Ne tako davno postojao jedan skroz naopaki svijet.
I sve, baš sve u njemu bilo naopako.
&
Ljudi su hodali.
I to svaki dan.
&
Bome i pričali.
Stalno.
Jedni sa drugima.
A, o čemu?
O svačemu.
Uvijek o nečemu.
-Stvarno?
Najstvarnije.
-Pa kako?
Pa tako!
Tako se tad živjelo.
&
Čula sam da su i stalno išli jedni kod drugih.
Nekada raditi, a nekada jesti.
I da su se onda jako smijali.
I dugo u noć pjevali.
-Ma lažeš!
Što bih lagala?!
Kako sam čula, tako sad i pričam.
&
-A gdje su stanovali?
U kućama.
Uglavnom.
Tad je bilo jako malo stanova.
-A njihove životinje?
Vani, gdje bi drugdje?
-Pa je l' i psi.
I mačke ?
-Pa da.
Mačke po vani hvatale miševe , a psi lajali i ganjali te mačke.
-E sad stvarno lažeš.
Ma ne lažem! Zašto bih lagala.
I ja sam tako samo čula.
Što vele, po što kupila, po to i prodala.
&
-Pa jesu makar bili zdravi?
K'o drenovi.
Imali samo jednu ludu babu.
Ta stvarno bila luda k'o noć.
Išla uokolo i pričala kako će jednom mačke i psi živjeti u kućama, sa ljudima.
I kako nitko nikoga neće poznati.
I kako nitko sa nikim neće razgovarati i kako će svak imati svoju televiziju.
I zamislite babe, kako će svatko imati svoj telefon.
I svatko svoj auto.
I da će ljudi biti tužni i nesretni.
Još pričala da će ljudi sve na sjedeći raditi i da će zaboraviti hodati.
Pa da će ih onda učiti u nekim teretanama.
&
Ljudi iz naopakog svijeta se ludoj babi izaglasa smijali.
-Šta ti misliš šta ona u toj svojoj ludoj glavi fantazira.
-Pustite je!, govorile žene iz naopakog svijeta.
Bog će nas kazniti ako joj se smijemo.
Nije ona jadna kriva što je luda, pa joj takve gluposti i budalaštine padaju na pamet.
