Svađale se Rakija i Nošnja
- Šta s' se tako napirlitl'la? K'o da s' svu pamet svijeta popila?!
- Ma šta ti?! Jedna obična rakiješina; takvih k'o ti ima u svakom
podrumu!,tresla se od ljutnje uvrijeđena Đukina vezena Košulja.
– ' Fala Bogu da me ljudi imaju. I da me trebaju. Mene ljudi cijene. Svaki moj grad, odgovori hladno Rakija iz boce.
– E,....jadni su ti koji tebe cijene. Cijene te do prvog jarka, nastavi svađu jezičava Košulja.
– A jesi mi ti neka faca!, žešće će Rakija.
K'o tebe treba takvu? Umislila se u tu štirku, pa misliš da više nisi sa sela zato što ti izvezli to par cvjetića i malo čipke?!
- Dosta već jednom vas dvije!,oštro će prsluk na Đukinim leđima. Kako vas nije stid ovog šešira nad nama.
A i,....šta će ljudi reći?
Ti, Rakijo, stalno neku kavgu izazivaš!,ljutito će Prsluk.
A ni tebi, Košuljo, pamet ne smeta.
Stotinu puta sam vam rekao da smo
SAMO SVI ZAJEDNO SLAVONSKI SUVENIR!
Obucite svoje poklone u "Ladica" suvenire
Pa će biti još vrijedniji. Ali i ljepši. Gustiozniji. I ukusniji.
U ovoj lijepoj kuhinjskoj krpi je jedan običan kulen.
Ma dobro; ne može se reći baš „običan“.
Skup je i ukusan. Proizveden od najboljeg i najfinijeg mesa. Prenašan
dugo i pažljivo sa dima na zrak. Pa samo malo nazad.Okretan.
Pregledavan. Kontroliran. Mažen i pažen godinu dana.
Mjerili mu vlagu. Vagali ga. Kad se prereže govori sve svjetske jezike.
Ali, dok ga ne prerežu, nitko i ništa: smeđ i neugledan.
A poklanja se neprerezan. A pokloni trebaju odmah biti lijepi. Na prvi pogled.
Zato ih treba „obući“.
Uostalom, i sebi pažljivo birate odjeću kada nekud idete, samo da što ljepše izgledate.
Tako treba i sa poklonima.
23. svibnja 2010. godine
Kako je obična kobasica postala suvenir
Kobasice su uvijek ukusne i pikantne. I svi ih vole. Ima li ih onda smisla poklanjati? Jer, one su uvijek i na kraju ipak samo obične kobasice.
Poklanjaju se, naravno. Ali, ne onima na čijim se tavanima klate i do početka ljeta, već onima koji ih nisu imali ni krajem prošle godine. Kolinja su postala skupa i rijetka. A kad nemaš, pojeo bi noge ispod sebe, a da ne bi ukusnu kobasicu koja miriše na dim, a sada bome već i na tradiciju.
Dakle, možemo je poklanjati. Onima koji su je željni. Ali pažljivo. Da im ne „ ogulite“ dostojanstvo dok oni budu gulili poklonjenu kobasicu.
Dok im je budete pružali na poklon, recite da za nešto drugo niste imali novaca. Jer su teška vremena. Da ne bi vidjeli kako ste Vi vidjeli da oni nemaju. A nemaju jer nisu imali kolinje. A nisu imali kolinje jer nisu imali novaca.
Ako imate dobro srce, sigurna sam da tako i radite.
Ako osim dobrog srca imate i vješte ruke, možete otići i korak dalje.
Uz malo bijelog platna, traku trobojnicu, cvjetić, šeširić, ili nešto slično ( svatko po svom izboru, ukusu, afinitetu, onom što ima kod kuće ) može od obične kobasice napraviti suvenir.
Eto, ni ova kobasica koja se do juče anonimno i bezimeno klatila na vjetru našeg tavana, nije ni slutila da će postati tako lijep suvenir.
E, sad je to već posve druga stvar. Sad ne trebate paziti ni na svoje, ni na tuđe dostojanstvo.
Jer, suvenir je luksuz. Poklanja se za uspomenu. U ovom slučaju aludira na šmekera, gurmana, što predstavlja kompliment onome kome se daje, pa ne aludira na ičiju neimaštinu. Stoga, ovako ukrašenu možete je pokloniti bez straha.