Kad čovjek živi sam, sam se sa sobom o svemu dogovara.
I o svemu sam odlučuje.
Kad mu krene nizbrdo, sam sebe tješi.
I sam sebe hrabri.
A kad mu krene uzbrdo, sam sebe hvali.
I sam sebi čestita.
Sam čovjek sam sebe i savjetuje.
Sam čovjek sam odlučuje kako će s drugim ljudima.
Sve je to tako i sa mnom.
&
Nikad nisam voljela javne pozive „da se uplati,...da se za nešto zove....pa onda da se opet nazove, ali sada za nekog drugog, ili nekog trećeg, pa onda poslije da se makar jednom nazove za nekog četvrtog.....
Ili da se organizirano prikuplje...
Ili organizirano donira....
-Ja neću tako,....potvrdim odlučno sama sebi.
Puna je ulica onih koji nemaju.
Ili nemaju dovoljno.
Puna je takvih i susjedna ulica.
-Ja ću tako, potvrdim odlučno svoju odluku.
Uostalom, kad bi svatko uzeo na brigu samo jednog iz svoga susjedstva, ne bi trebalo nazivati humanitarne telefone, ni organizirati humanitarne akcije.
-Da,to je ispravan stav.
I prava odluka.
Dobro i pametno si to smislila, pohvalim samu sebe, jer mene nema tko pohvaliti.
&
I onda sam najprije izabrala kome ću pomoći.
Poslije sam našla kartonsku kutiju.
Jedva.
Trebala je biti velika.
Jer će i moja pomoć biti velika.
Jer čovjek u tako nešto ne treba ni ulaziti ako je škrt.
Ili neozbiljan.
Ili neodlučan.
A ja, usuđujem se sama sebi reći, nisam ni jedno od prednjeg.
Jer, da jesam , ne bih ni donijela takvu odluku.
O velikodušnom pomaganju.
&
No, takvu odluku još i može donijeti svatko.
Ali ju ne može svatko provesti.
To mogu samo dosljedni i pošteni ljudi.
Kakva sam i sama .(usuđujem se reći)
&
No, treba paziti i kod predaje.
Ne treba to teatralno i na velika zvona.
-Na svačiji ponos treba paziti, upozorim sama sebe.
Ali bespotrebno.
Jer, ja sam tu do savršenstva.(Pohvalim sama sebe, jer mene nema tko pohvaliti.)
&
I moja akcija krenula.
U svakoj kupnji dodam u košaru i nešto za ženu sa kraja moje ulice.
Nešto što se ne kvari.
I što može stajati.
-Pa neću valjda nositi stvar po stvar i ženu u njenom siromaštvu još i uznemiravati.
Pa naravno da neću. Gdje bih ja tako? Nisam luda!
&
Počelo to dobro.
Iako velika, dno kutije se brzo pokrilo.
Al' poslije, kako mjesec odmicao, počela ja uzimati iz kutije.
Ma ono, ne uzimati.
Samo posuđivati.
Vratit ću, naravno.
Kako ne bih vratila.
Da ne mislim vratiti,ne bih u ovu akciju ni krenula.
Nisam ja ta osoba.
-Naravno da nisam, potvrdim sama sebi.
Već poštena i dosljedna.
Da.
&
I išlo to tako, išlo.
Malo stavim u kutiju, malo izvadim iz kutije.
-Ma nema veze!, kažem sama sebi.
Bitna je sama odluka.
Opredjeljenje.
Mjesec vamo ili tamo. Jedan ranije, ili jedan kasnije.
Nevažno.
Jer, žena sa kraja ulice ionako ne zna „da je pomažem“.
A i da zna.
Divna je to žena.
Dobro je poznajem.
I sigurna sam da bi mi i sama posudila sve što sam iz njene kutije uzela.
&
Ma zapravo, to je prevelika kutija za moje mogućnosti.
I za današnje vrijeme kad svi imaju manje nego što trebaju.
&
Onda sam uzela manju kutiju.(Dosta manju.)
Da, treba čovjek realno odrediti svoje mogućnosti.
A ženi sa kraja moje ulice ionako dobro jer,....koliko god dobije, dobro će joj doći.
&
-Uzmi još manju kutiju, posavjetovala sam samu sebe.
Jednom.
Pa onda nabrzo još jednom.......
&
Sad zovem humanitarne telefone.
Ma,....nek to rasporede oni koji su sakupljanje pomoći i organizirali.
A i,....kad jednom doniraš tih 6,00 kn, ne možeš ih uzeti nazad.