-Vidjet ćeš Ti, neće ona do Božića ispeći ni kolačića, reče moja Svekrva, ljuto i zabrinuto svom Starom, dok je brisala komadić njihova Neba.

-Ti baš nikad zadovoljna sa tom našom snahicom.

Pa prekjuče je pravila taranu, a juče široke rezance.

I to oboje u dvije ture.

&

A je joj pos'o.

I kad radi, radi ono što ne treba.

Božić za nepuna dva tjedna.

A ona pravi taranu.

I široke rezance.

-Pa dosta da išta pravi, reče moj Svekar.

-Nije dosta, grmnu moja Svekrva.

Zar se za Božić juha sa taranom zakuhava?

Ili sa finim, tankim, domaćim rezancima?

I, molim te, šta će kuhati sa širokim rezancima? Saft?

A Božić samo što nije došao.

Sad svaka normalna, poštena i prava žena pravi mlince.

U što joj godine?

I u što moje godine što sam je svemu učila, kao da je moja rođena?

&

-Ma pusti već jednom tu Malu na miru i briši taj oblak na kojem sjedimo, reče Stari od moje Svekrve.

- Ma pustit ću ja nju, da šta ću, al' reci ti meni uz čega će ona servirati puru, ako ne napravi mlince?

Sad se prave mlinci, a ne široki rezanci, kukala joj majka, zajedno sa mnom, koja sam je tolike godine učila.

&

-Pa Stara, zašto se ti sad uzrujavaš?

Vidiš da nema pure.

-Vidim, kako ne bih vidjela.

Al,' reci ti meni zašto nema.

Toliko dvorište, a ona nema ni jednu puru.

Ja sam ih uvijek imala petnaest.

Pa sjećaš se?

- Pa dobro!

Držala je patke.

Mlinci su prefini i uz patku.

Patka je masna, taman koliko treba za mlince.

-Dobro si rekao da je držala patke.

Al' više ne drži.

Gospođi bilo teško čistiti patke.

A meni nije bilo teško čistiti.

Po dvadeset ih bilo.

Ono malo bijelih pilića, što je u'ranila, već odavno pojela.

A Božić samo što nije stigao.

Pitam ja tebe, kad si već tako pametan i kad je stalno braniš, sa čim će tu djecu dočekati?

Pa to su, čovječe već ljudi.

I to su naši unuci.

I meni ne može biti svejedno kako će ih Ova dočekati i što će im na stol staviti.

Djeca trebaju jesti i prije Božića, čim dođu.

I na Božić.

I poslije Božića.

A Ova naštrikala tih čarapetina, k'oda to nekom treba.

Jooooj, digao mi se tlak do neba.

-Ma smiri se, ženo, pa još dva tjedna do Božića, reče opet moj Svekar.

-Dobro, smirit ću se.

Al', 'ajmo za okladu da neće ni prozore oprati, ni kolače ispeći, a bome ni u crkvu stići, reče moja Svekrva, sada još uzrujanija kad je glasno nabrojala šta ja još sve moram napraviti i šta sve neću stići.

-'Ajmo, reče moj Svekar.

I ja mislim da neće baš sve stići, ali će ponešto napraviti.

A šta god napravi, dobro je.

-Eh, tebi je sve dobro, ljuto će moja Svekrva.

- Pa i je.

A tebi nikad i ništa ne valja.

Šta si takva.

Pa vidiš da dijete radi.

-Vidim, pobrza moja Svekrva.

Ka ne štrika, onda hekla.

Kad ne hekla, onda crta.

Kad ne crta, onda nešto lijepi.

Kad ne lijepi, onda piše.

Šta već piše u tim godinama?

Ako se nije napisala, i neće.

Za Božić treba jesti, reče moja Svekrva sve uzrujanija.

Na što je ova naša kuća spala?

A ja ne mogu ništa.

Mogu se samo dobro sekirati, zaključi moja Svekrva, više tužno, nego ljuto.

&

Ma nisam ja loša.

Čim završim ove čarape (, a nemam još puno ), odmah krećem sa kolačima.

I, kupit ću patku.

Kupit ću i mlince.

I sve ću stići.

-Kupiti, kupiti, lako je kupiti, rekla bi sad moja Svekrva.

Ljuto.