Doselila preko puta nova susjeda. Ja se silno obradovala. Ovako, mojih godina, moje visine, a bome i debljine. I njoj siroti, kao i meni, umro muž. Kad malo nadošla od silne tuge, prodala kuću u gradu, kupila ovu preko puta mene, a preostale novce podijelila djeci.

Naše kuće, i naše bašče, dijeli cesta. Ja kurtoazno otišla poželjeti dobrodošlicu, a onda pustila ženu nek se u miru namješta u svojoj novoj kući. Nije to lak posao. Ni fizički, a bome ni psihički.

-”Jeste vrijedni?”, tu i tamo bismo doviknule jedna drugoj dok smo bile u bašči, pa kad smo”ustanovile “ da smo i jedna i druga “malo, malo vrijedne”, nastavile smo svaka raditi na svojoj strani ceste.

Nekidan, kad sam mislila da se susjeda već, koliko-toliko, namjestila, i kad smo obje bile svaka u svojoj bašči, poviknem ja preko ceste da je pozivam da zajedno popijemo kavu. Pa mislim, ipak sam ja prva doselila, a i starija sam. -Moože, doviknu susjeda. Koja se prva umori, nek pređe cestu. Ili vikne. E, Bože mi oprosti, tu nas vrag i odnio. Ne staje ona kopati u svojoj bašči. Pa neću ni ja onda stati u svojoj. Još da pomisli da sam ja neka lijena žena, koja bi samo od kave do kave. Pa kopaj dalje. Čak više i brže nego inače.

Nakon jedno sat i pol više se nisam mogla ispraviti. Ali,...kopam dalje. Pogrbljeno, pogrbljeno, glavno da kopam I da me se vidi.

Al’ bome, kopa i susjeda. Nit prelazi k meni. Nit zove k sebi. Nit spominje kavu. Samo kopa. K’oda je u nadnici, a ne u svojoj bašči.

Ja već odavno posustala. Al’ ni ja ne odustajem. Prignem se malo na motiku, pazeći da mi se glava ne vidi preko ceste(, a cesta srećom malo uzdignuta). Pa opet kopaj.

Odavno me zaboljele noge. Još”odavnije”ruke. Sad me počela boljeti i motika.

A ova prijeko samo kopa. Nit staje. Nit odmara. Nit zove. Nit dolazi.

I tako nas dvije do mrklog mraka.

To bilo u petak. U subotu izmislile svaka neki svoj svetac, pa nismo nosa promolile van, a kamoli u bašču. U nedjelju, hvala predragom Bogu, bile nedjelja. Život mi spasila jer nisam mogla ustati ni po čašu vode. Upalili se svi mišići. Sve boli. Ne pomaže ni tableta. Preležala tako u bolovima cijelu nedjelju. U ponedjeljak, hvala opet predragom Bogu, padala cijeli, cjelcati dan kiša. Nemo’š u bašču i da mo’š. A kamoli što ne možeš. Boli manje, ali još uvijek boli.

U utorak ujutro viknem ja susjedi neka dođe kod mene na kavu. Jutarnju. (A poslije nek kopa koja kako i koliko može.)

I susjeda došla.

-Pa što niste došli u petak?, upitam ja. -Ma došla bih ja, odgovori susjeda, al’ kad god pogledam na Vašu stranu, Vi kopate, pa mi bilo nelagodno prekidati Vas i dangubiti.