(Novi ladica suvenir: pletene čarape )
Zatrebala ja prošli tjedan dvije kartonske kutije.
Ma znam ja da njih trgovci odmah „rasslože“pa sam zato i krenula u veliku trgovinu.
Te dvije kutije, u tako velikoj trgovini, ću svakako dobiti.
Kako ne bih?
Od tolike robe.
I da su htjeli, nisu stigli sve odmah „rassložiti“.
A i ako jesu, molit ću da mi isprazne neke dvije kutije.
Pa stalan sam im kupac.
I,...ne trebam ja neke velike kutije.
&
Zapravo, to sam sve tek kasnije analizirala.
Toliko sigurna da će mi, kao stalnom (i dobrom) kupcu, dati te dvije kutije, i nije bilo razloga da se oko njih unaprijed i toliko razgovaram sa samom sobom.
U čemu bi zapravo mogao biti problem?!
&
Ali, bio je.
-Nemamo mi kutija, reče Plava trgovkinja između nepreglednih i prebogatih gondola s robom.
-Možda samo jednu ?, pokušam ja.
-Ne, pogotovo ne ovako visoku.
-Ja trebam i jednu manju, opet ću ja.
-Ne, nemamo ni manju, opet će Plava trgovkinja.
Mi to odmah „rasložimo“.
-A da mi date tu “rassloženu“?
Imam ja široki selotejp pa ću si složiti.
-Ma ne! Mi to odmah žicom......
&
Onda sam otišla u drugu trgovinu.
Isto tako veliku.
U kojoj rijetko kupujem.
Jer mi je daleko.
&
Tamo poskočile dvije trgovkinje.
Jedna otrčala u skladište pa donijela i duboku¸i širokui, i još nekoliko manjih.
- Ako vam nisu dobre, možemo nešto i isprazniti.
Druga trgovkinja pak išla prema izlazu pa mi to pomogla iznijeti.
&
I,....njih dvije sa nekoliko praznih kutija kupile svome gazdi jednog kupca .
Zauvijek.
Mene.
&
Ako ovo pročitaju, prepoznat će se sve tri.
Samo da onu prvu, onu Plavu, gazda ne prepozna.
Koji je radi te trgovine možda pod hipoteku stavio i kuću i kućište, i ženu i djecu, i punicu i psa.
Da bi ona imala gdje biti trgovac.