Za ova kišna vremena, uzbunili se i konci u našim košarama.
Čak se i posvađali.
-Ja ću sa Crvenim na žuto platno, zakrešti promuklo Ljubičasti konac.
-Ma nemoj, oštro ga i u pol njegove ljubičaste rečenice „presiječe“ Crveni konac.
'Ko si ti da ideš uz Crveni?
Ja idem uz Crveni, uvijek i svugdje, s visine ustvrdi Zeleni konac.
-Zašto bi uvijek ti?, sada još glasnije zakrešti promukli Ljubičasti.
-Zato što je to tako.
I što je oduvijek tako.
I što je moj zeleni otac išao uz Crveni konac.
I što je moj zeleni djed išao uz Crveni konac.
I što je to tako u svim generacijama zelenog konca.
I Crvenog.
I kako bi se sad u to ubacio ti, Ljubičasti jedan?!
-Pa zato bih se i ubacio, nastavi Ljubičasti.
I ja, brate, moram jesti.
I svi mi u ovim košarama moramo biti negdje uveženi, upredeni, vikao je Ljubičasti, bome baš glasno.
Skoro i opasno.
-Ma, pustite ga, ljudi!, smireno će Crni konac.
Neka se bahati.
I umišlja!
Neće dugo.
-Ma da, priključi se Tamnoplavi Šatirani.
A poslije vrag kriv što u Remetincu više nema mjesta.