Ne volim se sjećati.

Ni čitati.

A kamoli pisati o ratu i poraću.

&

Ne volim, ali moram.

Jer ja još mogu.

Pa moram zbog sebe, ali i onih koji više nisu živi.

Moram ispovijedati i naš grijeh za ovo što sada ne znamo što ćemo jesti i sa kojeg izvora smijemo piti.

&

Rat se još pušio iz zemlje.

Vratili smo se i mi, logoraši.

Svatko na svoje zgarište, jer kuća nije bilo.

Nije nam bilo do velike priče.

Jer, mi nismo imali baš ništa lijepo za ispričati.

&

Onda vele, bit će sveta misa na mjestu naših stradanja.

U deset.

Pa neka svi dođemo.

I došli smo.

Puno prije deset.

&

Prošlo i pola jedanaest, misa ne počinje.

Navodno, čeka se gradonačelnik.

Nema ni dogradonačelnika.

I on je, navodno, pozvan.

&

Kad konačno obojica dođoše, svećenik započe misu.

No, prije toga pozdravi gospodina gradonačelnika.

I gospodina dogradonačelnika.

I zahvali im se što su došli.

&

Kad misa krenula, krenule i naše suze.

Doslovno se kao potoci slijevale niz izmučene i od gladi upale obraze.

Na zemlju punu krvi.

Na zemlju punu smrti.

Na zemlju punu boli.

Na zemlju punu straha.

( Na fotografiji logoraši logora u Bučju i Staroj Gradišci, dovezeni i razmijenjeni 16. siječnja 1992. godine. Peti s lijeva, s bijelom vrećicom u ruci, je moj muž.)

&

Bilo nas puno.

Neočekivano puno.

Nepoznato puno.

Nekih ljudi.

Znanih i neznanih.

-Je l' ga netko poznaje?

Je l' s nekim bio u ćeliji?

Neki ga poznaju, al', ne iz logora.

Bilo takvih puno.

Došli.

Privukli se.

Da ih se vidi.

Da se slikaju.

Da već sutra traže mirovinu.

&

Znali su oni da ih mi nećemo izdati.

Da nećemo u njih upirati prstom.

Ni svjedočiti protiv njih.

Znali su, jer mi smo takvi.

A oni su drugačiji.

&

Nakon mise, riječ uze gradonačelnik " sa uvjerenjem da će hrvatsko Vrhovništvo znati cijeniti patnje kroz koje smo prošli mi ovdje okupljeni i novčanim sredstvima pomoći ovaj kraj".

I samo to.

I zbog toga smo ga čekali više od pola sata.

&

Nakon toga gradonačelnik ode.

Vjerojatno opet negdje zakasniti.

S njim ode i dogradonačelnik.

&

I eto, tad i tako je počelo sve ovo što imamo danas.

&

Kako si je jedan gradonačelnik dopustio da ga uplakani, u logorima izmučeni ljudi, čekaju pola sata.

Kako si je jedan svećenik dopustio da, kraj uplakanih logoraša čeka jednog gradonačelnika.

&

I na kraju, kako smo mi logoraši dopustili da se čeka gradonačelnika.

Zašto nismo tražili od svećenika da počne s misom.

Kako smo dopustili da cijelom skupu, duboko umiješani među nas uplakane, stoje i oni koji logora vidjeli nisu, a mirovine im vrlo brzo sjele.

(Kako brzo sjele, to je sad za neku drugu priču.)

&

Eto, to je naš grijeh.

Da ne bude zabune, nije bitno tih pola sata.

Mi jadnici smo imali vremena plakati još cijeli dan.

Ali, sa tih pola sata je nastao poredak važnosti.

Da se zna tko je važan i koga se čeka, a tko je nevažan i mora čekati.

Svojom šutnjom, jer mi smo takvi, dopustili smo da političari misle da su najvažniji i sami sebi svrha. Svojom šutnjom, dopustili smo da se i svećenici klanjaju političarima.

Dopustili smo da prava ostvare laktaroši.

To je naš grijeh.

Veliki grijeh.

Jer, nitko nema pravo misliti i čekati kako će mu netko drugi paziti na dobre ljude i njegovu državu. Nitko nije oslobođen iskoraka upravljenih da se sačuva poštenje, a time i blagostanje države.

Živjeli smo nezainteresirano i kukavički, pa sada djeci ne možemo ostaviti čak ni čistu vodu za piće.