-Kako te samo nije bilo stid dovukariti se ovamo?
-Pa nemoj tako.
Mi jedno drugom pripadamo.
Sjećaš se kako smo bili nerazdvojni?
-Sjećam se, kako se ne bih sjećala?
Iako, dragi moj, to ti je bilo u prošlom stoljeću.
Kad si podvio rep i ostavio mene i sve oko mene.
I,...sve te godine i desetljeća nisi pitao ni kako zemlja, ni kako marva.
A kamoli ja.
Ma bježi da te moje oči ne gledaju!
-Pa nemoj biti takva.
Svatko griješi.
Pa i ja.
Svoju grešku treba priznati.
Ja svoju priznajem.
Nikad nisam trebao otići odavde.
Ni tebe ostaviti.
Ali, uvijek sam mislio na Tebe.
I srce me uvijek vuklo k tebi.
-Pa šta nisi došao kad te toliko vuklo?
-A, ne znam šta bih ti rekao.
-Ali ja znam šta bih rekla tebi.
Nije tebe srce dovuklo nazad k meni, nego glad i prazan želudac.
Sad si ti došao kad od svoje plaćice ne možeš kupiti ni krumpira,
a kamoli mesa.
Misliš: ma ona luda, ma ona dobra.
Rodila bašča.
Oprasile se svinje.
Kokodaču kokoši.
Za to si ti, dragi moj došao.
&
Svađali se tako Čovjek i njegova Motika.
Iako, nije to ličilo na svađu.
Jer, Motika je vikala,
A Čovjek bio tih i pognut, bojeći se i pogleda dići.
&
-Jeli, molim te, a gdje ti je auto?
Ako ti i dam sve ovo po što si gladan došao, kako ćeš to odnijeti u taj svoj grad?
Je l’ pješice i na rukama?
-Ja sam mislio da ostanem, promuca tiho Čovjek.
-Gdje da ostaneš?
- Pa kod tebe, na selu.
-Ma kakvo crno ostajanje?
Nisi ni znao, a bome ni htio raditi ni kad si bio mlad, a kamoli bi sad kad si ostario.
Nema ostajanja.
Vrati se ti lijepo u grad, u svoj stan, glancaj tamo svoj auto pa onda malo na more,
malo na skijanje, i sve ono kud si pričao da idete vi iz grada, zajapureno i ljuto vikala Motika, da je se moglo čuti do drugog sela.
&
Nemam ja više stan, tiho će Čovjek, da je jedva sam sebe čuo.
-
Kako nemaš?, u čudu će Motika.
-
A,..., ostao sam bez posla, nisam imao čime otplaćivati kredit, pa mi uzeli stan.
-
A auto ?, upita Motika.Imaš valjda makar auto?!
-
Nemam, postiđeno će Čovjek,opet da je jedva sam sebe čuo. Ni njega nisam mogao otplaćivati , pa i njega uzeli.
Smiluj mi se zato i primi me natrag.
Nit’ imam gdje biti, nit imam šta jesti.
A kod tebe, vidim, svega obilja.
Puna ti šupa drva.
I svinjac svinja.
Kokošinjac kokoši.
Zaklinjem ti se da ću kopati od ranog jutra do mrklog mraka, samo dozvoli da ostanem, reče Čovjek.
Sada s nadom i malo glasnije.
&
A ostani onda, reče Motika.
I ne zaklinji se jer, znamo se.
Čim se malo najedeš i napiješ i čim ugledaš nešto bolje, otići ćeš bez pozdrava, kao i uvijek.
-Ma neeeću!, reče Čovjek.
-Dobro, nećeš.
Najedi se sada i na spavanje.
Sutra moramo kopati od rane zore, reče Motika glasno.
A u sebi pomisli: K’oda ga ne znam.
Da je bio sposoban živjeti od svojih ruku, ne bi se ni vraćao iz grada.
No, od pamtivjeka je tako bilo.
Jedni rintaju i za sebe i za druge,
drugi pametuju.
I za sebe i za druge,
zaključi Motika i zaspe.
A ONDA PRIČA BROJ 1 (od prije puno, puno godina)
Bilo to jako, jako davno.
Toliko davno, da živi ljudi i ne pamte.
Živio na svijetu Čovjek i njegova Motika.
Imali u kući i ića i pića u izobilju.
Al', Motika imala tešku narav, pa se Čovjek odluči rastati od nje i otići u grad.
-Naći ću neku Trgovinu, mislio je Čovjek.
Gladan biti neću.
- Samo ti idi, dovikivala mu ljuto njegova Motika.
Kad dobro ogladniš, i vratit ćeš se!
&
Ali,...Čovjek se nije vratio.
-Bolje biti i gladan, nego kopati od rane zore do mrklog mraka, mislio je Čovjek.
&
Nikad nikome nije priznao da Motiku poznaje, a kamoli da je nekad živio sa njom i od nje.
- Taman posla! Pa da mi se smiju ovdje u gradu.
Gledao Čovjek da ima bolju košulju. I cipele.
Da ga više cijene i poštuju.
(Grad je to.)
A u želudac ionako nitko ne može zaviriti.
Pa Čovjek u njega trpao jeftine salame,puno kruha i još više tijesta .
&
Šparao Čovjek, šparao, podigao i neki kredit pa kupio sebi auto.
-Našta to ličiš, Čovječe ?!, doviknu mu Motika, kad je prvi puta došao u selo da mu vide auto.
Čovjek se napravi da je i ne čuje, i ne vidi, i ne poznaje.
-K'oda je Ona bolja?!
Ja sam se jako udebljao, a Ona bome još jače zahrđala.
&
Vozao se tako Čovjek po selu i vozao.
Svi mu se divili, svi mu zavidjeli, a On bome pravo uživao i od ponosa se nadimao.
Gdje god došao, nešto mu dadoše.
Jer,...On je sada u gradu.
I,...jer ima auto.
A oni samo traktor.
Neki ni to.
I jer ima čistu i mirisnu košulju.
A ne k'o oni.
Znojavu i prljavu.
I jer ima lijepe cipele.
Kaže da su prave kožne.
A ne k'o oni.
Gumene čizme.
Hladne i blatne.
&
Jedni mu dali kokoš.
K'o, ne bi ni uzeo, al' kad je domaća.....
( A nije vidio ni jeo kokoš otkako se od Motike rastao.)
Drugi mu dadoše čak pedeset jaja.
Pa i njih uze jer su domaća.
Inače ne bi.
(A pedeset jaja nije imao u kući otkako se od Motike rastao.)
&
I tako; malo po malo, napuni se auto, pa se Čovjek odveze u grad, sve pazeći da ga ne ugleda njegova Motika.
&
Kad izjeo sve što je u selu dobio, upali auto, pa dođe opet.
Po svega „domaćeg“.
I sve opet ispočetka.
Netko mu dade litru rakije.
Domaće.
Drugi mu dadoše vreću krumpira.
Domaćeg.
Treći čak dva para mesnih kobasica; friško odimljenih i domaćih .
U jednoj mu kući nagrabiše čak pet kila svinjske masti.
Domaće. Naravno.
&
-Što se vi miješate među nas ?!,poviče Motika bijesno.
Da mu ne tovarite taj autić svaki put kada dođe, već bi se odavno meni vratio, ljuto će Motika .
Ona nastavila raditi koliko je sama mogla.
Da ne izumre imanje, da se u kući ima i šta pojesti i šta popiti.