situacije, u kakve se može bez sumnje ubrojiti i moja, na čovjeka djeluju na razne načine. Neke oslabe, neke ojačaju, neke učine boljima nego su bili, neke još gorima. 

O čemu to zavisi? Ne znam baš imam li odgovor na ovo pitanje, ali dragi Bog mi je dao dovoljno vremena, a nadam da ću ga dobiti još, kako bi to što bolje razumio.

Promjene koje ja doživljam u svojoj osobnosti mogu opisati kao snažne tektonske pomake unutar cijelog bića, nakon čega doživljavam svojevrsnu unutarnju katarzu iz čega nastaje jedan sasvim drugi čovjek.

Nastaje čovjek koji se nevjerojatnom brzinom riješava svoje sebičnosti i oholosti, čovjek čija se ljubav prema svojim bližnjima snažno uvećava, čovjek koji iz korijena mijenja sustav vrijednosti i čovjek čija se vjera svakodnevno umnaža.

Zvučat će nevjerojatno, za neke patetično i neiskreno, tvrditi da Križ teške bolesti može biti dar Božiji.

Čovjek si štošta zamjera u svom životu, ali zbog svoje ljudske slabosti, zbog raznih intresa i životnih okolnosti, zbog okoline u kojoj živi, ne može snaći snage za promjene onoga što mu se kod njega samoga ne sviđa.

Onda dođe bolest. 

Otvaraju se neki novi vidici, nove spoznaje i sve izgleda drugačije.

Ono što je nekad bilo važno, sada je sporedna stvar, ono što bi sada radio da nije bolestan, je sasvim nešto drugo od onog što sad radi, a ono što bi u budućnosti radio da se nije razbolio, je nešto sasvim drugo od onoga što će nastavno činiti.

Iz ove perspektive čovjek oko sebe vidi toliko dobrote koju prije nije primjećivao i prema kojoj se nije primjereno odnosio. Počne osjećati potrebu tu dobrotu uzvratiti, proširiti, podijeliti...

Prestaje jurnjava za zgrtanjem materijalnih bogatstava i počnu se primjećivati potrebe drugih. 

Ta nova dimenzija, čovjeka čini slobodnijim, pruža mu nekakav unutarnji mir i neka nova nadahnuća, što za posljedicu ima jedno potpuno drugačije duhovno stanje. 

Ta transformacija, od prvobitnog očaja zbog bolesti, do stanja potunog mira i apsolutnog duhovnog zadovoljstva, je nedvojbeno dar, a taj dar se dobiva samo od jedne osobe, dragoga Boga.