(Fografija je sa interneta jer ni u širokom krugu oko nas se ne može ovako nešto snimiti)

- Glupačetino jedna, što si napravila od naroda?, izdera se Vrlina (dobra osobina), kada je Mana(loša osobina) prolazila kraj njene skromne kuće.

-Ti si glupačetina, ogovori Mana.

Šta bih ja bila kriva?

Ljudi sami idu za mnom, a ti si ljubomorna.

-Pa idu, kada si im svašta naobećavala, na svašta ih nagovarala, svašta ih naučila, a sve jedno od drugoga gore.

-Pa da ljudi ne vole lagodan život, ne bi išli za mnom, nego bi živjeli u takvim straćarama kao što je tvoja, nadmeno će Mana.

-E da si ti njima rekla što ih čeka na kraju takvog života, ne bi oni išli za tobom, sad se već uzvikala Vrlina, iako je Mana stajala tek dva koraka od nje.

-Zašto bih im ja to govorila?

Niti sam im ja mama, niti sam im tata.

Imaju, brate, svoju glavu, svoj mozak.

Nisu oni mene i moj put tek tako odabrali, sada je vikala i Mana, iako je Vrlina od nje bila udaljena tek ona dva, već spomenuta koraka.

-Ma znam ja tebe, ljuto će Vrlina.

'Ajte sa mnom u onu trgovinu, pa u onu trgovinu, 'ajte sad u kafić....

I ljudi idu.

-E, ovo si već dobro rekla, reče Mana, sad već puno smirenije.

Ljudi idu.

Idu, sele draga.

Nisam ja tebi kriva što nikud ne ideš, što ništa ne trošiš, što "farbaš" staro da ne kupuješ novo.

'Ajde, reci mi, kad si zadnji put kupila haljinu.

Al' iskreno.

-Šta bih kupovala? Od dvije stare , sašijem jednu novu, reče Vrlina.

I ona sada već puno tiše.

-Ma znaaam, odvrati Mana, ponovo glasnije.

I nadmoćnije.

Tko bi lud živio kao ti?

Nitko, zaključi Mana.

-To se ti varaš, pribrala se Vrlina.

Da su ljudi znali da će se gušiti u vlastitom smeću, sigurno ne bi slijedili Tebe.

Nego mene.

I, kad si tako pametna i sposobna, kako tvrdiš, reci ti meni kud ćeš sad sa tolikim smećem.

-Ja nikud, odgovori Mana.

-A tko će?, upita Vrlina.

-Ne znam i ne zanima me, odgovori Mana i ode niz put.

A niz put, svega i svačega.

Sve do šume.

I u šumi.

Dokle pogled seže.

Ma briga me, reče Mana, sama sebi u bradu.

Sve su to ljudi napravili.

Najprije napravili, a poslije pobacali.

Niti sam ih zvala za sobom, niti nagovarala.

Sad nek' si čiste, mrmljala Mana, zaobilazeći sad jednu, sad drugu hrpu smeća.

&

A, prije samo sedamdeset, osamdeset godina, postojala sela.

Ona prava.

Sa ljudima.

Sa djecom.

Sa punim stajama životinja.

Sa uzoranim njivama i pokošenim livadama.

&

Svaka kuća imala metalne kante za mlijeko.

Odmah nakon muže, školska djeca na biciklima, putem do škole, raznosila još toplo mlijeko po kućama. Plaćalo se na kraju mjeseca.

To se zvalo "konte".

&

Sa takvim kantama se mlijeko i kupovalo i prodavalo.

Poslije se operu, okrenu naopako da se cijede i okače na "plot", pa sutra sve iz početka.

Bez bacanja, smeća i novog troška.

&

Za nošenje koječega koristile se i simple, košare, sepeti, tačke.

Utovariš, nekad drva, nekad tikve, nekad kukuruze, nekad kupus.

Ništa se nije bacalo. Ni ono što se nosilo, ni ono u čemu se nosilo.

Nije se ni imalo što bacati.

Što ne pojedu ljudi, pojedu krave, što ne pojedu krave, pojedu ovce, što ne pojedu ovce, pojedu svinje.

&

Namještaj se čuvao generacijama.

Grijali se na drva.

Vatru odlagali klasincima.

Kuruzovinu prislanjali uz staju da životinjama bude toplije kad snjegovi zapadaju.

Nitko se nije pretrgao od posla, nitko od posla umro nije.

Lijegalo se uveče, ustajalo ujutro.

I imalo svega svog.

Domaćeg.

Zdravog.

&

Psi trčali po selu i uživali u svojim psećim životima.

Pred jutro svaki došao spavati u svoju pseću kućicu.

Nisu spavali u kućama sa ljudima.

Ljudi su imali djecu, pa su njih ljubili, mazili, odgajali, uz rad ih učili poštenju.

Sve je bilo normalno, prirodno i kako treba.

&

Eeeee, da nismo potrčali za Manom, da smo slušali Vrlinu,

da nismo svaki zalogaj hrane obmatali plastikom, da se nismo nagurali u gradove, da nismo umjesto u njive krenuli u teretane, da nismo naprijed puštali one koji ne znaju biti naprijed, i ne zaslužuju biti naprijed, bilo bi bolje i nama i njima.

Lijepo odijelo nije dovoljno za biti ministar.