Mi se, hvala dragom Bogu, sretno vratile.
Kupili si „napršnjak“ i još ponešto „pribora“.
&
Neizmjerno vam hvala na onako veličanstvenom ispraćaju, koji ste nam priredili.
Sa svakim našim prevaljenim kilometrom, bilo je više vaših lajkova, poruka, lijepih želja.
Što veli naša draga Suzana Šmit, osjetili smo da ste u mislima sa nama.
I SILNO NAM JE TO ZNAČILO.
&
Julkice su cijelim putem popravljale svoje haljine.
Đuke im se zbog toga rugale, a malo, malo pa vidiš u retrovizoru kako si namještaju kapu.
A bome, nije ni meni bilo lako.
Ja sam samo dva puta u životu prešla granicu.
I to se brže vratila, nego tamo otišla.
Jednom davno, u Mađarsku, po par kilograma salame.
I jednom, još puno, puno davnije u Italiju, po nekoliko majica.
&
-Bože! Kako ću ih razumjeti?!, pitala sam samu sebe.
-E, draga moja! To si trebala misliti u školi, na satovima njemačkog, ljuto sam odgovorila samoj sebi.
&
No, pokazalo se da je strah bio nepotreban.
Jer, krasni su ljudi ti Bečani.
Dobri ljudi koji govore dobrotom.
Nabrzo se mi prestali bojati.
„Ciktale“ Julkice po cijeloj sali.
Bome se i ja „raspričala“.
Ipak, Đuke su sklopile najviše poznanstava.
Kad “ sto jezika govori“ ono što je bilo u njima.
&
Neka! Neka!
Nismo mi bile ljubomorne.
Pa nama ženama baš i ne priliči da se malo, malo sa nekim zagrlimo i nazdravljamo.
&
Bilo nam lijepo i prelijepo.
Mala Ladica bi već opet nekud išla.
Ali ja ne.
Bole me noge kao da sam i tamo i nazad išla pješice.
&
Bilo je divno otići, ali i vratiti se.
Jer, ....i ovdje ljudi pričaju dobrotom.