Izolacija
Rat se osjećao na svakom koraku, samo ga još nismo vidjeli, nije se razotkrio. A onda jedno jutro smo ga čuli i vidjeli, sasvim izbliza.
Detonacije granata su nas probudile, a kad se razdanilo kroz prozore smo gledali uniformirane osobe koje su nešto dovlačile, razvlačile, vikale jedni na druge i vrlo se važno osjećale. Bili su to uglavnom domaći ljudi u nekim novim ulogama i to im je jako imponiralo. Obučeni u JNA uniforme, s automatima na leđima, oni su osjećali da sudjeluju u stvaranju povjesti i da će ih njihova dijeca i unuci po tome pamtiti.
Moje selo u kojem sam tada živio, bilo je nastanjeno većinom srpskim pukom, a mala enklava, bilo je mjesto gdje se smjestila moja obitelj i obitelji mojih bližih rođaka.
Već ujutro je uniformirana trojka obišla naše domove i "prenijela naredbu komande" da se što manje krećemo i što manje družimo.
Slijedećih nekoliko dana živjeli smo u strahu i tjeskobi, a onda novi šok.
Jedno popodne pred našu kuću stigoše dva kombija puna vojnika. Opkoliše kuću s puškama na "gotovs", pa jedan, valjda nekakav glavni, u pratnji dvojice naoružanih pratitelja uđe u kuću.
Izreferira rečenicu da dolazi po naredbi komande kako bi sproveo moju suprugu na obavjesni razgovor i da će se ona do noći vratiti kući.
Znao sam da laže, i lagao je. Supruga se vratila nakon mjesec dana logora "Bučje" putem razmjene.
Nekoliko dana kasnije, nakon masakra nad hrvatskim vojnicima, scenario se, s malim izmjenama ponovio.
Ovaj puta umjesto dva kombija, stigao je jedam kombi i jedam kamion s ceradom. Ovaj puta nisu tražili jednu osobu, sada su došli po nas sve. Potrpali su nas kao stoku u taj kamion uz istu priču. Rekli su danas izmještaju zbog "bezbednosnih" razloga i da ćemo se brzo vratiti pa da ne moramo sa sobom ništa nositi.
Znao sam da lažu, i lagali su. Nismo se vratili svojim kućama jako, jako dugo.
Dovezli su nas u tadašnje Novo Selo i smjestili u nekakvu napuštenu kuću. Nismo ostali dugo zajedno. Prvo su u logor odveli mog bratića, a nedugo zatim i mene.
Dovezli su me u kompleks gdje je prije bila veterinarska stanica. Nakon što mi je oduzeta osobna imovina (ručni sat) i zapisani osobni podaci, "ćato" veli stražaru da me vodi.
Išli smo preko širokog dvorišta prema nekakvim boksovima koji su prije služili za parenje krupne stoke, a sad su na brzinu preinačeni u ćelije. Da se radilo na brzinu vidjelo se po svježe piljenim daskama kojima je zatvorena prednja strana boksova i od kojih su napravljena i vrata ćelije.
Otvorivši vrata, stražar mi glavom pokaže da upadam, a iza mene škljocnu lokot.
Napravio sam samo korak, jer ništa nisam vidio pa tek nakon što su mi se oči priviknule na tu tamu, pogledam uokolo.
Na podu zemlja, preko nje nehajno i bez nekakvog truda nabacane daske raznih dužina i debljina, u kutu kanta od "Jupola", što bi trebalo predstavljati sanitarni čvor i to je bilo to što se tiče namještaja.
Bio sam obuven u tenisice, a na sebi sam imao zimski kaput s mustrom "riblja kost". Tih dana temperature su bile izuzetno niske, dnevne do -2, a noćne su se spuštale i do -12*C.
Prvo što sam pomislio, bilo je da ako mi ovi ljudi i ne naprave ništa, da ću se smrznuti.
Nakon nekoliko trenutaka sam se malo sabrao i počeo razmišljati kako da ovo što me ovdje čeka, preživim.
Trebao sam za ovo pravu pomoć i znao sam od koga ću je dobiti. Obratio sam se svome Bogu i zamolio ga da bude sa mnom, da me ne napušta. Molio sam ga svaki dan da mi da snage i izdržljivosti i On mi je uslišao molbe.
Po danu sam hodao po prostoriji i tako podsticao cirkulaciju te grijao promrzle noge od prethodne noći.
Po noći sam skvrčen u jednom kutu sjedio i pokušavao malo odspavati. Ovaj položaj sam izabrao jer sam tako najbolje iskoristio kaput koji sam imao i njime prekrio najveći dio tijela.
Povremeno sam ustajao i držeći se zida malo prošetao kako bih se malo razgibao i zagrijao promrzle noge.
Svako novo jutro sam čekao kao ozebao Sunce i čim se razdanilo prilazio bih vratima i zurio kroz fuge na njima u dvorište da vidim i upijem što više danjeg svjetla.
Dva puta dnevno sam dobivao hranu, doručak i večeru, ako se to tako može nazvati, obzirom na sadržaj i količinu.
Stražaru koji mi je donosio hranu, valjda se učinilo da dovoljno ne patim pa je on odlučio to zasoliti nekim svojim jadnim psiho-mučenjima.
Ujutro kad bi mi donio doručak upitao bi da li što trebam. Naivno sam odgovorio da bi mi jedna deka život značila, a on cinično odgovori da će vidjeti što može učiniti. Nasjeo sam na tu sitnu provokaciju i slijedeće jutro, a treće sam mu odgovorio da ne trebam ništa da je sve u redu.
Trajalo je to tako 12 dana, a onda je cijeli logor evakuiran u Staru Gradišku.
To je jedna izolacija, a druga, u kojoj se sada nalazim izgleda ovako:
Čista i svjetla soba s odličnim krevetom, čija se posteljina svakodnevno mjenja. Temperatura u sobi je onakva kakva meni odgovara, jer daljinski klime i ventil radijatora su pod mojom ingerencijom.
Tuširam se svako jutro u svojoj kupaonici, a umjesto kante od "Jupola" imam čistu i dezinficiranu školjku. Imam televizor, radio, pun frižider i dostojna čovjeka, tri obroka dnevno.
Ovdje svaki dan po nekoliko puta me obilazi liječnik brinući o mom zdravlju i da tijek liječenja ide onako kako bi trebao ići.
Sestre nakon preuzimanje smjene dolaze me pozdraviti i upitati trebam li štogod i ako zatrebam neka samo zovem.
Ovdje se manje molim Bogu, a više mu zahvaljujem. Zahvaljujem mu na dobroti ljudi koji me okružuju i koji se oko mene toliko trude. Svakodnevno zazivam Njegov blagoslov na njih i njihov plemeniti rad, da ustraju u svom poslanju i da se nikad ne umore u toj dobroti.