23. svibnja 2010. godine

Hrabrost   poklanjanja

Drskost je i hrabrost pružiti nekome poklon.
Dobro ste pročitali i nisam se zabunila.
Tom ispruženom rukom u kojoj stoji dar (ovakav , ili onakav, svejedno ), ulazimo u nečiju kuću. Ali i u nečije srce.
- Zar se toliko vidi da ja toga nemam?, zadrhtat će sa zebnjom onaj kojega darivate.
Ako još k tome dar popratite objašnjenjem kako ste baš primijetili da on to što ste mu sad donijeli nema (jadan,  dodajem ja ), a Vi kako toga imate i već u to ne možete ni gledati, pa kako ste evo odlučili dati i njemu, (da ne bude gladan ili, da i On malo proba, dodajem ja)  gurnut ćete čovjeka u provaliju samosažaljenja, nelagode i stida, kako pred Vama, tako bome i pred sobom.  A ništa Vas nije tražio. Niti Vas je zvao.
                                                             Ali,
ako teret njegovog nemanja prebacite na svoje srce, pa uz poklon dodate neka Vam ne zamjeri jer da zbog teških vremena niste mogli donijeti nešto drugo, onda  uz taj poklon dajete puno više od tog poklona. I nešto puno važnije od tog poklona. Darujete mu samopouzdanje, nadmoć, mogućnost da bude velikodušan, a to svakom čovjeku tako jako treba. Sad će on preuzeti tješiti Vas i kroz to neće ni sam primijetiti koliko mu je trebalo i koliko je želio to što ste mu donijeli.
Dali ste mu snagu, visinu. Rado i s veseljem će uzeti ono što ste mu donijeli.
Sad kad ste Vi, i to još prvi priznali kako nemate novaca, pih, sad može i On.  I hoće. Da utješi Vas.
Tako je dobro.
I,...uvijek treba paziti kad se odvažimo  i  drznemo nešto pokloniti. Jer, to su tako osjetljivi odnosi među ljudima. Kao da se paučinom povezuju dva ljudska srca. I,...ako jedno samo nespretno „ cukne“ tom paučinom, zadrhtat će odmah i ono drugo srce. I proplakati.

23. svibnja 2010. godine

Od   "hvala"   ne   pada   kruna   s   glave

Al ', čekajte!
Ne gazite ni Vi sa druge strane. U svakom srcu ima suza. Istom su Vam paučinom povezana srca. Ne „cukajte“ da ne proplače srce koje Vam je donijelo poklon!
Čovječe, dobio si poklon. Zahvali! Ne prelazi u ofenzivu! Budi i Ti velikodušan. Donijeli su ti nešto.
Ako je to taca sa nedjeljnim kolačima, ne leti odmah po svoje kolače jer...., tako umanjuješ vrijednost njihova poklona, njihove pažnje. Jer, ispast će  k'o da hoćeš reći:
- Što ste mi nosili? Pa imam ja kolača! Još, ako su, ne daj , Bože, bolji od dobivenih, ispunila si kvotu zlobe za cijeli mjesec.
Ako je nešto drugo, opet reci hvala. Ne zahvaljuj napadom : „ ...pa zašto ste, pa niste trebali, pa već ste nam i ranije, pa već ste nam puno.......

Treba samo  hvala!

I to je dovoljno. I to mijenja sve. I to pokriva sve.   Od „ hvala“ ne pada kruna sa glave. To je samo obična, nježna riječ koja tka onu finu paučinu međuljudskih odnosa, onu nježnu nit između ljudskih srca.
Tim jednostavnim „hvala“ širi se sreća među ljudima. K'o gruda snijega  koju netko zakotura sa brda. Hvala ti njemu, pa hvala on tebi, pa hvala ti njemu i,.....jedva ćete i Vi i On čekati slijedeću nedjelju. Da se opet vidite. Nije važno uz čije kolače. I,....uopće nije važno čiji su bolji.