Pa dobro!
Idemo onda u kuću.
&
Stazom uz prizemni stan.
Na desnoj strani duge loze pelargonija.
Crvenih, ljubičastih, šatirano crvenih.
Pa šatirano ljubičastih. Pa bordocrvenih. Pa onda roza. Pa bijelih.
Duplih. Pa jednostavnih. Pa opet duplih.
Krasno i prekrasno.
A sa lijeve strane ovaj prozor.
A na prozoru cvjetnjaci.
A u cvjetnjacima crvene ančice.
&
Cvjetnjake napravila Đurđica.
Krpom i betonskim „mlijekom“.
Vjerojatno ste već čuli za način i tehniku izrade.
No, za one koji nisu, ispričat ću ja.
Zapravo, prepričat ću ono što mi je Đurđica objasnila.
&
Na neki stalak (stupac, letvu od drvene ograde ili nešto slično), natakne se kutija. Najbolje metalna.
Onda se u kanti napravi lagani i rijetki beton ( betonsko“ mlijeko“) pa se u to dobro namoči krpa koja će svojom veličinom moći prekriti onu nataknutu metalnu kutiju.
I ostavi se tako: najprije da se cijedi, a potom i da se suši.
Tako osušena krpa postaje čvrsti cvijetnjak, koji se onda oboja, prešprica ili kako tko već zna i umije.
&
Na ulaznim vratima Đurđicine kuće dva zvona.
Za prizemlje i kat.
Na ovom prvom samo prezime.
A na onom drugom piše : VINKEC.
To flomasterom napisala Đurđica.
Meni krenule suze.
&
Da, na milijardu načina žena može voljeti svoga muža.
Tako sam i ja voljela svoga muža.
I još ga tako volim.
Djeca su ga od milja zvala Tajo.
A ja sam ga još od većeg milja zvala Tajico.
&
Prolazimo zajedničkim hodnikom i dolazimo na stepenište, koje vodi u gornji stan.
Desno opet prozor.
Na prozoru opet bijeli cvjetnjaci .
Isti onakvi kakve smo već vidjeli u prizemlju.
U cvjetnjacima cvijeće.
Uz stepenište Đurđicin „ maleraj“.
Htjela je da joj zid „paše“ uz boju gazišta.
&
A u kući opet puno cvijeća.
Sobnog.
I puno mira.
I heklanih , ali i uštirkanih tabletića.
I puno stabalaca od žice i laka.
I u zraku miris svježe pečenih kiflica.
&
Eto, to je Đurđica Andričević.
Pa prosudite sami.