Negdje u petom razredu moje osnovne škole, počelo se pričati da će biti rata.
Bili smo još mali, nismo ni znali ni razumjeli otkuda i kako, ali dovoljno veliki da se i sami bojimo.
&
Sjećam se, i naši roditelji su se bojali.
-Gdje ima dima, ima i vatre, govorili su zabrinuto, a onda smo mi djeca to, isto tako zabrinuto kako smo čuli od starijih, govorili međusobno, na školskim odmorima.
&
Počele su se praviti zalihe.
Kupovati na vreće.
Sol, deterdžent, ulje, brašno.
Pušači su pravili zalihe cigareta.
Alkoholičari alkohola.
&
Nemojte to pričati u školi, govorili su naši roditelji.
-Nećemo, odgovarali smo mi.
&
Al', svatko je imao najboljeg prijatelja, a najbolji prijatelj imao makar još jednog najboljeg prijatelja
i,....do velikog odmora, svi smo sve znali.
I što se kupilo, i koliko se kupilo, i gdje se sakrilo, ...sve za ne daj , Bože, rata.
&
Da je svatko gomilao i spremao ono što mu je bilo najvažnije i bez čega ne može, najbolje pokazala jedna Dubravka iz predzadnje klupe u srednjoj desetini.
-Meni mama kupila deset kompleta flomastera.
Onih od po trideset dva komada.
Smiješno, ali samo naoko i u prvi mah.
Ta Dubravka u cijeloj školi imala najljepše bilježnice.
Sa naslovima i podnaslovima ispisanim flomasterima u boji kojima je ona dala značaj.
Naslov, crvenim flomasterom.
Podnaslov, plavim flomasterom.
Zelenim ono što se mora znati za dva, ljubičasti za peticu.....itd....
Svi smo od nje posuđivali bilježnice.
Eto, tako je to bilo kada sam ja, davno, davno išla u peti razred osnovne škole.
&
I sad se nabavlja.
I sprema.
Hvala dragom Bogu nije više rat i ne daj ;Bože; da ikada više bude.
Sada se kuha paradajz, sprema paprika na milijun načina.
Kao da će zima biti polarna.
&
A mi, k'o ona moja Dubravka iz predzadnje klupe u srednjoj desetini.
Spremamo vuneno cvijeće za zimu.
A,...trebat će.
Nešto za na zimske prsluke, nešto za na vunene čarape,nešto za na papuče, nešto za na torbe.
Što vele, zima je duga.
A mi se zavukle u vunu k'o moljci.