Možda bolje na stol?!

Uz svijeću i raspelo.

Ipak ne.

Počela je već žutiti.

I savija se na sve strane.

Davno je bila Sveta Barbara, kad sam je posijala.

Stavit ću je ipak pod bor.

&

I stavim je.

&

Sve sam pospremala.

Dvaput.

I prebrisala.

Triput.

I,...upalila svijeću da gori kad dođe svećenik radi blagoslova.

Pa je onda ugasila.

Dugačko je selo.

Šta znam sa koje će strane krenuti. I kad će doći.

Izgorjet će svijeća, pa šta ću onda?

&

A sad bi već mogao stići.

Upalit ću svijeću.

I privući raspelo bliže svijeći.

Tako to bilo juče.

&

A nekad, kad su još djeca bila mala, a ja jako, jako mlada....

&

Uoči blagoslova kuća, u našoj kući grmjelo i nebo i zemlja. Tko se s nekim u kući nije posvadio do tada, posvadio se tih dana. Čak bi i moj Svekar prestao mene braniti od Svekrve, baveći se svojim problemima.

&

Moja bi Svekrva „letala“ kućom, vikala na sve nas, premještala figurice i tabletiće na neka druga, bolja mjesta, kao ja sada pšenicu. Sutradan bi opet vikala, a ono što je juče premjestila, sad bi vraćala nazad, govoreći da se ona nikad nema na koga osloniti.

&

Ja, s krpom u ruci, „letala“ za njom, (da se ona ima na koga osloniti), brzo brisala nepostojeću prašinu, najprije tamo kud je ona naumila premjestiti figurice i tabletiće, a onda još brže na mjestima odakle ih je donijela.

&

K'o za inat, djeca su tih dana stalno bila gladna.

-Kao da nikad nisu jeli, govorila je ljuto moja Svekrva, iako je djecu voljela gotovo kao ja. Nekad mi se činilo čak i više.

&

-Djecu treba učit', vikala je moja Svekrva, iako sam ja bila sa krpom za prašinu samo korak iza nje. A to o djeci i učenju se ionako ticalo mene.

-Da, da, učit'. Strpljenju, ali i trpljenju. Nisu djeca kriva. Djecu treba odgajat'. Al' nema tko. A govorila je ona svom Zdravku da pazi iz koje kuće bira ženu. Al', tko sluša mamu.

&

-Pa nećemo sada valjda pet dana biti bez ručka samo zato što na kraj tjedna dolazi Svećenik!?, rekao je moj muž došavši sa posla.

-Ti samo šuti, viknu moja Svekrva. Ja sam te odgojila. Dobro i kršćanski. Al' te druga kuća preodgojila, vikala je moja Svekrva za mojim mužem, koji je otišao na tavan po kobasica. Jer smo svi bili gladni, a ručka bilo nije.

&

-I ti šuti!!!, vikala je moja Svekrva na mog Svekra. Bolje se presvuci. I namjesti tu kapu!

-Pa, ženo božja, Svećenik dolazi tek za pet dana, rekao je moj Svekar.

Takođe gladan.

&

Tih narednih pet dana, samo su se skidale kobasice sa tavana.

&

Ozbiljnost nadolazećeg blagoslova kuća shvaćali smo samo ja i moja Svekrva. Pardon. Moja Svekrva i ja. (Ona uvijek prva.) Ona je „letala“ i vikala. Ja sam „letala“ za njom i brisala prašinu. Ostali su rezali te nesretne kobasice kao da su iz gladi pobjegli i kao da nikada nisu jeli. I još su mrvili taj nesretni kruh, što po stolu, što po podu.

-A Svećenik dolazi za dva dana, govorila je uspaničeno moja Svekrva. A oni mrve. Briga njih.

&

U svađi, vikanju, ljutnji (i bez ručka), prošla su nekako i ta dva dana.

&

I konačno došao Svećenik.

&

Prašine nije bilo. Tabletići su stajali, sada već na sedamdeset sedmom mjestu, ali su stajali. Figurice su se sjajile od čistoće. Djeca su bila umivena, počešljana, lijepo obučena i nisu tražila jesti. Mom Svekru je kapa stajala baš kako treba. I bila je nova. Ja sam stajala skrušeno i pobožno kao da me Svekrvin, „njen Zdravko“, doveo direkt iz crkve, a ne od „one moje matere, koja se pravo ni prekrižit ne zna“.

&

Savršeno. Sve savršeno.

&

Al' vraga je bilo sve savršeno.

&

Nije mojoj Svekrvi nikad život bio lak, pa ni toga dana. Mala Ladica je odbila uzeti svetu sličicu i rekla Svećeniku da ona te ne skuplja, nego one iz životinjskog carstva. A ja, pod silnim pritiskom i u želji da budem na ponos kući u koju sam se udala (, a da se moju Svekrvu slušalo, ne bi), nešto zaustila (ne sjećam se više što), pa onda kucnula u drvo i rekla: “Daleko bilo”.

&

Kad otišao Svećenik, moja Svekrva se rasplakala k'o kišna i gladna godina zajedno. Tolike pripreme, toliki njen trud, tolika njena vjera, a sad ovako. Ova prstima kuca u drvo k'o praznovjerna baba. (Ova sam bila ja.) To ju njena mater naučila tako. A ova mala neće uzeti svetu sličicu. (To se odnosilo na Malu Ladicu)

&

Kad je na koncu konca moj stariji sin (isto još uvijek mali), rekao da mi najbolje više ne zovemo Svećenika kad su onda svi ljuti, moja Svekrva je pala u krevet. Ali doslovno. Što od plača, što od gladi, što od jada, što od sramote. Prevelike. I prestrašne.

&

Nikoga nije puštala k sebi. Ni djecu. Ni svog Starog. Mene ni pogotovo.

&

Iz sobe su se samo čuli uzdasi. I to kako je ona „rekla svom Zdravku....Možda bi je dijete i poslušalo, al' Stari rekao „da nek Mali ženi koga voli“...

&

Doveče se sve to ipak smirilo. Svekrva je prestala plakati, ja sam do tada skuhala ručak (doduše, nisam znala onako fino, k'o moja Svekrva, ali bio topao, pa svi jeli), Svekar se presvukao, uzeo staru kapu i nakrivio je kako se njemu sviđalo, djeca skakala po kući, dizala prašinu, mrvila, al' to više nikom nije smetalo. Poslijepodne smo popili i jednu lijepu, zajedničku kavu i nastavili živjeti u ljubavi i slozi. U imenu Božjem. Sve do idućeg blagoslova kuća.

&

Eh da, nekad nas je bila puna kuća.

A sad sam ja sama.

Posve sama.

Nema više mog Svekra da me, kao i uvijek brani kad nešto krivo napravim.

Ili uopće ne napravim.

Ali, nema me ni od koga braniti.

Nema više ni moje Svekrve.

Nema ni mog neprežaljenog muža.

Nema ni kobasica na tavanu, koje bi se jela kad nema ručka.

Djeca su narasla i otišla u svoje živote.

Ostala sam samo ja.

Sama i tužna.