Snjeg krpi kao lud. Svakih par sati moram ići praviti prtine da ne napada previše. Imam onu široku aluminijsku lopatu za snijeg, ali sam spor s njom i leđa mi pucaju. Razmišljam o tome kako bi podigao efikasnost i stalno mi se mota po glavi nekakva improvizirana ralica.

Kad sam bio mali, onda se cesta čistila pomoću drvene ralice u obliku ležećeg slova A, koju je vukao kamion ili traktor i prvotna ideja mi se vrtila oko toga. Ali nije mi se dalo to praviti, to je velik posao i dok bi ja to napravio, snijeg bi se otopio. Moralo se djelovati munjevito. Dok sam mudrovao i umovao, dođe mi pamet i sjetim se onih mojih peći koje su mi radili tast i rođak.

Od tih peći je ostala po jedna posuda kojoj nisam odmah znao uporabu, ali sam inzistirao da ih naprave, jer nikad se ne zna, za nešta će poslužiti. I došla je prva prilika da se opravda potez njihove izrade. Pomislio sam da bi ta posuda mogla biti zapravo vrlo praktična mala ralica i odmah sam krenuo testirati ideju.

U posudu sam stavio kantu od jupola napunjenu zemljom, za ručku sam zavezao štrik, ja sam glumio traktor i počeo sam prtiti. Odlično je išlo, bio sam oduševljen, za deset minuta sam napravio više od sto metara staza i toliko mi se to svidjelo da sam išao svaka dva sata prtiti. Još da imam unuka i da njega stavim unutra za teret, veselju ne bi bilo kraja.

Da li će ova ideja nekome pomoći, to ne znam, ali nisam odolio da je ne podjelim s vama i pokažem kako ja to radim.