Nije lako biti seoska snaha.
Al', koga svekrva otškoluje, taj se za posao ne mora bojati.
Svekrvina se „diploma“ priznaje u cijelom svijetu.
Na svim jezicima.
Sa svim pregačama, keceljama i fertunovima.
Uz svaku motiku.
&
- Ako okopaš prednju baščicu prije nego se ja vratim, govorila je nekih davnih godina moja svekrva, zamijesi rezance od makar dva jajeta.
Znaš da ih stalno trebamo.
Ej, zaboravila sam ti reći, dovikivala mi je svekrva sada već sa pol ceste, objesi veš.
Vidiš da će biti lijep dan.
Dobro ga protresi da ti se poslije lakše pegla.
&
A moj, Bože, uzdisala sam u ritmu motike.
A ja mislila kako će mi život na selu biti zanimljiv i romantičan.
I kako ću se buditi uz jutarnje kukurikanje pijetla.
A ono, pijetao još uveliko spava kad ja ustajem.
E, lako pijetlu kad on nema svekrvu.
&
I,...živjele nas dvije tako puno, puno godina u istoj kući.
Pametniji uvijek popušta, pa ja s vremenom naučila njene „zakone“, iako, baš me nikad u životu nije pohvalila.
&
- Kad kreneš u kupaonu, ponesi do tamo prljavu kuhinjsku krpu.
Il' makar šta, samo da ne ideš po jednom poslu.
&
Tako ja mijesila rezance od makar dva jajeta, dok sam se odmarala od kopanja.
&
- Kad uveče legneš, misli što ćeš i kako ćeš ujutro raditi, govorila mi je bar dva puta tjedno moja svekrva.
- Dok čuvaš ovce, mogla bi štrikati.
Zima će doći dok lupimo dlanom o dlan.
&
- Mislila sam nešto pisati, usudila sam se reći tek negdje u drugoj godini braka.
- Ma šta bilo! Kakva korist od piskaranja.
A...,i ako se do sada nisi napisala, valjda i nećeš.
Poštena žena i ne ide u velike škole, već se brine o svojoj kući i o svojim ukućanima.
&
Pa,...kako sam ja bila poštena žena, štrikala sam hodajući za ovcama.
Pa, dok se ovce napasu, taman će se i veš na štriku provenuti, pa ga mogu peglati.
A dok opeglam veš, taman će i vrućina uminuti, pa mogu opet u bašču.
Uveče poštene žene čiste orahe, a kad legnu misle šta će sutra raditi.
&
Moja svekrva umrla prije dosta godina.
Valjda.
No, ja i danas, k'o svaka poštena žena, ni u kupaonu ne odem samo po jednom poslu. Ponesem čarli, da se ne vraćam ako tamo nema sapuna za ruke. Pa, kad vidim da sapuna ima, i to još podosta, ja u povratku iz kupaone ponesem čarli nazad u kuhinju.
Samo nek se radi i samo nek se ne dangubi.
&
Prošli tjedan sam baš bila nešto boležljiva.
Nit mi se peglalo, nit mi se spremalo.
Samo me vukao krevet.
Pa reko, dok nisam za neki teži posao, da potrošim ostatke vune od zimskog štrikanja.
Da ne ležim zaludno. I tako sam naheklala vunene ruže.
&
Da ih može vidjeti moja pokojna svekrva, sigurno bi se ljutila i rekla svom Starom (i on je sada već pokojni).
– Vi'š ti one naše Male dolje. Opet se samo igra i batali i vrijeme i vunu.
Kome trebaju te njene ruže ?
Bolje da je naštrikala jedne čarape.
&
– Ma pusti je, Stara! , sigurno bi pomirljivo rekao moj svekar.
&
- Ma šta pusti ?!, sad se već sigurno ljuti moja svekrva!
Tako si je stalno branio i kad smo nas dvoje bili živi.
Pa eto ti sad! Il' štrika, il' hekla, il' piskara neke svoje priče.
A posla do Neba.
I to pravog posla, a ne njenog igranja i heklanja.
Joj, joj, da mi se samo još jednom na zemlju vratiti.
Makar na sat vremena!
Da, tako sigurno na nebu sada razgovaraju moja svekrva i njen Stari.
A što j' reć', reć', ruže su mi baš prekrasne.
( A skuhala sam i ručak .)