(Slika je sa interneta jer,...tu gdje ja stanujem ne smiju se držati kokoši.
Kako na asfaltu, gdje ja sada( na žalost) živim, ništa ne uspijeva i kako su od moje seoske prošlosti, (još više na žalost), ostale samo moje seoske uspomene, donijela mi Vera sa kraja sela pet kila cikle.
&
Bilo to u rano jutro.
Jer,...seoske žene (i one koje su to nekad bile) ustaju rano.
&
Kad se ustaje u gradu, ne znam.
Na svim kućama haustori.
Pa i na mojoj.
Na svim haustorima velike, metalne „kapije“, pa i na mojoj.
Na svim „kapijama“, što ključevi,što lokoti, pa i na mojoj.
&
Dugo se nisam vidjela s Verom, pa sam se više obradovala njoj, nego cikli.
&
-Kava?
-Naravno!
&
-Ma nije mi baš neka cikla, reče Vera.
Bila suša, sve to neko jadno u bašči, al' da imaš makar za jednu turu.
Onda smo dugo pričale o suši.
Tko u selu zalijevao, tko nije.
-Na kraju, nemaš ti čime zalijevati, zaključi Vera.
-Ma da, složim se ja.
I nama u gradu došle obavijesti da štedimo vodu jer je nećemo imati nikako.
Pričale, pričale, pričale.
Ja skuham još jednu kavu, pa i uz nju pričale.
S cikle prešle na kolače.
S kolača na krečenje.
S krečenja na „kud to ide ovaj svijet?“
&
Onda ja Veru vozila kući, sretna što ću malo vidjeti naše selo i čuti rijeku koja kroz njega protiče.
&
Kod Blaže puno dvorište automobila i puno krumpirište djece raznih „fela“ i uzrasta.
Došli povaditi krumpire.
Gdje ćeš da ne staneš?
Pa sve ih znam skoro od kada su se rodili.
&
A naša rijeka teče kroz naše selo i sve joj drago što će Blažini krumpiri danas lijepo pod krov.
&
Na sredini sela, tamo kod križa, Zlatko lagano gura kosilicu.
Pa što, pitat ćete! Što je tu čudno?
E čudno je to što nema svoje noge.
Već proteze do iznad koljena.
I što mu je osamdeset prva.
Pa gdje ćeš da ne staneš kraj takvog čovjeka?
A još smo i rod.
I to veliki.
&
A naša rijeka teče kroz naše selo i sve joj drago što Zlatko ima, kakve takve noge i što taj, oduvijek prevrijedan čovjek, može raditi makar toliko da mu dan bude ljepši.
&
Konačno došli do Vere.
Trče pred nas i pas i mačka i sve Verine kokoši.
Gdje ćeš da ne izađeš?!,kad sam svega toga željna.
Pa,...sad kad sam već izašla iz auta, gdje ćeš da ne pogledaš Verinu bašču,
da si malo seosku dušu zaliječim.
&
A naša rijeka teče kroz naše selo i sve joj drago što sam u bašči, pa makar i tuđoj.
Bundeve lijepe.
Paprike sitne.
Paradajz prolazi.
Peršin krasan.
&
Odmah kraj Verine bašče stanuje Ankica.
Pa nas dvije zajedno u školu išle i uvijek dobre bile.
Pa,...gdje ćeš da ne skreneš?
Ni Ankicu nisam dugo vidjela.
A kod nje ziđu neku ostavu.
Tri čovjeka.
Tri susjeda.
Kažu, tri majstora.
('Ajd dobro, kad oni tako kažu.)
Viču i natjeruju se.
Svaki „majstor“ radi drugačije i od svoga ne odustaje.
Srećom pa rade samo ostavu.
&
A naša rijeka teče kroz naše selo i kao da se veseli što Veri bundeve „prav' lijepe“ i što će Ankica imati ostavu.
( Valjda.)
&
Tužno tekla naša rijeka kroz naše selo kad sam se vraćala kući.
Kao da joj bilo žao što odlazim.
Bilo i meni.
Jako.
&
Od jutros nitko u ulici „kapiju“ nije otvorio.
Što rade, ne znam.
Kako su, ne znam.
Da l' su živi?
Pa valjda jesu.
&
Uđem i ja kroz svoj haustor i zatvorim „kapiju“.