Zajauče moja Svekrva kad čula da nam krepala krava.
Uhvatila se rukom za srce.
Pa problijedila.
Pa pozelenila.
Pa pocrvenila.
Pa poljubičastila.
&
-Je l' živ Stari?, upita tihim, isprekidanim glasom.
-Živ je, živ, gotovo povika naš Sin.
Ja i moj Muž samo šutjeli.
Blijedi kao krpe.
&
-Žive su i pakte.
I pure.
I guske.
I kokoši, nastavio on siromah redati, ne bi li Baku vratio makar na zelenu boju lica.
Bako, sve je živo, pobrza još glasnije naš Sin.
&
-Samo je kamion zgazio mačku, ubaci se naša Kćer, koju nitko nije ništa pitao i koja je sa onim „krepala krava“ rekla dosta za cijelu godinu.
Možda i dvije.
&
-Je l' ona siva?, upita drhtavim glasom moja Svekrva.
-Ne siva, spremno će Mala.
Nego ona, Bako, koju ti najviše voliš.
Ona sa tri boje.
&
Zajauče opet moja Svekrva i ponovno se uhvati za srce.
&
-Šuti već jednom, izdera se naš Sin na svoju, sedam godina mlađu sestru.
&
-Pusti dijete, tiho će moja Svekrva.
Nije dijete krivo.
Ne može dijete birati tko će ga roditi, reče moja Svekrva, kojoj se lice vratilo na crvenu boju, a što je bilo puno bolje od ljubičaste, a silueta krivca za kravu lagano se počela ocrtavati u zraku.
I,...sve više imala moje obrise, iako sam ja šutjela kao riba cijeo vrijeme.
Rekla sam ja da treba paziti koga se u kuću dovodi, rekla je moja Svekrva i uzdahnula iz dna duše.
&
-Bako, a jesi nam kupila poklone?, nastavi Mala kojoj u to doba pamet nije smetala.
&
-Jesam, Milo.
Tebi i bratu jesam.
Niste vi, siročići bakini mogli birati tko će vas roditi, reče moja Svekrva, sada već samo blijedog lica.
Ali, vaš je tata mogao birati.
I morao.
Da je vašu baku slušao.
&
Kad smo, kako i kroz kuda došli kući, ne znam ni danas.
Ja sam odmah otrčala na kat plakati.
Moj Muž je ostao iznositi kofere iz auta.
Djeca su skakala uz svoju Baku, čekajući poklone.
&
Dok su još svi bili na dvorištu, sa kata sam čula Starog od moje Svekrve kako govori da ja u pogledu krave nisam ništa kriva, a ni moja Mater i da je najvažnije da nam je ona, njegova Stara, sretno doputovala i da se avion nije srušio.
&
Kad su zašli u kuću, provirila sam na stepenište da čujem kako se bar veseli novom kuhinjskom namještaju i kupaonici.
Sam me vrag tjerao da virim.
&
Proklet bio dan kad sam od kuće otišla, vikala je moja Svekrva.
Nisam joj vidjela lice, ali se orilo do tavana.
-Moj namještaj, od moje pokojne mame namještaj dama izvukla, razbila, popalila, ovu mi ivericu u kuću dovukla.
(Dama sam bila ja.)
-Ti samo šuti, dreknula je moja Svekrva na svog Starog kad je rekao da su je djeca htjela razveseliti.
Lijepog mi veselja.
Krepala im krava.
Izbacili moj namještaj iz kuhinje.
Sam Bog dragi zna koliko su novčine za to potrošili.
Bolje da su za te novce drugu kravu kupili.
&
-Kupit ćemo, mama, drugu kravu, prozbori nekako moj Muž.
&
-Ma šta ćete vi kupiti?
I gdje ćete vi kupiti?
Takve krave nema u deset sela.
Nju naša Malenka otelila, a ja je pazila k'o oči u glavi.
&
Ja utrčala opet u svoj stan plakati, pa nisam čula što je bilo sa kupaonom.
&
Kad Muž i djeca došli gore, Muž samo šutio.
&
-Baka bila jako sretna za kuhinju i kupaonu, rekao naš Sin.
&
-Ma lažeš!
Nije bila sretna, reče naša Kćer, koja je bila sedam godina mlađa od svog starijeg brata.
(I toliko puta gluplja, rekao bi često naš Sin.)
&
Tri naredna mjeseca ja nisam išla u prizemlje.
Isto toliko moja Svekrva nije dolazila k nama na kat.
Mjesec dana se ljutila za kravu.
Mjesec dana se ljutila zbog kuhinje i još toliko zbog kupaone.
Isto toliko moja Mater nije dolazila ni u našu ulicu, a kamoli u naše dvorište.
&
-I,....je l' nekom možda falila?!, znala je moja Svekrva reći svom Starom, uvijek tada kada je znala da ja mogu čuti.
&
-Nekako nakon ta tri mjeseca, ustrči se naš Sin uz stepenice:
Mama, 'ajde brzo dolje, rekla Baka da i Ti dođeš na ručak.
-Rekla je Baka da dođeš, reče veselo moja Kćer, koja je ustrčala za bratom.
Onda smo svi troje strčali dolje.
Da Baka ne čeka.
Kad me već zvala.
&
-Eto ti, reče moja Svekrva i pruži mi kutijicu sa zlatnim lančićem.
To sam ti u Kanadi kupila.
&
Skoči moj Muž od stola da mi zakopča taj lančić oko vrata.
Stari od moje Svekrve rekao kako mi divno stoji i kako je to samo njegova Stara mogla tako lijepo izabrati.
Prišao i moj Sin da izbliza vidi zlatni privjesak, pa se i on , još uvijek onako mali, stade diviti lančiću, sretan kao i ostali što se Baka odljutila i što sad i ja mogu doći u prizemlje.
Ja rekla da sam si uvijek željela zlatni lančić, ali da ni u snu nisam mogla pomisliti da ću ga dobiti.
Još takvog divnog.
&
-Ali, mama, pa Ti već imaš zlatni lančić, ispali opet naša , sedam godina mlađa Kći, kojoj ni nakon tromjesečne šutnje u našoj kući ,pamet još uvijek nije smetala.