-Znaš da strahujem za ovu godinu, govorila sam mojoj kćeri dok smo obilazili krumpirište. Drugu smo ga godinu posadili na istom mjestu. A to jaako ne valja.

• Ne sekiraj se, odvratila je ona.

Za nas će biti. -Sigurna sam da neće biti dobar. Bit će sitan. Mora se mijenjati mjesto sadnje. To svi kažu. -A šta sad? Nismo ga mogli saditi na dvorištu. A dogodine ćemo smisliti nešto. Samo nek bude zdrav. Gulit ćemo ga tanko, pa će nam izmoći. -Ma znaš, nastavila sam ja, nismo mi krivi ako podbaci. Nije ova naša zemlja za krumpir. A nije mu “na zdravlje” ni što smo blizu rijeke, zaključim zabrinuto ja. -I šume, nadoveza se moja kći. -Istina, složim se ja. -Znaš šta, reče moja kći. Vadit ćemo ga predveče, da ne vidi selo. Da nam se ne smiju. I da ne misle da ne znamo oko krumpira. -Ma kako ne bismo znale?!, uzrujano ću ja. Posadili ga. Okopali ga. Ogrnuli ga. Svaki dan po tri puta po njemu kupili zlatice. -Ma mama; sve ja to znam. Al’ ne zna selo! A ne znamo ni koliko ga je ispod zemlje. I kakav je.

Izvadili ga juče. Predveče. Bojeći se sela. Kad ono, gromade, a ne krumpir.

Čovječe, nikad nam nije bio ovakav, povika oduševljeno i s olakšanjem moja kći. -Ma šta bilo, kažem ja. Pa uvijek nam je bio dobar krumpir. I nije to slučajno. Čovječe, trebaš ti znati sa krumpirom. I onda se ne boj! Trebaš ti imati ruku za krumpir. -Pa normalno, osokoli se sad i moja kći. Najlakše njega posaditi. Trebaš ti poslije oko njega. -Trebaš ti krumpir voljeti da bi ti uspio, dodam ja. Ne zna to svatko. Al’ interesantno, neće ljudi ni pitati.

Tako smo se nas dvije, skoro do ponoći, uz upaljeno svjetlo u podrumu, divile našem krumpiru. Ali i našem znanju. Našem iskustvu. Jer,....ne bi on bio ovako krasan i ne bi ga bilo toliko puno da mi ne znamo kako se proizvodi krumpir.

-Ma ja sam bila potpuno sigurna da će biti preodličan, rekoh ja. -I ja, i ja, doda moja kći. - Pa čuj, ovo nam je treći krumpir. Uz toliko iskustva ne možeš omanuti. zaključim ja, kao starija, iskusnija i pametnija. Pred ponoć odosmo spavati, napuhane kao dvije žabe. Što reć’, reć’, silno je to znanje. I nema ga svatko. Bilo nam žao samo jedno: što ga nije vidjelo selo.