Uvijek nasmijanu, kao na ovoj slici sa unucima.
Uvijek spremnu pomoći, pokloniti, utješiti, ohrabriti, naučiti.
&
Ostalo petero djece.
Sve divni, vrijedni i pošteni ljudi.
I njihova djeca.
I od njihove djece djeca.
I mi ostali.
Susjedi, rođaci, prijatelji.
&
Svima će nam zima nekako proći.
Ali, što ćemo svi skupa kad je u proljeće ne budemo vidjeli u njenoj bašči?
Ne znam.
Ne mogu to ni zamisliti.
Jer,...bez nje, naš sokak više nikad neće biti isti.
&
“ Draga naša Bako!
Urezale su mi se u pamćenje riječi koje si izgovorila na dedinom sprovodu.
Riječi koje su nastale u neopisivoj boli zapravo su bila zrnca životne istine, životne istine o vremenu i prolaznosti. Nikada Te prije nisam vidjela tako ranjivu i krhku dok si stajala u crnini, čvrsto držeći krunicu u ruci.”Prebrzo je sve prošlo, djeco moja, tako je prebrzo prošlo.”
Tvoje riječi su me pogodile u srce kao tisuću iglica..
Htjela sam vratiti vrijeme da opet budeš mlada, da proživiš život zajedno sa svojim Tonom.
Ali, život nema reprizu, on je jedinstveno i neponovljivo iskustvo za sve nas i baš zato gubitak toliko boli.
A Tvoj život, Bako, kakav je to poseban život bio.
Nepregledne njive sa lakoćom si oplemenila svojim vrijednim rukama, a Tvoj pognuti lik sa motikom u ruci, stvarao je oko kuće najljepšu cvjetnu bašču.
Voljela si ljude, društvo i smijeh , a u Tvoj dom je svatko rado dolazio.
Život Te nije mazio, puno si se naradila, puno suza prolila, ali Tvoju energiju i snagu,bistrinu uma i sjaj u Tvojim plavim očima ništa nije moglo uništiti.
Sa četrdeset godina si položila vozački ispit jer si shvatila da želiš biti neovisna, u ratu si bježala bosa po snijegu da spasiš svoj život i hrabro svjedočila istinu.
Zajedno sa dedom obnovila si ognjište na kojem se i danas grijemo.
Bila si ona koja daje.
Sebe i od sebe, nikada ona koja uzima.
Ti si za nas bila kamen temeljac, ona koja okuplja, čija ljubav i toplina zrači i spaja.
Svatko od nas, Tvojih unuka, mogao bi ispisati čitavu knjigu priča i uspomena o Tebi i dedi.
Iz godine u godinu dočekivale su nas vaše nasmiješene plave oči.
Već u Kutini osjetio se miris kolača i zvuk dedinih večernjih vijesti.
To je bio znak da smo blizu.
Kroz prozor smo gledali prirodu, sve te ljude, njihove kuće i dvorišta, ali ni jedna bašča nije bila tako lijepa kao Tvoja.
Svima smo se hvalili kako branimo kukuruze od divljih svinja, od tih “divljih veprova”, a Ti i deda ste nam uvijek znali napraviti doživljaj od vaših uobičajenih poslova.
Kod vas je uvijek bilo mjesta za sve.
Spavali smo zgurani u krevetima pod toplim pernatim jorganima ispod kojih se najslađe sanja, a tko je bio najstariji , mogao je spavati u ujinom krevetu.
Ujutro bi se otvorila vrata sobe, a Ti rekla:”Diž’te se, pilići moji!”
Iz kuhinje se osjetio miris kave i poderanih gaća, naših omiljenih slastica.
Pucketanje drva na vatri, vaši prigušeni glasovi iz kuhinje, Tvoje snažne ruke koje mijese tijesto i stol prepun hrane za blagdane.
Najveće radosti djetinjstva proveli smo u Tvom dvorištu.
Sa dedom smo vozili traktor, ganjali guske i čekali da kokoši snesu jaja….
I sad, kad smo veliki, sve bi dali da se možemo vratiti u to vrijeme kada je tako malo trebalo za veliku sreću.
Draga, bako, znam da deda sada ima sluh mladića i da Te dobro čuje i da zajedno s njim slušaš ove naše riječi i da si ponosna.
Bako, Tvoja prisutnost je posvuda; utkana je u naša tijela, u naš pogled, glas i ruke.
Znala si da se ljubav krije u najmanjim trenucima: kad se od brašna stvara kruh, od vune topli džemper, a od djece ljudi.
Život, da, vi ste bili taj život u punom smislu te riječi.
Vaša djeca, unučadi i praunučad, vaše cur’ce i dečki, 28 ljudskih duša koje nose djelić vas u svojim genima, u svom srcu i sjećanju.
I dok god su tu, i vi ste tu.
Znamo da sada vaše tople plave oči ponovno sjaje i da su vam lica ozarena od sreće jer nas je danas toliko došlo poslati vam posljednji pozdrav.
Zbogom ,bako, zbogom, deda, hvala vam što ste nam svojim primjerom pokazali kako se živi i voli.
Bako, neka Ti je laka hrvatska zemljica.
Počivaj u miru.
Volimo Te svi koliko nas ima.”
&
U ime svih Blažinih “pilića”, ovo oproštajno pismo pročitala je unuka Laura, grcajući u suzama.
&
Što reći?
Lako je umrijeti, ako nisi živio džabe.
I ako ostaješ u tolikim ljudskim srcima.
&
Počivaj u miru, draga naša Blažo!