-Ali, bako, molim te, molim te, molim te,
vikala je Helena skačući oko mene, kad su djeca rekla da bih trebala nabaviti psa.
Pljuštali su argumenti za psa.
-Mi bi se manje brinuli za Tebe, ako bi imala psa u dvorištu, govorio je moj sin.
A i vidiš kako bi se Helana veselila.
Molila me i kćer.
&
Psa, pa psa, pa psa.
Eto, neka ja sama izaberem pasminu, veličinu i izgled,
Ali ipak sugeriraju da bude mlad pas, možda čak štene, koji bi se onda navikao na mene,
na naše dvorište, pa i na njih, koji dolaze kada god mogu.
&
-Bako, molim te, reci da pristaješ.
&
Sad već imamo puno životinja i svaku treba nahraniti, napojiti, obići je, očistiti za njom.
Ma znam, milo, ali tebi sad počinje škola i nećeš moći doći do Božića.
-
Neka dođe teta.
-
Ona ne ide više u školu.
-Pa ne može ni teta.
Ona radi.
‘Ajde, Helena, odi pa izbroji koliko već životinja imamo.
-Pa ne hraniš svaku posebno, reče moj sin.
-Tolike životinje i sad zapelo baš na psu, reče moja kćer.
-Bako, ti uvijek kažeš da me voliš najviše na svijetu, pa ako me
voliš, nabavit ćeš psa, zaigra Helena na zadnju kartu.
-Ma ne moraš ti njega nabavljati, niti po njega ići.
Mi ćemo ga naći, ako treba i platiti, kupovat ćemo mu hranu da nije tebi na trošak,
reče moj sin.
-Ako i mene voliš, doda moja kćer, ti ga samo primi, mi ćemo sve ostalo.
&
–Ne ljutite se,djeco, znate da vas sve volim, i to jako.
Ali ne mogu brinuti još i o psu.
&
Od kada sam im i mama i tata, ovo je valjda bilo prvo što sam im odbila.
I nije mi bilo lako.
Ali, imala sam i ja svoje argumente.
Imali smo mi svojevremeno psa.
Još mu najlakše dati jesti i piti.
Al’, od psa ne možeš koraknuti.
Ja sadila cvijeće, on vadio lukovice.
Ja kopala u bašči jedan red, on kraj mene lijegao na drugi red.
Onaj koji sam već okopala.
Po danu trčao za biciklistima,
po noći lajao pod našim prozorima.
Ma neću i neću.
Zapravo, ne mogu i ne mogu.
&
Kad noćas, negdje iza ponoći, skiči nešto ispod mog prozora.
Onako, kao da je pas, ali nije pas, više kao lisica.
Skiči, pomalo i reži.
Opet došla po moje kokoši.
Ali, bojim se izaći.
Čak i iz kreveta.
Lisica stalno reži.
Onako sitno, pseći.
Al’ ipak reži.
Navučem jorgan do ušiju.
Podvučem obje ruke pod jorgan.
Znam da sam u kućii da ne može do mene.
Al’ sad više ne znam da li sam zaključala kuću.
Znam ja to i zaboraviti.
Od straha sam se potpuno razdrijemala.
Sad spavanja više nema.
Samo čekati dan.
A tek je ponoć prošla.
&
Pravo djeca kažu.
Da imam psa, ne bi lisice šetale po dvorištu.
Odmah ću ih ujutro nazvati pa nek nabave psa.
Kakvog -takvog.
Neću ni birati.
Samo nek dovezu nekakvog.
Tako odlučim i ipak do jutra utonem u san.
&
Kad ujutro, evo ti susjede.
Nisam se još ni počešljala.
-Joj, susjeda draga, nemojte se ljutiti, ali naš Bobi noćas pobjegao iz dvorišta.
Našli smo ga jutros kako drijema pod Vašim prozorom.
Nadam se da Vam nije kakve štete napravio.
-Ma, nije, nije, veselo ću ja.
&
Uh, ovo je bilo za dlaku.