- Jeste oprali prozore?!
Niste?
Pa kako niste?! Kad mislite?!
- Pusti, ženo, ljude! Oprat će! Gledaj svoja posla!
- Pusti ti mene! Ja sam Anđelica! Baš su ljudi „moja posla“.
– Ma znam! Al', stignu još.
– Ma kad stignu?! Danas već trinaeti.
– Pa dobro. Vidiš i sama da ima još dvanaest dana do Božića.
– E joj, joj! Tebi se uvijek sve stigne, a onda prvi sjedaš za stol. Kao da su prozori jedini posao do Božića.
– Ma dobro! Ako baš i ne stignu prozore, neće im dragi Bog zamjeriti. I zima je sad za pranje i otvaranje.
- Ih, tebi je uvijek zima. I,...samo da se od svega nekako izvučeš! Nek ne radi nitko, pa nećeš morati ni ti, ljuto će Anđelica svome mužu Anđelu.
– Ma nije tako, ženo! Griješiš dušu! Znam i ja koliko je još posla do Božića.
– Vraga crnog ti znaš! Bože mi oprosti grijeh!
Kad si zadnji puta usisao Nebo?!
- Ma usisat ću! Kako ne bih usisao! Samo ti mene podsjeti! Ja ti to, jadan, zaboravim!
– Šta bi bio bio jadan?! Imaš glavu.
Kako ja jadna vidim posla na sve strane?!
Joj! Joj! Sretan si ti što mene imaš!
– Pa jesam. Sretan. Tiho će Anđeo. (Kad već ona tako kaže)
– E da, to bi trebao i sam znati! Da si pošten.
A,...malo je ovakvih kakva sam ja!
- Pa je! , još tiše će Anđeo. (Sigurno je tako, kada ona tako kaže)
– Eeeee, vidjela bi' ja tebe da sam ja k'o druge Anđelice.
– Ma nemoj mi ih ni spominjati!, preventivno odgovori Anđeo.
– Daa, da, dragi moj! Možeš ti biti sretan i presretan što si baš mene dobio!
- Sretan sam, odgovori Anđeo. I presretan!, doda.
- Bome i budi. I zahvalan!
I meni, koja te duram tolike godine. A bome i mojoj mami, pokoj joj duši! Koja me ovako vrijednu i sposobnu, i skrbnu, i šparnu odgojila.
I dragom Bogu, koji me baš Tebi dao. Iako me baš ničim nisi zaslužio.
- Pa zahvalan sam, poslušno i tiho reče Anđeo.
- Vraga si ti zahvalan! Po cijeli dan sklapaš ta krila na molitvu. I tako ćeš do Božića. K'o da te ne znam.
A vidi mene!
Opet bez frizure! K'o i lani! K'o i preklani! K'o svake godine!
Dok vam, jadna, svima nakuham i napečem, dok sve za vama operem i pospremim, dok....., dok.....
&
Polete suze iz njenih anđeoskih očiju. Zbog prozora, koje treba oprati. Zbog tepiha, koje treba usisati. Zbog prašine koju treba obrisati. I kolača, koje treba ispeći.
Od siline plača ramena joj se samo tresla, a neuređena kosa sve odskakivala od leđa.
&
- Ne plači, ženo!
Radit ću i ja. Rado ću ti pomoći. Samo mi reci što i kako. Pa ćemo sve zajedno poraditi u imenu Božjem.
&
– A, ne! ' Fala ti, al' nisam ja od tih žena! , reče Anđelica i prestade plakati, pa joj se i duga kosa smiri na ramenima.Kakva bih ja žena bila, da ne mogu jednog Božića pripremiti?!, reče i odleti za nekim poslom.