Paprikaš od divljači

Srneći paprikaš-recept

Paprikaš od divljači - ili - Srneći paprikaš

Obožavam ovaj specijalitet. Osim što ga volim jesti, volim ga i pripremati pa je jelovnik mojih kućnih zabava bez te delicije nezamisliv. Isto tako, vrlo rado se odazivam pozivu na kušanje tog specijaliteta kad god ga spravljaju neki drugi majstori. Koristim tada svaku priliku da s njima izmjenim iskustva pa sve ono što smatram dobrim unosim u svoj recept, i tako lagano, ali sigurno, koračam prema savršenstvu.

Nedavno mi se pružila takva prilika i naravno da sam je iskoristio. Lovci iz nekoliko društava s područja našeg grada su odlučili, povodom dana grada, počastiti građanstvo lovačkim paprikašem pa sam i ja s fotoaparatom u džepu krenuo na punkt gdje se to događalo. Izigravao sam tamo čovjeka na zadatku, trebao sam biti nešto kao novinar, slikao, razgovarao, a zapravo najvažnije mi je bilo kad će se početi djeliti taj paprikaš.

Lovački paprikaš se priprema prilično dugo, a dok se to radi, šire se mirisi koji otvaraju apetit i kako bi se lakše preživjelo vrijeme dok on bude gotov, mora se imati nešto u rezervi pa su lovci donijeli i neke druge proizvode, čija je proizvodna baza ista kao i kod paprikaša. Rezuckalo se tu svakojakih suhomesnatih proizvoda, koji su kao odlično hladno predjelo, činili vrijeme čekanja paprikaša podnošljivijim.

Kuhalo se u tri kotla i svaki kotao je imao odgovornu osobu za kvalitetu pa iako to nije bilo zamišljeno kao takmičenje, svaki od njih je maksimalno ulagao sebe u povjereni zadatak i potajno priželjkivao da gosti pohvale, baš njegov uradak, kao najbolji.

Kod jednog kotla s kuhačom u ruci je stajao Vinko. Lagano mješajući dodavao je zadnje sastojke i vidjevši moj čeznutljiv pogled, uz smješak dobaci: „Još pet minuta“. Nisam odmah zgrabio porciju, glumeći nonšalanciju i blagu nezainteresiranost i to me skupo koštalo. Nakon još par fotografija i nekoliko riječi s ostalim sudionicima, nehajno se okrenem Vinku da vidim kakva je situacija, kad tamo „redčina“. Rekoh u sebi: „E budalo, tako ti i treba, jel´ nisi mogao malo pričekati, tko zna šta će sad tebi ostati“. Ali, šta je tu je, pomirivši se sa sudbinom, stadoh u red sa svojom porcijom, oboružan strpljivošću čekao sam da se „šeflja“ prevrne u moju zdjelu. Dočekao sam i taj trenutak.

A onda, kada smo stupili na scenu mi kušači, isprobavali smo parikaš iz svakog kotla i nakon svake ispražnjene porcije, pristupili smo kuharu i rekli: „Čuj, sve sam probao, ali tvom nema premca“. Naravno da su nas pročitali i smješkajući se prihvatili ovu kurtoaziju, ali nismo ni mi bili u krivu, jer su zaista sva tri bili toliko dobri, da nije bila neistina, kada smo rekli kako je baš taj najbolji.

Ipak, ne bi bilo u redu, a ne reći da je meni, uz sva uvažavanja drugih, najbolji bio Vinkov paprikaš. Možda sam subjektivan i možda sam podlegao utjecaju javnog mišljenja, po kojem je on prvo ime među majstorima paprikaša na ovim prostorima, gdje je uvjek bilo, a i danas ima, pravih umjetnika u spravljanju ovog specijaliteta.

Evo, to je priča o lovačkom paprikašu, o jednom događaju, gdje smo se skupili, proveselili i na svoj način obilježili dan našeg grada. Na kraju, s ciljem da vas nagradim, za posjetu stranici i za potrošeno vrijeme na čitanje ovog članka i da vas malo podmitim za dobru kritiku, dat ću vam Vinkov recept za ovu fantaziju.

Dao ga je bez trunke krzmanja i straha da će od njega biti netko bolji, jer osim recepta, u jelo svaki kuhar ugradi još nešto, nešto svoje, posebno, specifično, što čak ne zna ni reći, niti objasniti, ali ono iz čega se isčitava njegov potpis i njegova osobnost.