Najprije se ode.
Daleko.
Što dalje.
U udaljenu zemlju.
Zapravo, ....najudaljeniju.
Jer, što dalje odeš, bit ćeš uspješniji.
I pred sobom; i pred drugima.
&
Svega ti dosta.
I države.
I skupoće.
I bijede.
I računa koje nemaš sa čim platiti.
I jutara u kojima nitko (pa niti) iz ulice nema kamo otići na posao.
I ove zemlje koja te rodila.
I samo to.
Kao da se od ljepote krajolika može živjeti.
&
Napokon odlaziš.
I ne okrećeš se.
Samo da odeš što prije.
U daleko.
U bolje.
&
Onda živiš tamo daleko.
U boljem.
Mislio si.
Ali,....tamo piri.
Stalno piri.
I ne znaš kako se zove taj njihov vjetar.
Znaš samo da je hladan i da ne prestaje.
Živi s tamošnjim ljudima.
Sada i s tobom, kada si među njima i tamo.
&
Plaća stiže.
Redovno.
Sistem je uređen.
Funkcionira.
Al' vani stalno piri.
Al' baš stalno.
I hladno je.
I ljudi su hladni.
Kao i taj njihov vjetar.
&
Da ti je samo jedan dan sunca.
I tvoje zemlje.
I ljudi iz tvoje zemlje.
Da ti je,...pa makar svaki dan gladan bio.
&
Godišnji prolazi brzo.
Prebrzo.
K'o da ga netko krade.
Proždire.
&
-Dva puta smo klali, samo da možeš i ti sebi ponijeti, govore tvoji kraj otvorenog gepeka velike limuzine sa kojom si došao.
-Ali ja to ne smijem voziti u zemlju gdje sada živim.
Nisam ja tamo gladan.
Nego, da mi je ponijeti ovog našeg sunca.
I vedrog neba
I trave na kojoj se cakli rosa.
Al' ni to ne mogu.
&
E da,puno toga preko granice ne može.
Ali, naši prsluci mogu.
Ponesite ih u zemlje gdje stalno piri.
Jer,upleli smo u njih i ovdašnjeg sunca.
I zelene trave.
I rascvjetanog cvijeća.