U ženskoj ekipi za kolinje bile uglavno prijateljice moje svekrve.
Nudila se i moja mama, al' joj moja svekrva rekla da ih ima dosta.
-Samo bi mi ona još trebala, govorila je svekru baš kada sam ja ušla u kuću.
Da je za neki po'so, naučila bi i ovu malu. (to sam bila ja)
&
Kolinjske krofne pravila neka Aneta s kraja sela.
Dok mi drugi bili po dvorištu i u čizmama, ona bila u gornjoj kući, u toplim papučama moje svekrve, ložila vatru da se krofne bolje dižu i vikala na svakog tko je ušao, a kamoli za sobom ostavio odškrinuta vrata.
Što god njoj trebalo, ja joj donosila „jer je moja svekrva imala prečeg posla i jer ionako sve i uvijek samo na nju pada i jer je džabe sina oženila i jer joj je sada samo još teže„.
&
– Joj, mama, da ti vidiš kakve su to krofne bile, pričala sam mojoj mami odmah iza kolinja, želeći da ih i ona nauči tako praviti.
- K'oda moje nisu dobre!
– Ma jesu, ali ove kao da nisu krofne.
Uopće nisu masne.
Ona stavi u njih litru konjaka.
– Ma daj! To si ti nešto krivo čula.
To se stavi zbog masti samo jedan „štamplić“.
- Kad ti kažem, mama.
Ja sam joj ujutro donijela začepljenu i cijelu litru i kada sam poslijepodne spremala kuhinju, baš sam ja bacila praznu flašu.
Vidjela na svoje oči.
– A jes' ti vidjela na svoje oči, ubaci se moj tata (koji je bio pozvan na kolinje), kako je tu Anetu sa kolinja vozio kući tvoj svekar autom i kako je ona promašila vrata od auta?
&
Ipak, Aneta je godinama na našem kolinju pekla svoje krofne sa jednom litrom konjaka.
Jer, njene su krofne zaista bile najbolje.
I lagane, i sa crtom, i ....što je najvažnije, nisu bile masne, pa smo ih svi voljeli.
Na kolinje bi došla pješice, a kući su je odvezli auto