30. svibnja  2010. godine

U   Kaptol   po   sedmodnevno   ljetovanje   na   Hvaru 

Pod jesen prošle godine pozvao me moj prijatelj Fera  iz Kaptola da dođem sa familijom u goste jer slavi otvorenje podruma.
Mi tamo, a on podruma ni nema?!?  Samo garaža, preuređena u "podrum". Za jednu stepenicu nadmorske visine višlja od dvorišta. No, ako gazda kaže da je otvaranje podruma, tko smo mi da ga učimo pameti?
Zna čovjek što otvara.
Najeli se, napili i napjevali, sve u čast podruma koji je u garaži.

                                                               ***

Nema dugo zove u svatove. Odmah pitam : „Kojem djetetu?“ Znam da ih je troje.
- Ma ne djeci! Ja se ženim!
??????
O, Bože?! Pa koga ženiš?!
- Pa moju Jadranku!
??????
- Ne ljuti se, prijatelju; znam da i Ti imaš dobru ženu, al' od moje Jadranke bolje nema: ni majke, ni žene, ni domaćice, veli Fera .
- Ma ne ljutim se, al'.....je l' ti nju nisi već jednom oženio?
- Jesam! Pa šta?, odgovori Fera. Takvu bih ženu sto puta oženio.
- Pa dobro, mislim si. Kad ono veliš?!
- 29. 5. 2010. U Kaptolu. U Češkom domu.

                                                         ***

- Kako to Fera  misli da nema žene do njegove Jadranke?, razmišljao sam gledajući krišom u svoju ženu dok sam vozio prema Kaptolu. Al',... neću se ja sad s njim svađati. Danas je njegovo slavlje, pa nek mu bude. A i znam Feru. Taj kad nešto zapne....
Čovječe, jedva sam se uparkirao.
- Što je ovo? Pa je l' to cijeli Kaptol danas  dovezao svoje automobile baš pred Češki dom?, promrmljao sam više za sebe.
- Ma ne! To Fera i Jadranka slave 25 godina braka, dobaci neki čovjek u prolazu.
Bilo mi sve jasno kad smo ušli. Pa gledajte vi koliko je tog naroda bilo!
Po mojoj procjeni, odaziv gostiju 120 %.

Kako i priliči, na „binu“ najprije izašli naši srebrni jubilarci.
Takve žene kao što je njegova Jadranka, nema na cijelom svijetu, al' bome on lapio mikrofon.

Napravio si, kaže, 25 papira sa natuknicama o svim kronološkim događanjima u njihovu zajedničkom životu. Kaže, za svaku godinu braka po jedan.
- Dobro da je sutra nedjelja, šapnem ženi. Tu neće biti jela do sutra ujutro. Trebali smo nešto pregristi kod kuće!
Srećom, nešto se usprtljao s tim papirima; k'o čitat će, pa neće čitat već će ipak pričat bez papira, pa onda, neće ni tako, nego će dio pričati, a dio čitati....., onda mu  neki papiri ispali, pa to kupio po sali, pa krivo složio .... Uglavnom, počelo je vjenčanjem prije 25 godina.

Ovo su slike iz vremena kad je Fera prvi puta ženio svoju Jadranku. Što j' reć, reć', krasna žena. E da, ali on sada više nije siguran da li ju je više volio onda, kad su se ženili, ili sada, kad slave sarebrni pir.

A ovo je sad. Pa stvarno; ne znam ni sam što bih rekao. Ali, to nek ipak on odluči

                                                            ***

Jadranka je iz Osijeka, pa joj se Fera zakleo cijelim Kaptolom da će njih dvoje odmah poslije vjenčanja preseliti u Požegu jer on zna da je ona  djevojka iz grada.
Dobro, nije bilo baš tako. Ostali su  i poslije vjenčanja u Kaptolu, al ' je on k'o svaki pravi muškarčina udario šakom o stol i rekao : „Ne zvao se ja Fera, ako ne kupim plac u Požeškoj ulici. Razumiješ ti mene!  Što rekao , to ne porekao! Fera svoju riječ ne gazi ! Il' u Požeškoj, il' nigdje !
Rečeno, učinjeno. Sretni   jubilarci danas imaju kuću u Požeškoj ulici. A Požeška ulica je u Kaptolu.
A , dobro sad! Čovjek snuje, Bog određuje.
- O, Bože, juha se hladi, a on stigao tek do domovinskog rata, opet šapnem ženi; toj koja nije ni približno tako dobra kao Ferina Jadranka.
E na kraju veli, nek' Jadranka isto kaže jednu rečenicu. Jer k'o, juha će se ohladiti, a on je ionako sve rekao. A i on to bolje zna objasniti nego ona. ( A ona učiteljica )

Al' bome, nije ni Jadranka juče došla iz svog Osijeka, pa da joj se broje rečenice. Izrekla ona i cijeli odlomak. I to divan, pun dobrodošlice. Bez ijednog papira.  Ganutljiv. No na kraju se od tog ganuća i rasplakala. A ne bi ni ova moja drugačije. Žene su ipak žene.

                                                      ***

E, lako Feri kad ga njegova Jadranka ocjenjuje. To ispadne da je on uvijek najbolji i najpametniji. Sve same petice.
           

Al', kad  na binu došao Kaptolski svećenik, svašta se, bome, čulo.
I da Fere nema na misi, i da je u mladosti bio partijac, i da se samo harmonike hvata.....i da.... i da....
Zapravo, kad se sve zbroji, oduzme i pomnoži, Alen, Vlatko i Gabi su najbolje što je Fera u životu napravio.

         ***

E da, odmah uvodno rekao nam je Fera da je presretan što smo se svi odazvali u ovolikom broju i još dodao kako nas ima iz raznih krajeva i zemalja, kako bi želio da se tijekom večeri lijepo zabavimo i međusobno upoznamo te kako će nas on sad, kao dobar domaćin, pozdraviti na svim jezicima zemalja iz koji dolazimo.

- Dobro došli, krenuo na hrvatskom

- Dobro došli, nastavio na bosanskom

- Viteme vas, prepisao sa zida doma, na češkom

- Dobro došli, na slovenskom (valjda su ga razumjeli)

A ljudi, tih Slovenaca! Da nam je znati gdje točno stanuju pa da i mi za naša slavlja pozovemo te krasne, vesele i raspjevane ljude.

Najprije na binu došao najstariji iz slovenske četvorke i donio svoju harmoniku. No, najprije nas pozdravio. Sretni su veli, što imaju u našu lijepu zemlju kod koga doći i radi čega doći.

Ma sve smo razumjeli. Kao da čovjeka od rođenja znamo. A kad se salom razlio zvuk njegove harmonike, krenuše trnci kod svakog od nas.

Priđe mu najprije jedna gospođa pomoći pjesmom, pa onda i druga pridoda svoj glas. Na kraju dođe i jedan mlađi gospodin.

Mi ostali, ma svi odreda i bez izuzetka, pljeskali u ritmu, želeći biti dio njih i da oni budu dio nas. 

***

Na kraju, htjeli naši srebrni mladenci nešto pokloniti i nama, svojim gostima. Sedmodnevno ljetovanje u njihovoj kući na Hvaru.
Vaaau! Što bi nam svima dobro došlo.
Ali, tko će ići? Pa vidite vi koliko  nas je bilo. Ne bi nam bilo dosta ni sedam sezona da se svi izredamo.

E, mudar je Fera. Dosjetio se on, pa  dao ispeći kiflice; a u kiflice da se umijesi  gumbić, pa...tko nađe  gumbić, naći će i Hvar. ( Kažu da je Fera po majčinoj lozi Pemac ). 

Svi smo pažljivo jeli nadajući se moru, ali  je samo Ferin stric iz usta izvadio nešto. 

Kad sam se danas malo otrijeznio, sve mi se čini  da to i nije bio gumbić. Jer, stric je  imao samo jedan jedini zub. U to sam siguran jer sam tada još bio  potpuno trijezan. Aaaaa, kao, rekao bih da poslije tombole tog zuba više nije imao.
Vidiš ti mudraca starog. Da sam se ja toga barem sjetio ove bih godine ja kvasio noge u moru.