-Skinuli su ti gips, piši sama, izmekeće naša Đurđa, koja je danas bila na redu za pisati priču, pa otrči u hlad sa ostalim ovcama.

I eto, sad pišem sama.

Sporo, ali ipak pišem.

&

Bilo to juče.

Već predveče.

Kad je vrućina malo popustila.

&

-Susjedi, 'el ' ide pos'o?!, poviče čovjek s vrha sela, vozeći se na nekom starom biciklu.

-Ide, ide, skreni u povratku na rakiju, povičem ja, kako bi nekada i moj muž.

-'Oću, otpovika ovaj i proveze se dalje, prema donjem kraju sela.

&

Na selu se sve radi vani.

I živi se vani.

Pa se poznaju svi.

I, tko god doš'o, dobro doš'o.

Mi ovih dana pravili brajdu.

-Je l',kol'ko s' platila stupce, pita susjed od preko puta, idući polako prema nama u nekim starim papučama.

-Trinaest eura, odgovorim ja, točeći mu rakiju prije nego je i došao k nama, kako bi nekada i moj muž.

-Pa nije to puno, reče ovaj, primajući čašicu.

Mi smo to u selu nekad sami pravili.

Imali kalupe, napravili beton, sušili i poslije vadili iz kalupa.

-Pa jesmo, reče jedan od mojih majstora, al' ne mo'š sve ni sam napraviti.

-Ne mo'š, ne mo'š, složi se susjed od preko puta.

-A, čujte, ljudi, nadoveza se drugi od moja tri majstora.

I da možeš, ne treba sve sam.

Nek' i drugi ljudi imaju šta raditi i kako zaraditi.

-Dobar vam dan, ljudi!

Ja s mog brda vidjela šta radite, pa reko', idem vidjeti tko radi i koliko košta jer i meni to treba.

Nemam ja puno; par čokota. Samo za jelo.

Al' i to malo treba podupore.

Ja ih, jadna, privežem za kolje od paradajza, al' tako lišće prekrije grozdove i oni nikad ne sazore.

A prevolim grožđe.

-Šta'š popit, pitam je ja, kao što bi nekad moj muž.

-Ma ništa!

Evo ti don'ela malo šljiva, pa svi skupa jedite.

Sad su najbolje, zrele i jedre i pruži mi najlon vrećicu.

Kod mene na brdu uvijek dozore prije nego kod vas uz cestu.

Ja stavila vrećicu na neki panj, rastvorivši ručke da se lakše uzme.

Majstori odmah zagrabiše svatko po šaku( davno bio ručak), a susjed veli da ima loše zube i da mu lakše šljivku iz čaše.

Ja mu odmah i natočim čašicu, kako bi nekad moj muž.

U to se vratio onaj što biciklom otišao na donji kraj sela.

I on ima loše zube, pa sam i njemu natočila čašicu rakije, kako bi nekad i moj muž.

Sad nas je već bilo šest.

&

Šljive samo prizvale glad, a rakija još više.

Odem ja u kuću pa narežem slanine i kruha.

Sve na jednu tacnu, na onaj isti panj.

Svi jeli prstima, kučajući kako je tko mogao iz tog kruga.

Onda došla još jedna susjeda.

Ne treba majstore i nema lozu, al' vidjela da nas je puno pa došla pitati jel' ima tko ječma za prodati.

&

Mrak uveliko već pao.

Raditi se više nije moglo.

Al ' ova zadnja dogovorila kupnju ječma ( ima svinje pa joj treba), onaj što išao biciklom na donji kraj sela će sutra zaklati i ispeći pečenicu jednom od moja tri majstora. U ponedjeljak sva tri majstora idu kod ove sa brda što je donijela šljive, napraviti brajdu za tih njenih par čokota vinove loze.

A, par, par, ali i njih treba nekako zbrinuti .

Svi se još malo smijali pod svjetlom "bandere" , a onda se razišli svak svojoj kući.

&

Možda će ljudski razgovor pogasiti požare, koji plamte cijelom zemaljskom kuglom.

Možda će prestati snjegovi u srpnju, ako susjed susjedu preko ograde poželi dobro jutro.

Možda ćemo svi biti sretniji, ako osjetimo ljepotu rada i toplinu zemlje.

Možda ćemo međusobnom dobrotom spasiti ovu planetu.

Za sebe i one koji dolaze poslije nas.

Možda.